Oj ja ću opet u Riječane ići
Oj, neću više u Riječane ići,
popeo se, pa ne mogu sići!
Dalekih pedesetih zapisah pjesmu koju su na sijelima u Obalama pjevali bećari, momci koji su tada išli na prelo čak tamo do trebavskih ogranaka. Pjesma bila grlena, daleko ispod Orlovača gorolomno “oj” lomilo se u odjek što je prkosio momčuljcima koji nisu osjetili draži brda, čiji se prvi brežuljci izdižu iznad Modriče da bi potom izrasli u plećatu strminu na koju se i sunce podboči.
Pjesmu i njezin izazov budili su u dječijoj mašti svakojake slike… Hm…neću više u Riječane ići… ponavljao sam u sebi i pitao se: možda su ti Riječani daleko, daleko, iza sedam gora, iza stotinu staza i bogaza, iza nepremostivih rijeka, i tko zna koliko je trebalo hoditi do riječanskih vododerina i brdusina. A možda su ih odatle gonili i mameni kurjaci…?
A opet – s obzirom da sam u pjesmi čitao i tanani prkos – pomišljao sam da su obalarski bekrijaši tamo sreli gizdave brdske cure, pa se hvališu da su se (molim Vas, oprostite mi na izrazu!) “popeli” na sladostrasne jedrine. Ali, ako su se i “popeli”, zašto onda da više ne idu tamo gdje su omamljeni ljubavnim sladokusom…?
Pa se u razbrkanoj mladalačkoj glavi vrzmala i pomisao da su moji veseljaci tamo, na vrletnim vučijim konačištima, na svojim leđima možda osjetili i snagu čvornatih gorštačkih ruku, da su nakon šaketanja sa Riječanima skotrljali se niz sure brdusine kao vreće napunjene kostima…
Nisu se obalarske “lole” penjale na vrletne visove, nisu se šaketali riječanski gorštaci, niti gonili gladni kurjaci. Daleko od toga da su se “penjali” na djevojačke obline, jer bilo je to u ono idilično doba kada su se ljubavni razgovori uglavnom vodili pod budnim okom njenih roditelja, kada se “prelilo” preko taraba i kroz prozore u potaji otvorene.
Ojkalica sa posijela ranog djetinjstva bila je jednostavno dvosmislena pjesma, poj ponosa i izazova, oda selu kojeg je Svevišnji bogato podario krasotom i ljudskom dobrotom…
Znate li gdje su Donji Riječani? E, ovo seoce se rascvalo tamo gdje se posljednji brežuljci bosanskih planina grle sa Posavljem. Pitomina je to posljednjih trebavskih ogranaka, to su kitnjasta brda (i na njima grozdovi kuća) sa kojih se jasno – u sanjivim maglicama ravnice – lijepo vidi kako se nebo ljubi s tornjevima crkava u Garevcu i Čardaku.
Čini mi se – nigdje kao Riječanima tako opojno ne mirišu u sjenicama uvele trave i mrtvi cvjetovi, prije četvrt stoljeća u mojim venama kao žuborna krv zaiskrila rječica Dusa. Dođoh tamo da obavljam časnu učiteljsku dužnost i odmah osjetih da je ovdje vrijeme dugo stjalo, da su Riječani bili na rubu društvene brige. S velikim zakašnjenjem su upravo tada počela stizati civilizacijska dostignjuća. Tek 1972. godine u selu su ugašeni fenjeri i petrolejke, godinu dana kasnije „prteni“ kolovoz zamijenila je makadamska cesta (do tada kada bi lilie kiše, i u pol ljeta pješačio sam do škole 4 km nakon što sam bicikl „parkirao“ podno Tarevaca, u avliji Salke Dušinovića.)
Ni očaja, ni pakosti; zaista su Riječanci bili veliki i gordi u svome siromaštvu, na ponosnoj brdskj brazdi – ilovači, pored naherenih udžerica i kuća šeperuša i ćerpićara. Iz nevolje klesali spokojni život rađajući djecu u potleušicama dokazivali da streme ka vječnoj sreći i blagostanju.
Dječica im bila bistra ko gorska vrela, bila vedra i kad su u mraznim jutrima bosonoga trčkarala do oronule škole; glavice im iz voćnjaka, šikara i pšeničnog klasja blistale kao suncokreti kad sunce bljesne niz prisoje. I svi moji učenici imali su dobre ocjene iz Poznavanja prirode, a kako i ne bi kad su rasli uz grgor potoka i izvora, iz brazdu i livade, u pjevju bogatom ptičijeg orkestra; poznavali su „u dušu“ svaki proplanak, svaku jelu sa strmine, sve kozje stazice… Kada bi, onako zadihani i rumeni, zasjeli u klupe. Iz nestašnih glavica, titrale su lagane izmaglice što su me podjećale na miris tople pogače, svježih šumskih vrela, radost izrastanja među plemenitim ljudima…
Prije nekoliko dana iz Riječana me opet surovo ošinula ratna kandžija; kada su odozgo, sa Trebave, kao gladno-bijesne kučke zaškevtale puške i mitraljezi, na pragovima rodnih kuća pali su moji bivši bistri učenici. Nasrnuli su velikosrpski osvajači iz trebavske vučje pomrčine i nekamo odveli mog odlikaša Miću Paradžika koji je – baš kao i svi Riječani – samo brani svoj dom (kao što je nekada branio nogometnu mrežu svoga seoskog kluba). Potom su smrtno pogodili Marijana Radata i njegovog sina. Marijan je imao najljepši višnjik u Riječanima, a sin mu Tomo tako lijepo umio nacrtat pticu u letu i pčelu na cvijetu. Pa su agresori pogubili čestite i skromne domaćine (ni tuđu sjenu ne bi zgazili) Matu Domazeta, Periju Milardovića, Marka Nikića i Antu Dubravca, mučki ubiše i domaćicu Mariju Dubravac, u istom rovu granata masakrirala i nerzdvojne drugare Antu Domazeta i Antu Dubravca, na riječanskom nevinom braniku pali su uvijek vedri mladići Juro Jelaš i Stjepan Milardović, među živima nije ni poznati šaldžija i šargijaš Ivo Jelaš…
Nema Riječanaca na trebavskim ograncima, a tek su – uz ćilime travnjaka, voćki i šuma – svoje selo zaodjeli novim ruhom; podigli mnogo kuća na „dva boja“, sagradili crkvu, „skovali“ plan akcija na asfaltiranju glavnog seoskog puta i postavljanju telefonske mreže. Nisu na svojim ognjištima iako su na pravi način dokazivali da je ljudska sreća najdublja upravo u rodnom domu, da je ljubav prema zavičaju tako uzvišena i sveta. I nisu znali za zavist, podlost i zlobu prema susjedu, siguran sam da nisu ni pomišljali da dignu ruku na Gornje Riječane, Gornju Babešnicu…
Za istinsku čovječnost „učo“ im daje vječnu, čistu peticu. I, evo, u ovom trenu, kad opet vidim nove, razigrane zvijezde iznad njihovih brežuljaka i staza i kada se – makar i u snovima – kitim raskošnim mirisima prisoja, ja žarko želim (a još nemam snage) da gorolomno zaojkam pjesmu koja nije dvosmislena kao ojkalica iz djetinjstava:
- OJ, JA ĆU OPET U RIJEČANE IĆI…
Izvor: Ratni Dnevnik Ante Adžamića, 1995. godine
pv