U Blagovaonici, gdje se nekad u slast pilo uz prostote poneke, gdje gospodluk traži šutnju nekih grdnih riječi, neće smesti smijer njegove nakane i neće mu biti teret pri predstojećem putu. Srkćući drugu kavu s mlijekom, bez šećera i s ljepotom u grudima utonu u misli dugog putovanja i vrlo brzo vrati se spokojstvu. A vani rosi (poput tuge) kao dimna perjanica i to jutro se osjeća kao tvrđava uz tihu glazbu zbirke intime sa radija SRF3 (kao sa nekih starih gramofonskih ploča). Jutro tankoćutno s injem i zimsko, mjeseca studenog ljeta Gospodnjeg, nestvarno poput kazališog kulisa. Valja poć'. S takvim nedorečenim mislima prekriži se i krenu preko pločnika kroz nejasne uspomene na davna putovanja iz doba kad su jutra bila drukčija... kad je bio mlad.

 

„Čvrstoća volje kuša se na mukama,

A napori i strepnje, tište

al`uzalud prkose uznositom čelu.“

 

Prolazeći rubovima grada gledao je zadnje gradske krovove s prišivenim oblacima magle uz savršen mir, uz vedrinu dolazećeg sunca koje kani progutati maglu, jutarnje posrnuće i svu tu sivu baruštinu.

***

 

Godinama dolazi u ovaj krajolik u svako doba godine (priznaje, u zadnje vrijeme sve rjeđe i rjeđe). Dolina okružena šutljivom planinom što požuruje noć svojim sjenama u blizini beskorisnog mora i kuća pored uske ceste, 3 kilometra sjevero-zapadno od grada. Dolazi tamo kako bi pobjegao od gradske buke (a i klima mu godi; zato slogan i jest – korak do mora dva do snijega) kako bi bio u doticaju sa samim sobom, kako bi zatvorio usta i otvorio duh i dopustio svojim osjetilima da funkcioniraju slobodni od buke civilizacije. Jedinu galamu pravile su ptice pjevačice u obližnjoj šumi – desetine i stotine njih. Barem jednom dnevno odlazio je u gradić po novine i u Toš na kavu i pelim. Prolazeći gradskim trgom (na kvarnerskom suncu poput boje rđe, i kad ono gasne pred dolazećim sutonom) s pogledom u more, kad i posljednja zraka uroni, na um mu dođoše stihovi Tao te Chinga:

„Ništa na svijetu

nije tako meko i podatno kao voda.

No ipak, u rastapanju tvrdoga i krutoga

ništa je ne može nadmašiti.

Meko nadjačava tvrdo;

nježno nadjačava kruto.

Svi znaju da je to istina,

ali malo ih je koji to znaju provesti u djelo.“

 

I uvjek se s nečim iznenadi jer civilizacija nekakao procuri kao kao potočić ili crna rupa. I kad se vrati kući iz grada sa sobom pored tiskovine donese Josine paprike, nove sijalice da zmijeni one crknute i kojekakvu željezariju.

─ Kako je dan okračao, kako brzo gasne.

Uz vlažni tajnoviti noćni zvuk, i s vremenom na vrijeme, motrio je skladnu tišinu zvijezda. U tom času kao da mu, uz prenemaganje, nešto manjka. Osluškivao je kako žestok večernji vjetar vije dolinom i zamišljao duge pramenove kose skrivajući zlatnim vodenim prahom neku divnu slast. Ima nečeg (poput lopova – kao u Odiseji kad su sirene svojim izgledom i pjevom privlačile pomorce i utapale ih) šarlatanskog pa i šarmantnog u svemu tome; naročito kad mrak sve opkoli. No, ipak! Velim vam; toliko toga lijepoga može se nositi u grudima (ono manje lijepo se tako i tako zaboravi ili gurne na stranu).

***

 

U kući koja se iznenadila i jedva ga prepoznala, čuje u podne kad zazvoni zvono novosagrađene mjesne crkve, kroz poraženo vrijeme koje je trunulo pod vlagom, navješćavalo je dolazeći advent. U tihoj sobi gdje strogi sat odmjerava, ogrnut zimskim kaputom i s cigarom, jedva se nazirao iza stakla, zamagljen pod kapima kiše pomiješane sa snijegom, nazirao se njegov obris ustrajan u tomu da prati kako ledeni vjetar njiše staru lipu iza koje je nekad stajala gomila sijena; a tamo blizu međe uz jorgovan bio je bunar. Dodirivao je dlanom stari hrastov stol kao što se pogladi netko koji spava. Među starim spisima i knjigama našao je u „Hrvatska straža“ riječi fra Ljube Hrgića iz 1934. godine:

