Usamljeni / Ilija Ico Blažević

Ko svježa humka bez nadgrobne ploče

usamljenik jadni ko da sam u krvi

taj osjećaj samoće, bokalom mi toče

a on me ubija, on me mrvi.

 

Surovom me putu ta sudbina vodi

ranjeniku ravan, od nezaraslih rana

proklinjati Boga, zašto me on rodi

na mom putu biće uvijek crnih vrana.

 

Gavranovi crni na mojoj žici života

gledaju me tako hoću li ja stati

odavno bih stao, al me je sramota

al vi gladni lešinari nećete to znati.

 

I svi će se pitat, kuda, čemu on to teži

i kad mu je teško ponekad se smije

ponosan prkosim, a možda se bježi

iz paklenog gnijezda otrovne mu zmije.

 

Kažu savjest,od rođenja počeo da stenje

gurnuli ga u razapetu mrežu strasti

proklinjao nekad svu tu pravdu i poštenje

i tu iskopanu jamu bojeći se u nju pasti.

 

Skrhan tako,ko trudnica od bolova ječi

odgovornost teška što pred sobom guta

nenaviknut molit,da na koljenima kleči

tvrdoglavom objasniti da skrene sa puta.

 

U životu cvijeća nigdje,samo gole grane

a ja željan raskošnih nebeskih njiva

obojite ih u crveno a zovite ih vrane

i nemojte usamljeniku zabranit da sniva.

 

 

 

MAJKA

 

Uvijek zaštitnički iz prikrajka

Neumorno budna, pazi na te

A ko bi drugi nego tvoja majka

danas to neće mnogi da shvate.

 

Starica čitav život poklanja tebi

moleći za dobro ljude i boga

i samo grešnici priznali nebi

da nije tako iz života svoga.

 

To njeno srce poznaje strah

kad čuje nešto loše o tebi

i sva jadna izgubi dah

ni riječ utjehe pomogla nebi.

 

Dali i sada hodaš pored puta

tvog zabrinuto uprtog pogleda

mene kad vidiš onako ljuta

govoriš kako ti briga sna neda.

                                     

Ja tebe čekam svakoga sata

znala si tiho i nježno reći

shvatićeš,  kad budeš tata

i nećeš tako lagano leći.

 

Oprosti majko to moje neznanje

sad su moje oči uprte u daljinu

i nekad dugo skoro u svitanje

samo moj uzdah propara tišinu.

 

BOGINJA  STRASTI

 

Umoran sam od te čežnje duge

od uzdaha što bijaše jadni,

ti čarima svojim podaruješ druge

i znam, kajaćeš se ali im ti dadni.

 

Pitam boga, sebe i noći što teku

ko te noćas gleda raskošnu i bijelu

sa kime dijeliš postelju meku

i nedaj bože dira po golom tijelu.

 

A ja ko da sam najveći gad

prisluškujem odjek tvojih koraka

i sa svima ja bi se pobio sad

da mi samo kažu kako si laka.

 

Od tuge ja bi se vješo,dajte mi uže

ma ko vas pita šta dobijam time

ko jadnik jadni, nemogu duže

kad njeno srce nepozna moje ime.

 

Bila si boginja svih mojih strasti

java mojih ideala,oličenje žene

sve dok te nisu počeli krasti

kroz oči mi otvorene.

 

I rekoh – nikad, kobna ženko

ja hoću bez stida dignuti čelo

ti budi drugima prateća senko

trenutna slast i živi veselo.

 

 

EVO, GDJE ŽIVIM

 

Evo mene, tu sam

Gdje brda siva bliža su Bogu

Nije da plačem al smijati se nemogu

Ma nije meni loše

Eto ja sam tu

Gdje ništa nije moje

I kako kažem

Stotine kilometara

Nije daljina

Kao vječnost

I pokušavam objasniti

Vjetru

Kamenu

Da Hrvatska nije Burkina Faso.

Eto ja sam tu

Gdje ljudi

Sami

Hladni

I ne trebaju nikog

Pokušavam objasniti pakao rata

Njima

I kako nije sve bilo čisto

Al za njih je to sve isto.

Eto ja sam tu

U zemlji

Snijegom prekrivenih želja

Što srećom dodiruju nebo

Ma meni nije loše

Samo pokušavam baciti sidro

Drugim bojama obojiti nebo

I godine rukama kidam

Eto ja sam tu

Gdje je sve perfektno

Čisto

Gdje nema međa

Al opet nije isto

Jer ovdje i lanena košulja vrijeđa

Ma nije meni loše

Samo se osjećam isključen

Možda sam zato

Pomalo utučen

Eto ja sam tu

Gdje kiša stalno pada

I nebo sivo ne smeta više

Tu gdje živim sada

Planiram bijeg

Dižem sidro

Al neznam kada

Nemogu da vidim više ovaj snijeg

Želim

Ono rodno blato

I sanjam bijeg zato

Eto, tu sam

Gdje brda siva bliža su Bogu

Nije da plačem al smijati se nemogu.

 

Autor: Ilija Ico Blažević / objavljeno 16.08.2009