Trinaest teza sa zaključkom

TRINAEST TEZA

1) Stav vrhovništva Republike Hrvatske prema Bosanskoj Posavini 1992. god. je bio - ne imati jedinstvenu, cjelovitu, principijelnu, dosljednu, transparentno ob­likovanu i javno obznanjenu politiku, kako bi se nakon sveukupnog potkusuri­vanja u BiH i uvida u konačni šićar⁷⁵³, moglo reći - bio je to maksimum u od­nosu na konstelaciju snaga, kako međunarodnih, tako i onih na bojištu.

2) Sukladno toj i takvoj politici vrhovništva, ratna strategija je bila neprincipijelna, nagodbenjačka, šićardžijska, o čemu, između ostalog, svjedoči srpsko-hrvatsko dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi okomito presječena bila, a time i poražena.

3) Zbog te i takve strategije, operativne aktivnosti zapovjednika Slavonskog bojiš­ta, general bojnika Petra Stipetića, bile su hendikepirane i palijativne.

4) Zahvaljujući palijativnoj operatici zapovjednik Operativne grupe "Istočna Po­savina", pukovnik Vinko Štefanek, taktičke planove je improvizirao, a njihovu realizaciju - de iure zapovijedao, ade facto molio.

5) Zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, nije dovoljno uspješno radio ono što je trebao - "osiguravao ljude i sredstva", a još manje us­pješno je radio ono što uopće nije trebao - izdavao borbene zapovijedi u OG "Is­točna Posavina".

6) U pojedinim fazama borbi predstavnici vrhovništva su opstruirali sustav ruko­vođenja i zapovijedanja.

7) Sporazumom Boban-Karadžić od 06. svibnja 1992. godine u Grazu i temeljem njega povlačenjem HV iz prostora koridora - hrvatsko-muslimanske snage su se osjećale izdanim.

8) Gubitkom koridora hrvatsko-muslimanske snage su izgubile povjerenje u stra­tegiju vrhovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a posljedično, i bor­beno samopouzdanje, zbog čega je u Bosanskoj Posavini već tada (26. lipnja 1992.) izgubljeno i ono što je vrhovništvo htjelo sačuvati - Odžak i Bosanski Brod.

9) Politički dezorganizirana, malobrojna, nedostatno opremljena, nekompetentno vođena, te porazima obeshrabrena, hrvatsko-muslimanska vojska je sve više ra­tovala iz iracionalnog inata i individualne slobodoljubivosti, a sve manje zbog prvotnog kolektivnog domoljublja i jedinstvene borbe za slobodu zavičaja.

10) Velikosrpski indoktrinirana, višestruko brojnija i opremljenija, početnim uspje­sima ohrabrena, nakon "teške borbe" i "velikih gubitaka", ponajviše zahvaljuju­ći fanatičnom vođi, pukovniku, Slavku Lisici - VRS je osvojila i Bosanski Brod.

11) Zahvaljujući prvenstveno 108. i 3/3."A" br. HV, te 101. br. HVO, Bosanski Brod i cijeli mostobran su sredinom svibnja 1992. god. stavljeni pod nadzor hr­vatsko-muslimanskih snaga i držani sve do početka listopada 1992. - unatoč iz­ričitoj zabrani i opstrukcijama vrhovništva.

12) Oraška enklava je ostala pod kontrolom HVO zahvaljujući odsudnoj obrani branitelja, ali i zbog toga što general VRS, Ratko Mladić - nije dopustio pukov­niku Slavku Lisici da "glavnim snagama napadne Tuzlu, a pomoćnim snagama Orašje".

13) Iako je cjelovita Bosanska Posavina izgubljena na bojištu, iako su najveći gubi­tnici Posavljaci i borci, krivci za to nisu oni, nego njihovi nalogodavci - politi­čari.

753 Šićar _ tur. 1. dobit, dobitak,korist; 2. plijen, lavina; 3. blago, imutak; šićardžija - tko trči za šića­rom, lakomac, tko u svemu traži zaradu; šićariti - koristiti se, zara~ivati, uspješno trgovati. ( Klaić, n.d. str. 1273)

ZAKLJUČAK

1. Politika

Niti prije rata niti tijekom rata Hrvatska nije imala jedinstvenu, cjelovitu, prin­cipijelnu, i dosljednu politiku prema Bosanskoj Posavini. A ako i jeste, to ni doma­ćoj ni međunarodnoj javnosti nije obznanila.