„Kao domaći, odem na poštu, dignem u ime fra Jure Vuletića, dubičkog župnika, poštu (Hrvatska straža, Vrhbosna, pisma). Konji fra Franjini ( Fra Franjo Lujić, dubičanac rođen je 1864. a župnik je u Potočanima) zagrabiše, dobro hranjeni vučjačkom travom i zobi, da je vihor nastao oko ušiju. Čitao sam o Hitleru, fašizmu, dnevnim događajima i sređivao sve dojmove u zaokružene misli. Mnogo sam se sjećao ruskih romana, osobito Gogolja, Gončarova i Gorkog, lepršajući cestom preko Balegovca prema Dubici, a nisam mogao da odredim kakvo se vagabundsko ganuće, što tako jurim, u meni sve širilo što su kola ustrajnije, što su konji veselije, kao san, sjekli ravnicu. Krava moldovanska pase u dubokoj flegmi po dvorištu, sve tiho. Zbilja, ravnica izgleda pusta. Ne vidi se što tvoji susjedi rade, stablo zatvori čovjeku velik dio pogleda. (...)“

 

Okrenuo je glavu, gledajući, na drugu stranu; desno je bio veliki dud koji je uvijek dobro rađao i njegove grane bile su prepune brljaka, kosova i ostalih ptica, koje vole slatko. Kao klinci krali su kumove orase, već onako zelene, pored kanala gdje su rovarile debele krmače. Vatra u kaminu je hedonistički pucketala, propadivao je tužni snijeg, a vrijeme royal ruha davno je isčezlo (kao rukom odnešeno). Poput čarolije beskrvni nanos, kao da grabi muštuluk, tjerao je kišu preko kamenog mozaika od kapije do praga i ulaznog trijema (nisu mudri ljudi džaba rekli: „Sveta Kata-snijeg za vrata“). Poznavao je okoliš i drevne putove dok je tu bilo života; užitak je bio gledati to. Ali ta draž nestala je kao kad opada lišće. Onaj, berlinski rat nas je osakatio. Libanonski mislilac Kahlil Gibran je jednom rekao:

„Jadan je onaj narod koji samo priča o svojim mrtvima i ruševinama.“

Žene i cure Posavlja sredinom 1945. godine pjevale su, a od zaborava spasio naš Pećničanin Marko Jurendić („Bijela vilo“):

 

„Savo vodo bil' malo zastala

dragoga sam svoga prepoznala.

Al' je Sava voda bez milosti

diže vale, nosi mrtve kosti.“

 

A ovaj zadnji rat nas je gurnuo ravno u njegove ralje – sažvakao, progutao i ispljunuo i po bijelom svijetu raselio. A posavski čovjek pognuo glavu i šuti. Plače li on to?

─ Bit će mržnje, dok bude i ljubavi: jednog bez drugog nema – rekao bi Machiavelli.

Dragan Pavelić je jednom napisao:

„Gledajući mjesecima tisuće bosanskih izbjeglica kako bježe i prelaze novu granicu, vidio je u njihovim licima onaj stari bosanski puk. Sada satrven uništenjem i izgonom, a prije toga bijedom i zaostalošću, taj puk u nezapamćenoj tragediji sred kršćanske Europe tiho se i strpljivo kreće k svome spasu. Unatoč gladi, hladnoći i prljavštini, bolesti i boli, puk taj hoda dostojanstveno uspravno kao da se sjetio staroga svog hoda. Ide korakom kakvim ne korača svaka žrtva kojoj je ostao samo goli život pa nema ništa braniti, ni za čim se obazirati i ništa zahtijevati.

     Tko vam je kriv nevoljnici što ste se rodili u ovo vrijeme i na ovome tlu?“

 

Rat je odnio sve ali Gospod je milostiv. Ostali su samo tragovi onog što je bilo. Ostali su samo izgubljeni putovi zavičaja, tlapnje i jadikovke o otišlom dobru. Miješajući tužaljke (kao u maglovitom deliriju) i laveže pasa u njemu se pojavila pjesnička glad ─ portugalski Fado:

 

 „Slatka čežnja poslije godina izgona

Skupila se poput tužnog blaga

U sutonima i zimama - osjećam

Tvoje samovanje s Bogom.“

 

─ Nisam povratio tvoju blizinu ali imam daleke zvijezde u nebesima i na neki način moja je zemlja u tvome prostoru.

Mislim da je red da se sjetim i s uma ne smetnem Antu Adžamića, njegov ratni dnevnik i njegova posavska stratišta, i da na kraju, kako Anto veli, zapjevamo grlolomno:

 

„Oj, neću više u Riječane ići,

popeo se, pa ne mogu sići!„