Ko svježa humka bez nadgrobne ploče
usamljenik jadni ko da sam u krvi
taj osjećaj samoće, bokalom mi toče
a on me ubija, on me mrvi.
Surovom me putu ta sudbina vodi
ranjeniku ravan, od nezaraslih rana
proklinjati Boga, zašto me on rodi
na mom putu biće uvijek crnih vrana.
Gavranovi crni na mojoj žici života
gledaju me tako hoću li ja stati
odavno bih stao, al me je sramota
al vi gladni lešinari nećete to znati.
I svi će se pitat, kuda, čemu on to teži
i kad mu je teško ponekad se smije
ponosan prkosim, a možda se bježi
iz paklenog gnijezda otrovne mu zmije.
Kažu savjest,od rođenja počeo da stenje
gurnuli ga u razapetu mrežu strasti
proklinjao nekad svu tu pravdu i poštenje
i tu iskopanu jamu bojeći se u nju pasti.
Skrhan tako,ko trudnica od bolova ječi
odgovornost teška što pred sobom guta
nenaviknut molit,da na koljenima kleči
tvrdoglavom objasniti da skrene sa puta.
U životu cvijeća nigdje,samo gole grane
a ja željan raskošnih nebeskih njiva
obojite ih u crveno a zovite ih vrane
i nemojte usamljeniku zabranit da sniva.
MAJKA
Uvijek zaštitnički iz prikrajka
Neumorno budna, pazi na te
A ko bi drugi nego tvoja majka
danas to neće mnogi da shvate.
Starica čitav život poklanja tebi
moleći za dobro ljude i boga
i samo grešnici priznali nebi
da nije tako iz života svoga.
To njeno srce poznaje strah
kad čuje nešto loše o tebi
i sva jadna izgubi dah
ni riječ utjehe pomogla nebi.
Dali i sada hodaš pored puta
tvog zabrinuto uprtog pogleda
mene kad vidiš onako ljuta
govoriš kako ti briga sna neda.
Ja tebe čekam svakoga sata
znala si tiho i nježno reći
shvatićeš, kad budeš tata
i nećeš tako lagano leći.
Oprosti majko to moje neznanje
sad su moje oči uprte u daljinu
i nekad dugo skoro u svitanje
samo moj uzdah propara tišinu.
BOGINJA STRASTI
Umoran sam od te čežnje duge
od uzdaha što bijaše jadni,
ti čarima svojim podaruješ druge
i znam, kajaćeš se ali im ti dadni.
Pitam boga, sebe i noći što teku
ko te noćas gleda raskošnu i bijelu
sa kime dijeliš postelju meku
i nedaj bože dira po golom tijelu.
A ja ko da sam najveći gad
prisluškujem odjek tvojih koraka
i sa svima ja bi se pobio sad
da mi samo kažu kako si laka.
Od tuge ja bi se vješo,dajte mi uže
ma ko vas pita šta dobijam time
ko jadnik jadni, nemogu duže
kad njeno srce nepozna moje ime.
Bila si boginja svih mojih strasti
java mojih ideala,oličenje žene
sve dok te nisu počeli krasti
kroz oči mi otvorene.
I rekoh – nikad, kobna ženko
ja hoću bez stida dignuti čelo
ti budi drugima prateća senko
trenutna slast i živi veselo.
EVO, GDJE ŽIVIM
Evo mene, tu sam
Gdje brda siva bliža su Bogu
Nije da plačem al smijati se nemogu
Ma nije meni loše
Eto ja sam tu
Gdje ništa nije moje
I kako kažem
Stotine kilometara
Nije daljina
Kao vječnost
I pokušavam objasniti
Vjetru
Kamenu
Da Hrvatska nije Burkina Faso.
Eto ja sam tu
Gdje ljudi
Sami
Hladni
I ne trebaju nikog
Pokušavam objasniti pakao rata
Njima
I kako nije sve bilo čisto
Al za njih je to sve isto.
Eto ja sam tu
U zemlji
Snijegom prekrivenih želja
Što srećom dodiruju nebo
Ma meni nije loše
Samo pokušavam baciti sidro
Drugim bojama obojiti nebo
I godine rukama kidam
Eto ja sam tu
Gdje je sve perfektno
Čisto
Gdje nema međa
Al opet nije isto
Jer ovdje i lanena košulja vrijeđa
Ma nije meni loše
Samo se osjećam isključen
Možda sam zato
Pomalo utučen
Eto ja sam tu
Gdje kiša stalno pada
I nebo sivo ne smeta više
Tu gdje živim sada
Planiram bijeg
Dižem sidro
Al neznam kada
Nemogu da vidim više ovaj snijeg
Želim
Ono rodno blato
I sanjam bijeg zato
Eto, tu sam
Gdje brda siva bliža su Bogu
Nije da plačem al smijati se nemogu.