Danas u svoj svojoj punini vidljiva, ondašnja politika nije niti mogla biti obzna­njena, jer, po svim pozitivnim međunarodnim propisima i civilizacijskim dosezima ­bila je nelegalna, nelegitimna i necivilizirana. Po sadržaju je bila arhaična, a po for­mi - protuzakonita.

Do priznanja BiH, velikohrvatska i velikosrpska politika su se udružile u namje­ri da tu jugoslavensku republiku "rasture". Poslije priznanja BiH, velikosrbi i njihovi hrvatski plagijatori, zajednički su odlučili to rasturanje odložiti - stvaranjem "država u državi".

Kada se ne obznani politički stav oko nekog pitanja, onda je (javni) politički stav ono što ad hoc odluči "učitelj i vođa" odnosno, još gore, njegovi "pobočnici". Naknadno je uvijek moguće glorificirati rezultate "te i takve" politike, jer nisu mjer­ljivi, odnosno usporedivi.

Kako je politika zanimanje u kojem pojedinac može zapovjediti neka se nekome oduzme život, što više, za to izvršitelja i odlikovati, sasvim je sigurno da su, u nedos­tatku jasne i svima poznate politike, neki ljudi tijekom rata bili mali "bogovi." Imali su moć drugima razoriti dom i oduzeti život, predstavljajući svoje postupke nemi­novnim, jer su, ko biva, u funkciji oživotvorenja nacionalnih, odnosno ideoloških interesa. Njihove ratne ovlasti su uglavnom konzumirane po principu obrnute pro­porcionalnosti - što primitivniji, gluplji i vlastohlepniji vođa, to veće inepotrebnije ljudske žlive i razaranja, i obrnuto.

Da je Hrvatska imala razumnu, u skladu s civilizacijskim dosezima prihvatljivu i javno obznanjenu politiku prema Bosanskoj Posavini, ona nikada ne bi pala u ruke velikosrpskim ekspanzionistima.

Tlapnje o tome kako je bio rat, te kako se ništa nije znalo, kako niti međunarod­na zajednica nije imala jedinstvenu, jasnu i principijeinu politiku prema BiH, pa kako da ju ima Hrvatska, ni za vrijeme rata nisu bile kredibilne, a pogotovo ne da­nas. Naime, Hrvatska državotvorna politika je morala imati kristaino jasan i javno obznanjen stav o svakoj varijanti raspleta u BiH. Morala je imati jedinstven, cjelovit i konzistentan, ane nejedinstven, necjelovit i nekonzistentan odnos prema BiH.

Prema mom mišljenju, temeljni, nedvojbeni hrvatski politički postulati su svoje izvorište trebali imati u sljedećim političkim stavovima:

- Prvo, Bosna i Hercegovina je Hrvatskoj susjedna i prijateljska, samostalna, neovisna, demokratska, višenacionalna etc. država triju konstitutivnih i jed­nakopravnih naroda (i drugih dakako), koji će odnose u državi rješavati de­mokratskim putem, nakon što se zajedničkim snagama (napadnute RH i BiH) obrane od istog agresora - "Srbije i Crne Goru, odnosno Savezne Re­publike Jugoslavije ... ,,754

- Drugo, republika Hrvatska nema pretenzija prema dijelovima BiH, niti se sa Srbima o tome dogovara. Svoje vojno prisutstvo u BiH Hrvatska ne krije, i koristi ga za obranu od okupacije, kako svog, tako i BiH teritorija, a ne za poticanje domicilnog stanovništva na odcjepljenje od BiH i pripojenje RH, odnosno stvaranje "države u državi".

- Treće, postratno unutrašnje uređenje BiH i teritorijalnu podjelu lokalne up­rave i samouprave odredit će njeni građani, vodeći se načelima demokracije i ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda, "oslanjajući se na poštovanje dostojanstva, slobode i jednakosti ... vođeni ciljevima i načelima Povelje  ujedinjenih naroda ...755

- Četvrto. Hrvatska država neće "blagosloviti" nikakvo unutrašnje uređenje i podjele bez suglasnosti ovlaštenih predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, a kamoli ga nametati, protivno volji tog naroda.⁷⁵⁶

- Četvrto, bude li Hrvatska napadnuta s teritorija BiH, ona će, svim raspoloži­vim snagama, učiniti sve kako bi napadača (ma tko on bio) potisnula van pu­škometa od granice, etc.

Međutim, hrvatsko vrhovništvo je, u odnosu prema (BiH) Bosanskoj Posavini, politički petljalo. Nikad nije Posavljacima reklo za ostvarenje kojih političkih ciljeva ih potiču i pomažu?

