Mlada misa Vlade Jurjevića

Eto, u taj sam kraj i medu takve ljude došao te nedjelje rano ujutro, 23. srpnja, s nekoliko svojih kolega svećenika iz Novog Sela. Najprije smo obišli crkvu. Odžačka je crkva tada bila okružena velikim zemljištem, ograđenim drvenim plotom od letvica, "taraba", kako kaže narod u Bosni, s kojeg su se uzdizala stoljetna stabla lipa i oraha, praveći ugodan hlad za ljetnih žega. Sjeverno od crkve, u dvorištu je bila prizemna župna zgrada sa Župnim uredom i stanom, a između, dublje prema zapadu, smjestila se župna gospodarska zgrada.

Glavni je crkveni ulaz na istočnoj strani. Na istoj je strani pred crkvom, ali izvan crkvenog parka, velik slobodan prostor poput manjeg trga. Poslije svake pučke mise, tu se katolička mladež hvatala u kolo uz pjesmu, vrisku i svirku tambure šargije. Taj je ples svake nedjelje i ostalih blagdana bio poseban doživljaj i za gledatelje - starce, djecu i ostale, kojima nije priličilo plesati s mladima. Na tom su se trgu sklapala poznanstva, "zagledali" se cure i momci, iz toga čuvenoga hrvatskobosanskoga kola izvirao je život. U tim se prilikama ogledala životnost i snaga bosanskih Hrvata.

Na taj bezimeni trg pred crkvom stizalo se iz središta Odžaka - iz čaršije. Prvo je valjalo proći kraj hotela odvjetnika Tadije Odića na desnoj, te kraj kuće i trgovine obitelji Jurjević s lijeve strane, a odatle se iz čaršije desnom cestom išlo prema Vlaškoj Mahali, a lijevom prema Potočanima.

Kad smo obišli crkvu i lijepi stari park oko nje, otišli smo k Vladinoj obitelji, čija je kuća bila preko puta crkve. Tamo smo pozdravili mladomisnika, on nas je upoznao sa članovima svoje obitelji: majkom Marom, braćom Mirkom i Špirom, te sestrama Slavkom, Danicom i Terezijom.

Mladomisnikovo je krsno ime Vladimir, a rođen je 1919. u Svinišću kod Omiša od oca Filipa Jurjevića i majke Marije (Mare) rođene Rogošić, kao sedmo od desetero njihove djeca, ujedno posljednje koje je rođeno u Dalmaciji. Ostalo troje Vladimirove braće rođeno je u Odžaku: sestra Danica 1923., brat Vicko 1925., i sestra Tereza 1926. godine. Vladimir je pučko školovanje završio u Svinišću, četiri niža razreda gimnazije kod salezijanaca u Zagrebu, a četiri viša u Travniku. Bogosloviju je diplo­mirao u Sarajevu. Otac mu je umro 1942. godine, a prije toga i dva brata i sestra.

Odžačka je župa osnovana 1900. godine i posvećena rođenju sv. Ivana Krstitelja. Kako bi posveta župe bila u skladu s mučeništvom hrvatskog naroda, župnik Stjepan Fontana 1959. to mijenja i župu posvećuje mučeništvu sv. Ivana, pa je otad glavni blagdan odžačke župe Glavosijek Ivana Krstitelja - 29. kolovoza. U župnoj crkvi upoznao sam tada odžačkog župnika, g. Marijana Ivandića, rodom iz Brezika u župi Radunice kod Zavidovića, koji je 1945., s mnogim Hrvatima, ubijen na gori Macelju kod Krapine.

Crkva je te nedjelje bila puna znatno prije početka mise, pa su kasniji dolaznicistajali vani. Mladomisnik i mi, ostali svećenici, odjenuli smo misno ruho i obavili sve ostale pripreme za dolazak pred oltar. Dana mi je dužnost subdakona. Ispred oltara su sjedila gospoda: Blaž Bašić, trgovac iz Balegovca, i Marijan Kaurinović, ugledni vjernik iz odžačke Tetime, Vladini mladomisnički kumovi. Bio bi tu i mladomisnikov krizmeni kum dr. Zdenko Odić, nekadašnji zapovjednik odžačke obrane, da ga nije smaknula zločinačka ruka onoga koji mu se predstavljao prijateljem.

Narod je konačno dočekao željno čekani trenutak: početak velike svečanosti Mlade mise. K oltaru su prilazili najprije ministranti, pa svećenici jedan za drugim, prema svojim ulogama, a posljednji je u svečanoj misnici k oltaru prilazio sam mladomisnik. Pozdravila su ga djeca, mladež, te odžački župnik, u ime župljana i u svoje ime. Misa je protekla u posebnom ozračju Božje prisutnosti. Dirnuti propovijedu, neki su rođaci i vjernici plakali snažno osjećajući Božju providnost i Božje milosrđe. Nakon mise je mladomisnik Vlado dijelio mladomisnički blagoslov; najprije pojedinačno: sretnoj majci, sestrama i braći, užoj rodbini i kumovina, potom i narodu zajednički mladomisnički blagoslov.

