Optužba post mortem


Milan JAJČINOVIĆ

 

Godine 2008. na OTV-u u Opasnim vezama Tihomira Dujmovića prof. dr. Žarko Puhovski, na pitanje o Titovoj ulozi u bleiburškoj tragediji, kazao da je za stravu Bleiburga i Križnog puta zapravo najveći krivac Andrija Hebrang! Za svoju tvrdnju Puhovski je našao uporište u tzv. zapovjednoj odgovornosti, u činjenici da je misteriozno umoreni se­kretar Komunističke partije Hrvatske bio drugi čovjek Partije"! Ta je tvrdnja Puhovskog bila iznenađujućom jer za nju, osim zapovjedne odgovornosti", nije iznio nikakve dokaze. Zapravo, još je čudnije bilo što tako govori netko tko je i sam godinama trpio uvrede i nosio javnu stigmu od koje nikada i nije sasvim amnestiran. Jer, u dijelu intelektualne i političke javnosti Žarko Puhovski slovi kao svjedok optužbe na montiranim političkim procesima" nakon sloma Hrvat­skog proljeća. U Opasnim vezama Puhovski se nije upustio samo u reviziju povijesne uloge Andrije Hebranga nego i u reviziju svoje prošlosti i prošlosti drugih osoba. Te se večeri Puhovski sasvim uklju­čio u već poveliku skupinu bizarnih s dvostrukim biografijama. U toj su skupini ne samo perači" koji su spužvom jednostavno obrisali dio svog života. Takvi su se osobito pojavljivali nakon lomovrata Ju­goslavije i komunizma, postajući od režimskih, anacionalnih partij­skih stupova režima" ili veliki Hrvatine" ili liberalni intelektualci". U mnoštvu poznatih s dvostrukim životopisima nalaze se i majstori retuširanja koji su iz svoje prošlosti izbrisali sve što bi činilo nevje­rodostojnom novu sliku koju su o sebi stvorili. Tako je te večeri i dr. Puhovski sa svojih starih slika ostrugao sve što bi remetilo samodo­padnost njegove slike kao dokazanog demokrata". Mladi i mlađi koji su spomenute večeri slušali Puhovskog mogli su steći dojam da je on demokrat od rođenja". Za pripadnike škole mišljenja kojima je Jugoslavija bila conditio sine qua non bilo je i prirodno i pravedno da Gotovac, Čičak, Budiša i drugi razbijači Jugoslavije" trunu po za­tvorima, ali istodobno i ništa prirodnije da brane svoje beogradske pajdaše Vojislava Koštunicu, Kostu Čavoškoga, Mihajla Đurića, a na kraju i Vojislava Šešelja. Jer, bilo je najhitnije da su oni, za razliku od hrvatskih separatista" za Jugoslaviju, a sasvim nebitno što mahom i nisu bili demokrati, nego srpski šovinisti. Pred kraj Jugoslavije Pu­hovski pokreće UJDI, zalažući se za njezinu političku rekonstituciju po načelu jedan čovjek, jedan glas", što je naoko izgledalo demo­kratski, ali je vodilo stvarnoj političkoj dominaciji unitarista, od čijih je prethodnika svojedobno likvidiran i najveći krivac za Bleiburg"!


Da takvu odluku nije mogao doneti niko sem Tito", tj. da se počne s likvidacijom ratnih zarobljenika, upućuje i Pero Simić, au­tor političke biografije" Tito". Kao dokaz spomenutoj tvrdnji Si­mić spominje dramatično zbivanje iz svibnja '45. godine kojemu je scena bio do nekoć kraljevski Beli dvor u Beogradu. Glavni akteri te drame, koja će uskoro postati tragedija, bili su Vrhovni komandant Tito i načelnik Trećega kontraobavještajnog odijeljenja Ozne potpu­kovnik Jefto Šašić. Muk i napetu tišinu Titova kabineta remetilo je samo nervozno njegovo koračanje s jednog kraja kabineta u drugi. U jednom trenutku, nakon duge šutnje, Tito je naglo zastao, podi­gao glavu i gledajući u neku zamišljenu točku progovorio:

 

- Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču
progovorio:

 

-Pobiti!

 

Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:

 

-  Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandanti­ma naših armija!

 

-  Razumijem, druže Maršale - odgovorio je Šašić i iz istih stopa pošao prema Bleiburgu.

 

Tako će sredinom svibnja 1945. u Kočevskom rogu i na više sto­tina drugih stratišta pobiti tisuće svojih ratnih suparnika: ustaša i četnika, hrvatskih i slovenskih domobrana... Golema većina njih prije toga je već bila položila oružje pred engleskim okupacijskim postrojbama u Austriji i Italiji, ali su ih Britanci na prijevaru ustupili Titovoj vojsci. Zajedno s njima, tada će stradati i tisuće civila koji su u strahu od komunisičke diktature bježali iz Jugoslavije. Kad je ovaj veliki zločin priveden kraju, Tito je otišao u Ljubljanu i tisućama ljudi pred zgradom sveučilišta rekao:

 

- Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignuta je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći." (Pero Simić: TITO fenomen stolje­ća, Večernji list, Zagreb, 2009.).

 

 

 

Vrelo: "Od Jugoslavije do Euroslavije", str.90-91

 

 


Veljača 2016.