Optužba post mortem

Godine 2008. na OTV-u u Opasnim vezama Tihomira Dujmovića prof. dr. Žarko Puhovski, na pitanje o Titovoj ulozi u bleiburškoj tragediji, kazao da je za stravu Bleiburga i Križnog puta zapravo najveći krivac Andrija Hebrang! Za svoju tvrdnju Puhovski je našao uporište u tzv. zapovjednoj odgovornosti, u činjenici da je misteriozno umoreni se­kretar Komunističke partije Hrvatske „bio drugi čovjek Partije"! Ta je tvrdnja Puhovskog bila iznenađujućom jer za nju, osim „zapovjedne odgovornosti", nije iznio nikakve dokaze. Zapravo, još je čudnije bilo što tako govori netko tko je i sam godinama trpio uvrede i nosio javnu stigmu od koje nikada i nije sasvim amnestiran. Jer, u dijelu intelektualne i političke javnosti Žarko Puhovski slovi kao „svjedok optužbe na montiranim političkim procesima" nakon sloma Hrvat­skog proljeća. U Opasnim vezama Puhovski se nije upustio samo u reviziju povijesne uloge Andrije Hebranga nego i u reviziju svoje prošlosti i prošlosti drugih osoba. Te se večeri Puhovski sasvim uklju­čio u već poveliku skupinu bizarnih s dvostrukim biografijama. U toj su skupini ne samo „perači" koji su spužvom jednostavno obrisali dio svog života. Takvi su se osobito pojavljivali nakon lomovrata Ju­goslavije i komunizma, postajući od režimskih, anacionalnih partij­skih „stupova režima" ili „veliki Hrvatine" ili „liberalni intelektualci". U mnoštvu poznatih s dvostrukim životopisima nalaze se i majstori retuširanja koji su iz svoje prošlosti izbrisali sve što bi činilo nevje­rodostojnom novu sliku koju su o sebi stvorili. Tako je te večeri i dr. Puhovski sa svojih starih slika ostrugao sve što bi remetilo samodo­padnost njegove slike kao „dokazanog demokrata". Mladi i mlađi koji su spomenute večeri slušali Puhovskog mogli su steći dojam da je on demokrat „od rođenja". Za pripadnike škole mišljenja kojima je Jugoslavija bila conditio sine qua non bilo je i prirodno i pravedno da Gotovac, Čičak, Budiša i drugi „razbijači Jugoslavije" trunu po za­tvorima, ali istodobno i ništa prirodnije da brane svoje beogradske pajdaše Vojislava Koštunicu, Kostu Čavoškoga, Mihajla Đurića, a na kraju i Vojislava Šešelja. Jer, bilo je najhitnije da su oni, za razliku od „hrvatskih separatista" za Jugoslaviju, a sasvim nebitno što mahom i nisu bili demokrati, nego srpski šovinisti. Pred kraj Jugoslavije Pu­hovski pokreće UJDI, zalažući se za njezinu političku rekonstituciju po načelu „jedan čovjek, jedan glas", što je naoko izgledalo demo­kratski, ali je vodilo stvarnoj političkoj dominaciji unitarista, od čijih je prethodnika svojedobno likvidiran i „najveći krivac za Bleiburg"!