754 Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, (Broj: 02-011-343/92, od 04. svibnja 1992. godine) i Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija, (Rezolucija broj 752 od 18. svibnja 1992. godine) su utvrdili tko je agresor u BiH.

755 Ustav Bosne i hercegovine, www.ccbh.ba

756 Negativne posljedice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Agreement) osjećaju svi građani BiH, a posebno Hrvati. Naime, njima sporazum nije nametnut samo od među­narodne zajednice (ma što to tada i tamo bilo) nego i od Predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, koji je Sporazum odobrio - unatoč protivljenju (tada i tamo u Daytonu) zakonitog zastupnika Hrvata iz BiH, Krešimira Zubaka

Za Posavinu u okviru Banovine Hrvatske, odnosno, za odcjepljenje iz BiH i pripojenje Hrvatskoj;

Za Posavinu kao konfederalnu (federalnu) jedinicu u okviru BiH; Za unitarnu BiH sa "Domom naroda".

Dr. Zdravko Tomac pak tvrdi kako je "dr. Franjo Tuđman, kao državnik, ako je želio uspjeti, morao voditi nekoliko politika". 757 (sic!)

" Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija ovi­sno o okolnostima i raspletima koje će nametnuti međunarodna zajednica, ali i re­zultati u ratu ... Bio je uvjeren da je u pravu i da će nadigrati i Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića i međunarodnu zajednicu ... ,,758 Kako ih je "nadigrao" - zna se. Zahvaljujući "toj i takvoj" politici:

- 03.srpnja 1992. god. Predsjednik HZHB, Mate Boban je, "zabivši Muslima­nima nož u leđa", proglasio osnivanje "države u državi". Time je završeno instititucionalno stvaranje preduvjeta za otvoreni rat s Muslimanima.

- 14. srpnja 1992. god. (gubitkom Odžaka) hrvatsko-muslimanske snage Bo­sanske Posavine su definitivno izgubile povjerenje u politiku i strategiju vr­hovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a posljedično i borbeno samopouzdanje.

- 06. listopada 1992. god. hrvatsko-muslimanske snage su izgubile "Bosanski Borod i cijeli mostobran".

- Bosanskohercegovački Hrvati su, od uvaženog konstitutivnog naroda i ž11ve, putem dvosmislene Zajednice (Republike) "Herceg Bosna", pretvoreni u ko­laboracionistu "jednog od agresora na BiH" i nacionalnu manjinu.

- Srpska država je prešla Drinu, Tinju, Bosnu, Ukrinu i Vrbas, te svojim vr­hom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag - na rijeku Unu.

757 Zdravko TOMAC, Predsjednik, protiv krivotvorina i zaborava, Zagreb, Slovo M, 2004., Str. 289­290.

758 Isto

759 Prema kazivanju (autoru, 18.07.2009.) tada, tamo i tako izabranog Predsjednika HVO-a Bosanske Posavine, Vinka Begića.

760 Isto

Kako je "dvostruka linija zapovijedanja" bila ozakonjena, njeno negiranje je u onoj mjeri apsurdno koliko i negiranje postojanja bilo kojeg drugog zakona iz tog doba.

- Drugo, vratiti izgubljeni moral borcima mogao je samo onaj zbog koga su ga izgubili: vrhovništvo. A što radi, za moral boraca zaduženi šef IPD-a, gene­ral Slobodan Praljak? On nenajavljeno i neovlašteno, iza leđa Zapovjedniš­tva OGIP, dolazi na bojište i "savjetuje" zapovjednika brigade kako "postoji mogućnost da im četnici dođu iza leđa ili da mogu ostati u okruženju, te bi najbolje bilo da se povuku ". Dakle, opstruira idemotivira.

- Treće, popunjavanje postrojbi ljudstvom u izravnoj je korelaciji s drugim problemom. Naime, nemotivirani i demoralizirani borci ne idu rado "u boj". Posebice ako tu demotiviranost pothranjuje i njihov ministar obrane javnim obznanjivanjem kako "nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske".

- Četvrto, za snabdijevanje OGIP bili su, prije svih, zaduženi pomoćnik minis­tra obrane, general Ivan Čermak i pomoćnik zapovjednika 108. br. za logis­tiku, pukovnik Pavo Sočković, obojica od posla "rastrgani". Naime, pored obveza snabdijevanja HV i HVO, Čermak je dio svojih intelektualnih i fi­zičkih kapaciteta angažirao na izravno održavanje veze s VRS i Srbima u Banja Luci,(761) dok se Sočković iscrpljivao dodatnim aktivnostima u naoru­žavanju Muslimana i Hrvata BiH. Posljedično, Operativnoj grupi "Istočna Posavina" kronično su nedostajala materijalno-tehnička sredstva (oružje, oruđe, streljivo ... ), a VRS (unatoč međunarodnom embargu) nije ostala bez goriva i maziva.

