Zarobljeništvo
... Svakim danom je komunistički režim popuštao pred civilnim životom i ljudskim potrebama pa je i logoraški život bio podnošljiviji, a hrana je postajala bliža ljudskoj prehrani. Logorašima se budila nada u mogućnost preživljavanja jer su i egzekucije skoro prestale. Antun se u logoru nalazio više od tri mjeseca i ljeto je bilo u svojoj punoj snazi. Sparina je bila neizdrživa, a pretrpane barake nisu imale dovoljno zraka za disanje. Stražari su logorašima tijekom dana dopuštali boravak u dvorištu u sjeni baraka, ali su ih predvečer zaključavali gdje su se gušili od neizdržive sparine i smrada.
Limeni su krovovi tijekom dana zagrijavali zrak u unutrašnjosti do usijanja, a tople ga večeri nisu dovoljno hladile. Disanjem se stvarala vodena para i kondenzirala se na tankim limenim krovovima, te je poput kiše padala po nesretnicima koji se nisu imali gdje skloniti ili bi se po strmim stranama krova i zidova slijevala na betonski pod i završavala pod njihovim leđima. Tek duboko iza ponoći postajalo je izdržljivije i moglo se odspavati koji sat do zore.
Jednog poslijepodneva je nakon ručka Antunu prišao zapovjednikov osobni pisar i rekao kako ga zapovjednik logora hitno poziva u svoj ured.
Antun se žurno zaputio u zapovjednikov ured i za pisaćim stolom umjesto zapovjednika ugledao bojnika Mehmeda zadubljenog u svoje papire. Prošlo je nekoliko minuta u potpunoj tišini i činilo se kao da ga bojnik ne primjećuje, nakon jednoga trenutka podigao pogled prema njemu i potom nastavio čitati kao da nikoga nema u prostoriji. Olovkom je nešto zapisivao u notes koji se nalazio na krajnjoj desnoj strani stola kako ne bi bio zatrpan papirima. Po izrazu njegova lica se činilo kako je bio zadovoljan onim što je čitao pa se čak ponekad i blago smješkao. Ponovno je pogledao Antuna i rukom pokazao na kožnatu fotelju u kojoj je sjedio pri prošlom susretu.
- Sjedi Antune, nemoj stajati - rekao je na njegovo čuđenje.
- U fotelju? - nesigurno je zapitao.
- Pa nećeš valjda na
pod - odgovorio je bojnik i nastavio premetati po
papirima.
Antun je s dozom neodlučnosti prišao fotelji i nevoljko sjeo u nju kao da svakog trenutka očekuje bojnikov izljev bijesa. Reakcija je izostala i malo se opustio. Bezuspješno se pokušao sjetiti kada je posljednji put sjedio u tako udobnom naslonjaču jer mu se činilo kako prethodnog života nije ni imao i da je postojao samo taj logor i njegova stroga pravila.
Bojnik Mehmed je završio s čitanjem i obratio se Antunu.
- Moj ustašo, evo nas opet zajedno. Zadnji put si mi napričao puno toga i bilo je jako teško provjeriti i prikupiti dovoljno podataka o tebi kako bi se uvjerio da si baš ti taj Antun kojeg sam tražio - rekao je bojnik, malo za stao, te nastavio. - Bio si u dosta postrojbi i sudjelovao u dosta bitaka, ali nisam našao dokaze da si počinio ratne zločine i zato si ostao toliko dugo živ.
- Cijelo vrijeme sam se ponašao kako sam odgajan u roditeljskoj kući i katoličkoj vjeri. Nisam činio drugima što nisam želio da drugi čine meni, druže majore. Bio sam borac koji je izvršavao vojničke zapovijedi i nije uzimao pravdu u svoje ruke.
- To sam i ja čuo, da budem iskren. Što misliš, kako si izgubio ovaj rat?
- Moram priznati da mi do kraja života neće biti jasno kako smo izgubi li rat, a da nismo izgubili nijednu bitku - odgovorio je iskreno bojniku.
- To je velika zagonetka moj Antune - nasmijao se bojnik. - Mnogi to ne znaju, puno školovaniji od tebe.
- Imate pravo. Tu zagonetku nikako nisam mogao riješiti, priznajem - re kao je, a u sebi je pomislio kako izgubljeni rat nikada neće prežaliti. Pomiriti se sa sudbinom - da, ali prežaliti - ne.
-Je si li koga ubio? Ono, namjerno? - nenadano ga je zapitao bojnik.
- Zadnji put sam rekao da nisam nikoga ubio izvan borbe, a u borbi nisam znao jesam li koga pogodio ili su zalegli.
- Zalegli veliš? Sigurno su zalegli, ali mrtvi.
