Vukovar

18. studenoga 1991. Jugoslavenska narodna armija sravnila je sa zemljom hr­vatski grad Vukovar. Prema nekim procjenama, u Vukovaru je poginulo oko 1.700 branitelja grada i civila, nekoliko tisuća ih je ranjeno, oko 7.000 zarob­ljeno, 22.000 prognano, a nestalima se još uvijek vodi 760 Vukovaraca. Gu­bici armijskog agresora procjenjuju se na 10.000 do 15.000 poginulih vojni­ka, a 25.000 do 30.000 ih je ranjeno.

Desetljeće je prošlo i mi danas govorimo o živim ljudima kao o apstrak­tnim okruglim brojkama. Bezbrojni životi naprosto su izbrisani. Takav je ru­kopis historije. Međutim, u ognju Vukovara su se istalili i svi naši životni, moralni i estetski pojmovi, kao što su izgorjele sve naše zablude i snovi. U Vu­kovaru su za nas spaljene sve kršćanske vrednote, sve civilizacijske tradicije, sve kulturne tekovine, u toj paklenoj vatri istalilo se sve ono u što smo sumnjali. a nismo vjerovali.

No, da se podsjetimo. Vukovar je danas pust grad, a prije rata u njemu je živjelo preko 40 tisuća stanovnika. Grad se nekad zvao Vukovo, prema rijeci Vuki, pritoci Dunava, na kojoj je podignut. Mađarski oblik Vukavar (grad na Vuki, usp. oblike Kapošvar, Temišvar), koji se javio već početkom 14. stoljeća. u potpunosti je istisnuo staro gradsko ime. Područje je bilo naseljeno u kontinu­itetu od neolitika — po prvi put je taj kontinuitet prekinut prije deset godina.

Na lokalitetu Lijeva bara istražena je najveća nekropola bjelobrdske kul­ture od 10. do 12. stoljeća na Balkanu, sa 437 skeletnih grobova. U starijem dijelu grada nalazio se franjevački samostan izgrađen 1727. te župna crkva, koja je bila jedan od najljepših primjeraka europskog baroka. Jugoslavenska vojska ova je zdanja sravnila sa zemljom, opljačkavši prethodno neprocjen­jivu umjetničku zbirku samostana. Od početka 16. do kraja 17. stoljeća grad se nalazio pod turskom okupacijom, u sklopu Požeškoga sandžakata. Stoljeće i pol Turci su vladali gradom, ne oskvrnuvši ni jednu njegovu katoličku ni pravoslavnu građevinu.

Nedovoljno upućenom može zvučati paradoksalno, ali upravo tu je ju­goslavenska vojska, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, zatrla svaku ideju Ju­goslavije. Kad je grad divljački iskasapljen granatama, njegovi »oslobodioci« u crnim košuljama, kao kakvi novovjeki ljudožderi, tražili su deseterački od svoga vožda da im priskrbi — salatu. Meso smo trebali biti svi mi. Srpski pisac Milorad Pavić izjavio je tad da će na mrtvom i izmrcvarenom tijelu grada »nići novi Vukovar u srpsko-vizantijskom stilu«. U godinama koje su slijedi­le, piše Sado Musabegović, Sarajlije su bili jedini koji su razumjeli sudbinu i smrt Vukovara.