761 Po kazivanju generala Petra Stipetića, autoru.

Ako zbog objektivnih razloga (nadre~enih) nije mogao profesionalno korektno vršiti svoju "temeljnu zadaću", trebao je demonstrativno (ili samozatajno), u svakom slučaju, časno, odstupiti (neke njegove kolege bi to jedva dočekali), a ne svoju ne­moć u izvršavanju "temeljnih zadaća" nadomještati neovlaštenim "petljanjem" u borbena zapovijedanja, izdavanjem alibi zapovijedi.

U svakom slučaju, niti je mogao, niti je smio, teatralno patetično, karijeristima svojstveno, nadređenima završiti svoje Izvješće rečenicom kako se on "osobno smat­ra odgovornim, a kao vojak postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju već u bezglavom povlačenju."

Brigadir Vinko Vrbanac je ovom, zadnjom, poentirajućom rečenicom svog

Izvješća o gubitku Bosanskog Broda pokazao kako je bio:

- lažno skroman, jer, za gubitak Bosanskog Broda on formalno ne može biti "odgovoran", budući nije bio zapovjednik borbenih operacija, tj. nije bio ov­lašten borbeno upotrebljavati postrojbe

- lažno ponosan, jer, nije bio borbeni, nego logistički zapovjednik, nije bio "vojak" borac, nego pozadinac, "komadant", pa se kao "vojak" ne može ni osjećati "postiđeno i popljuvano". "Postiđen" se mogao osjećati jer, kao naj­viši logistički Zapovjednik bojišta, nije zadovoljio u "temeljnoj zada­ći ... osiguranja ljudi i sredstava". "Popljuvan" se mogao osjećati od "vojaka" boraca koji na bojištu nisu osjetili izvršenje njegove "temeljne zadaće" pa su se i zbog toga morali povući. Međutim, brigadir Vrbanac se ne referira na ono za što se referirati treba, nego se referira kao pseudo ratnik, vitez čak, iako mu se pretpostavljeno zapovjedništvo, tražeći izvješće, nije obratilo kao ratniku i vitezu, nego kao "logističaru".

- nemoralno lažljiv, jer su HV i HVO "Bosanski Brod i cijeli mostobran" u doslovnom i prenesenom smislu, zaista "izgubili u krvi i znoju", o čemu, na žalost, svjedoči oko 2000 smrtno stradalih i 10.000 ranjenih boraca

- nekolegijalno lažljiv, jer, HV i HVO nisu "Bosanski Brod i cijeli mostobran" napustili "u bezglavom povlačenju", nego u borbi, postupno i organizirano, budući od brigadira Vrbanca danima nisu dobivali očekivanu popunu crte bojišta pješačkim postrojbama i materijalno tehničkim sredstvima.

Primjerice, general Černmak "uvezuje linije", a general Praljak "savjetuje" za­povjednika 157. br. HV - da se povuče. Brigadir Basarac pak, "nije htio od brigadira Štefaneka primati zapovijedi, te je samoinicijativno odlazio u Zagreb na konsultaci­je", kako sam kaže, "zna se gdje".

Osim toga, iako je cijeli prostor sandžaka "Bosanska Posavina" organizacijski, kadrovski, materijalno i taktički bio u "nadležnosti" OG "Istočna Posavina" sa sjedi­štem u Slavonskom Brodu, svaka od osam posavskih općina je bila kadiluke⁶² za sebe.

Suprotno mišljenju Načelnika GS HV, generala Antona Tusa, kako je "potrebito bojevo angažiranje postrojbi HV u obrani Bosanske Posavine", ministar obrane Goj­ko Šušak je javno obznanio "Uputu" kako "nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske". Zbog toga su konačnu odluku o uporabi postrojbi u Bosanskoj Posavini donosili zapovjednici upotrebljavanih dijelova postrojbi i borci - dragovoljno.

Dakle, pripadnici Hrvatske vojske koji su ratovali u Bosanskoj Posavini, činili su to dragovoljno, pa su se često, sukladno tome, i ponašali - samoupravno.