Nakon euharistijskog slavlja, puk je, posebno mladi, nastavio veselje pred crkvom. Mi smo, svećenici, s uzvanicima pošli u dvorište obitelji Jurjević, gdje je mlado-misnikova najbliža rodbina priredila svečani ručak za tristotinjak gostiju. Ja sam imao čast sjediti s velikim hrvatskim ratnikom Petrom Rajkovačićem i njegovom zaručnicom Ljubicom Jurendić, s kojom se Petar kasnije i oženio.

Ovakva su se slavlja u tom kraju mogla priređivati bez ikakva straha, iako je trajalo najopasnije razdoblje drugoga svjetskog rata. Odžak je bio razmjerno daleko od Slavonskog Broda i izvan koridora savezničkih zrakoplova, koji su taj slavonski grad često bombardirali. Osim toga, Odžak je, kao malo koji grad u NDH, bio gotovo savršeno čuvari od upada četnika i partizana, zaslugom velikih hrvatskih ratnika i časnika Petra Rajkovačića, Ivana Čalušića, te više od dvije tisuće njihovih baja . Ti su borci - tigrovi, bili strah i trepet svim neprijateljima hrvatskog naroda i u odžačkom i u ostalim krajevima.

Svaka je Mlada misa slična Isusovoj Cvjetnoj nedjelji, kad je narod radosno klicao Isusu i obasipao ga cvijećem. Dolazak svakog mladomisnika k oltaru prate najveće počasti i srdačne čestitke. Ali, kao što se Isusu onda bližio Veliki petak, tako se tada bližio i nama, hrvatskim svećenicima, kao i našem narodu. Padom NDH hrvatski je narod izgubio svoju slobodu i time krenuo na višedesetljetni križni put.

Moj kolega Vlado Jurjević bio je jedan od nekoliko stotina hrvatskih svećenika -mučenika. U skupini više od 60 svećenika i bogoslova, koja je također prošla taj put, bili smo i Vlado i ja. Ta je skupina krenula na križni put od Zagreba - preko Slovenije do Austrije, pa natrag preko Maribora i Hrvatskog zagorja do istražnog zatvora na Savskoj cesti u Zagrebu, iz kojeg je Vlado pušten na kratku slobodu.

Godine 1945. bio je pozvan na služenje vojnog roka u komunističku Jugoslavensku armiju u Ogulin. U njegovoj je jedinici, na tzv. političkoj nastavi, namještena rasprava o "suvišnosti" krštenja i vjenčanja u crkvi. U raspravi je Vlado Jurjević iznio i branio stav Katoličke Crkve. Usprkos svim opasnostima koje su mu prijetile u onom Crkvi neprijateljskom režimu, ostao je dosljedan svom uvjerenju i vjeran sakramentu svećeništva. Posljedice su bile neminovne i hitro su nastupile: pri pretresu njegove "lične" opreme i imovine u kovčegu su mu našli Pastirsko .pismo katoličih biskupa Jugoslavije, čiji su opširni citati izneseni i u ovoj knjizi. Zbog toga je uhićen i optužen.

Vojni ga je sud najprije osudio na smrt, a potom mu smanjio kaznu na 20 godina robije. Ni to nije pokolebalo odvažnog svećenika. Sva potkupljivanja i prijetnje nisu uspjeli. Ostao je tvrd, dosljedan i pošten. Zbog toga je na robiji u Staroj Gradiški odležao punih 10 godina.

Jedan od mnogih Hrvata koji su bili na robiji u Staroj Gradski - moj je poznanik gospodin Vilim Čehulić, rodom iz župe Orehovica u Hrvatskom zagorju. Uhićen je u početku 1952. godine i osuđen na 20 godina zatvora kao politički prekršitelj. Odležao je u zatvoru više od 10 godina. Zahvatilo ga je pomilovanje, pa je pušten 18. travnja 1962. godine.

U ponedjeljak, 24. siječnja 1994. godine, pitao sam gospodina Vilima je li na robiji u Staroj Gradiški susreo svećenika Vladu Jurjevića? On mi je odgovorio:

"Bio sam u zatvorskoj bolnici s jednim Jurjevićem, ali on nije bio svećenik. Mislim da je bio časnik hrvatske vojske. Bio sam na robiji s mnogim katoličkim svećenicima Hrvatima. Tko može upamtiti tolika imena? Samo vam, kao primjer, navodim da sam 1953. godine premješten u stroži zatvorski odjel u kuli zatvorske zgrade. Tada su sa mnom u jednoj prostoriji bila trideset i tri svećenika, a u ostalima ih je bilo još. Sjećam se imena nekih od njih: Nikola Soldo, Josip Šimecki, Pavao Pošiček, Marijan Birt i neki Ramljak, kojem se ne sjećam imena. Tu su bili i svećenici franjevci, ali znam prezimena samo dvojice: Marijana Hermana i Margetića, kojem sam ime zaboravio."

Božo VUKOJA, knjiga "Hrvat žive vatre", str. 50-53