- Ne znam druže majore. Nisam išao provjeravati. Mislim, nisam vidio.
- Da, da, opis potpuno odgovara. Mudar seljak je taj Antun - nasmijao se bojnik. - A jesi li koga izdao pa su ga ustaše ili žandari ubili?
- De ba, druže majore. Sramota je žandarima izdati i kada netko ukrade, a kamo li poštena čovjeka.
- A švercera? Smije li se švercera prijaviti ili izdati?
- E, švercera je tek grjehota izdati - odgovorio je i nasmijao se znajući na
što bojnik aludira.
- Bit ću ti iskren pa budi i ti meni. Važi?
- Ja sam uvijek iskren, druže majore.
- Kako to da si bio u ustašama pa domobranima pa u SS-u pa opet u ustašama, a nikako nisi došao k nama. Nisi bio baš u dobrom društvu.
- U ustaše sam morao otići jer sam pozvan na regrutaciju kada je propala država. Partizana nije ni bilo, a hrvatski živalj je trebalo braniti od čet
nika. Ne znam da li znate, druže majore, da su u Posavini četnici organizirani prije ustaša, odmah po dolasku iz kraljeve vojske. Donijeli su oružje sobom i s rezervistima prvo organizirali seoske straže, a onda i
četni
ke - odgovorio je Antun.
- Dobro, a u domobrane, pa u SS?
- U domobranima sam spašavao glavu od Rajkovca, pričao sam već, a u SS-u zbog novaca. I to već znate. Nakon SS-a, druže majore, tko bi lud išao vama na nož. Bilo je gotovo, ostao sam sa svojima - završio je Antun svoj ratni put.
- Jesi li ikoga spasio tijekom rata? Jesi li kome spasio život?
- Spasio sam jedno dijete, nikoga više.
- E, Antune, Antune. Da si mi rekao da si spasio jedno srpsko dijete puno bi mi olakšao posao, ali eto, nisi. Rekao si mi kako si bio na Papuku u SS jedinici Princ Eugen divizije, a nisi mi rekao što si tamo radio.
- Borio se s vašima. Što drugo?
- Sjećaš li se možda jednoga partizana po imenu Mustafa Mujbegović?
- Sjećam se druže majore jednoga partizanskog doktora, muslimana, ali ne znam kako se zvao. Zaboravio sam ime.
-
Zvao se doktor Mustafa Mujbegović, a ja se zovem major Mehmed
Mujbegović, komandant OZNA-e za Posavinu i njegov sam rođeni brat -
na
posljetku se bojnik predstavio Antunu punim imenom.
Antun je ostao otvorenih usta od silnoga čuda. Nije mogao vjerovati kako ga prošlost sustiže. Prije nekoliko tjedana su u njegov život ušetale Dušanka i Jela koje je skoro zaboravio, a sada se pojavljuje brat nekog doktora s Papuka, kojega je zaboravio kao sporednu epizodu koja mu se dogodila i koja nije imala nikakvoga značaja. „Zamisli, zapovjednik OZNA-e za Posavinu", začuđeno je mislio u sebi.
- Imao si veliku sreću Antune što je moj brat nakon Papuka uspio doći u Tuzlu gdje sam bio sa svojom jedinicom. Kada smo se sastali, ispričao mi je nevjerojatnu priču kako ga je spasio nekakav SS-ovac iz Kornice od Modriče, koji se zvao Antun. Ta me se priča toliko dojmila da sam se odmah sjetio kada si se pojavio u Bosanskom Samcu sa svojom suprugom i kada si izjavio da se želiš predati. Bio sam siguran da samo netko tako neobičan kao što je SS-ovac koji pušta partizana i netko s takvim ratnim putem kao što je tvoj, a koji može imati još i dovoljno drskosti predati se partizanima u nadi kako će ostati živ, može biti samo »taj Antun" - bojnik je završio svoje objašnjenje.
Antun je šutio jer nije znao što bi rekao, a da ne pokvari pozitivan tijek stvari. Svidjelo mu se što je čuo i rađala se nada u sretan završetak njegove kalvarije. Bojnik je na kraju ustao iza stola i rekao što Antun nikada neće zaboraviti.
- Antune, poklonio si život mojemu bratu Mustafi Mujbegoviću, uputio si ga kamo treba bježati i tako ga spasio sigurne smrti. Moj se brat žarko želio susresti s tobom jednoga dana i zahvaliti se, ali nije preživio rat.
Ubili su ga četnici na Majevici, nedugo nakon povratka u Bosnu prilikom napada na partizansku komandu. Ja ti poklanjam život i vraćam dug svoga brata. Idi svojoj obitelji i neka ti je sa srećno.
-Slobodan si!
Vrelo: Željko Goreta, "S druge strane ciljnika", str. 255-259