Tako npr. samo u prvoj polovici rujna 1992. godine, mjesec dana prije gubitka Bosanskog Broda, devet postrojbi se ponaša samovoljno:

Nitko od zapovjednika postrojbi, koji su u stvari kršili vojničku svetinju, zapo­vijed pretpostavljenih, nije bio sankcioniran, dapače, većina ih je bila unaprijeđena. General Pavle Miljavac, do načelnika GSHV odnosno ministra obrane RH. (sic!) Time je još licemjernije smjenjivanje zapovjednika 108. br. HV-a, pukovnika, Stanislava Sorića, čija se postrojba, zbog beznadne situacije uzrokovane krivnjom politike i dmgih postrojbi, organizirano povukla iz borbenog poretka.

Od izdaje gore je poniženje koje su borci doživjeli na bojištu. Naime, dok su Srbi, u skladu s dogovorom, pripremali veliku ofanzivu na koridor, HV je iz tog prostora povlačila svoje postrojbe. Prepušteni sami sebi, od pretpostavljenih zbunji­vani i dezinformirani, malobrojniji i slabije naoružani, hrvatsko-muslimanski borci (HVO) su bili lak plijen. Pretvoreni su u gubitnike koji ne zaslužuje vojničko pošto­vanje. Dakle, poniženi su.

Afganistanska narodna poslovica "Makar i živ, ne vraćaj se osramoćen iz bo­ja", tih dana je, u svoj svojoj punini živjela u ogromnoj većini Posavljaka.

Da je vrhovništvo braniteljima Bosanske Posavine reklo: Povucite se na liniju dogovorenu sa Srbima (iako bi oni to teško podnijeli), izostalo bi nepotrebno poni­ženje i još važnije - tolike žrtve.

8. Moral

Zbog načina na koji je VRS osvojila Koridor hrvatsko-muslimanske snage su izgubile povjerenje u politiku i vojnu strategiju vrhovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a posljedično i borbeno samopouzdanje.

Nema tih okolnosti niti djelatnosti u kojima je potrebnije međusobno povjerenje od međusobnog povjerenja vojnika i zapovjednika - vojske u ratu (od vojnika do vrhovnog zapovjednika). Kad se u vojsci, tijekom borbenih operacija, izgubi među­sobno povjerenje i poštovanje, dolazi do gubitka morala i raspada sustava.

A atmosfera u kojoj su ratovali hrvatski i muslimanski borci u Bosanskoj Posa­vini (politička i vojna neprincipijelnost i nedosljednost, te ratno profiterstvo, hijen­ske pljačke, prizemna borba za vlast, dezerterstvo bez konzekvenci ... ), bili su plod­no tlo za bujanje malodušnosti, nepovjerenja u vlastite snage i sumnje u pobjedu.

Osim toga, hrvatsko-muslimanske snage u Bosanskoj Posavini (HVO) nisu ima­le kolektivni nego individualni motiv za pružanje otpora agresoru. Branili su vlastiti prag i ognjište, a ne dom i domovinu. Posljedica je to izostanka jedinstvene, cjelovi­te, principijelne, dosljedne, transparentno oblikovane i javno obznanjene lu'vatske politike prema Bosanskoj Posavini. Politike koja bi bila motivirajuća garancija sva­kom borcu u rovu, kako njegova borba, i ako pogine, neće biti uzaludna.

Kako nije bilo nikakve, a kamoli motivirajuće politike za dom i domovinu, gu­bitkom praga i ognjišta borci su gubili motiv za daljnju borbu.

Očito i sam svjestan toga, general za moral i domoljublje, Slobodan Praljak, je predlagao novac kao supstitut za patriotizam. Angažiranje plaćenika umjesto domo­ljuba. (sic!)

763 Tvrdnja je predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, po kazivanju autoru, svjedoka Zdravka Tomca, tadašnjeg potpredsjednika Vlade nacionalnog jedinstva RH.  

764 Autor je bio svjedok tog tužnog događaja.

765 Kontati- brojiti, zbrajati, računati. Vladimir Anić i Ivo Goldstein, Riječnik stranih riječi, Zagreb, Novi Liber, 2005. str. 725

9. Dvostruki kriteriji

Nakon poraza koje su hrvatsko-muslimanske snage pretrpjele tijekom borbi za:

Koridor (26.06.1992.), Modriču (28.06.1992.), Plehan (01.07.1992.), Derventu (04.07.1992.) i Odžak (14.07.1992.), te načina na koji je do tih poraza dolazilo i"vrapcima na grani" je bilo "jasno" kako će pasti i Bosanski Brod - samo je pitanje dana. Ta općeprihvaćena "spoznaja" je, s jedne strane, unijele apatiju u hrvatsko­muslimanske snage, a s druge, još više pojačala otpor pripadnika HV-a prema odlas­ku na bojište u Bosansku Posavinu. Jer, hrvatska država je materijalno, politički i javno, drugačije tretirala borce koji su se borili u "zoni B" ili "interesnoj zoni" (kako je prijetvom0⁷⁶⁶ nazivana Bosanska Posavina) od onih koji su se borili na hrvatskim ratištima. Npr. službeno se krilo gdje su i kako stradali, a o javnim pohvalama za vojne uspjehe, nagradama i odlikovanjima nije moglo biti ni govora, jer "hrvatska vojska nije bila u BiH". Posljedično, Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" je kro­nično imalo manjak vojnika-pješaka, a često se, za uvođenje postrojbe jačine jedne satnije (130 boraca) na crtu bojišta, istu moralo sastavljati od više različitih postrojbi iz različitih mjesta Hrvatske. Karaktema, zavičajna, vojno-obrazovna, ratno­iskustvena itd. heterogeno st borbene grupe je unaprijed predodredila umješnost, izdržljivost, međusobno povjerenje i zajedničku vjeru u uspjeh operacije.

Kako se nigdje tako dugo nije ginulo kao u Posavini, kako se niti jedno bojište nije manje vrednovalo od bosansko-posavskog, kako niti na jednom bojištu vojno­politički ciljevi nisu bili tako mistični kao u Bosanskoj Posavini, čudo je da ih je i toliko bilo i da su i toliko izdržali - ma od kuda bili.

Politički i vojno izdana, malobrojna, nedostatno opremljena, nekompetentno vođena, besciljna i porazima obeshrabrena hrvatsko-muslimanska vojska je sve više ratovala iz iracionalnog inata i individualne slobodoljubivosti, a sve manje zbog prvotnog kolektivnog domoljublja i jedinstvene borbe za slobodu zavičaja. Posljedi­čno, sve više je bila obeshrabrena, razbijena, samoupravna, a sve manje samouvjere­na, jedinstvena i monolitna. Zbog toga je imala nerazmjerno veće ljudske i materi­jalne gubitke od velikosrpski indoktrinirane, fanatično i kompetentno vođene, višes­truko brojnije i opremljenije, te početnim uspjesima ohrabrene, Vojske Republike Srpske.

Zbog svega toga, Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" je, za 189 dana borbi, izgubilo dva prosječna borbena poretka, oko 12.000 ljudi. Svaki dan je ginulo jeda­naest, aranjeno 53 boraca!

13. Krivci

Kako je hrvatska politika (zbog samovolje Brođana) samo djelimično uspjela ispuniti dogovor iz Graza (da Srbima osigura koridor), Srbi su odlučili tolerirati "lu­dog" komandanta Lisicu te ga pustiti da (suprotno dogovoru) osvoji i Bosanski Brod.

Iznenađeno, uvrijeđeno i poniženo hrvatsko vrhovništvo je trebalo, sukladno ve­ličini poraza, odgovarajućeg Pedra, budući samima nije padalo na pamet priznati krivicu i snositi konzekvence. Pedro je trebao odgovarati pred hrabrim, napaćenim i izbjeglim posavskim narodom, koji se nakon ogromnih ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka, poražen i ponižen, našao u izbjeglištvu bez igdje ičega.

Najbezbolnije je bilo optužiti tri legendame brigade; one koje su sedam mjeseci, uz ogromne žrtve, sprečavale imperijalističku okupaciju Bosanske Posavine; one kojima je posavski narod "do groba" zahvalan za sve što su činili za njih; one koje Posavljaci nikako nisu mogli osuditi i prezreti, kao što bi osudili i prezreli političke šićardžije i ratne profitere - da ih je netko prokazao.

Iako je cjelovita Bosanska Posavina izgubljena na bojištu, iako su najveći gubi­tnici Posavljaci i vojnici, krivci za to nisu oni, nego njihovi političari. Jer, "politika rađa, priprema i vodi rat; ona ubire rezultate pobjede ili snosi posljedice poraza."

Dakle, uspješna politika vodi uspješnom, a "rđava politika vodi rđav om ishodu rata." Ishod rata u Bosanskoj Posavini najbolje govori o kakvoći politike koja ga je vodila.

...............................

Izvor: Jerko ZOVAK, knjiga, „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.

Str. 663-677

nazad na početak