Između neba i zemlje - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
I otpusti nam Bože obvezu da učinimo ono što nismo kadri učiniti. Osjećamo se već kao gubitnička generacija. Samo uz tvoju pomoć, kad okajemo svoje grijehe, vratit ćemo se na pusta ognjišta.
U ponoć, Odžačani su na granicu između šamačke i oraške općine dovezli naoružanje kamionima. Žurno su ga spuštali u kanal od šlajza, koji se nakon stotinjak metara ulivao u Savu. Naoružanje za cijelu bojnu neopaženo je moralo izići s posavskoga bojišta kako bi se pridružilo vlasnicima koji su već pod pratnjom hrvatske vojne policije stigli u Vrpolje.
Nitko od vojnika nije vidio ni ženu ni djecu, niti je legao spavati. Pripremala se neka akcija, za koju još nitko nije pouzdano znao gdje će biti izvedena. U sebi su se ipak nadali da će pravac akcije biti u smjeru koji su najviše željeli.
Izvidnica u Svilaju dobila je obavijest kako je došlo vrijeme da se izvede akcija. Njih dvojica su se raspodijelili. Bariša je prešao preko naspe i spustio se u grmlje pored vode s baterijom u ruci. Ilija je ostao na drugoj strani u srušenoj kući u kojoj je ostala čitava sanjo stara peć. Dogovor je bio da će u ponoć doći četvorica izviđača i s njima zajedno neutralizirati ophodnju. Noću su svakih pola sata od bunkera do bunkera na naspom prolazila po tri četnika i jedan pas. Problem je bio što nisu išli zajedno, nego u razmaku od oko stotinjak metara, taman tolikom razmaku da su se međusobno mogli vidjeti. Na svaki kilometar bili su rovovi u kojima su također dežurala trojica. Disciplina je bila tako velika da se nikada za posljednjih tjedan dana, otkada su Bariša i Ilija izviđali, nije dogodilo da se noću trojica stražara međusobno približe ili da razgovaraju. Teško bi ih bilo nečujno likvidirati ili zarobiti.
I pored toga oni su javili zapovjedniku da šalje izviđače, bez brige jer oni drže stvar pod kontrolom. Već im je bilo dosadilo čekati početak akcije. Nisu ni znali da vrijeme tako sporo prolazi i da će im ovaj tjedan dana proveden u podrumima svilajskih kuća proći tako sporo. Od nervoze su toliko puno jeli da su već nakon tri dana ostali bez hrane. Ipak se nisu usudili hodati danju i tražiti hranu. Jedino su noću izlazili po vodu s obližnjega bunara. U proljeće nije bilo ničega ni u vrtovima. Tek su u zemlji uspjeli pronaći nešto prošlogodišnjeg krumpira i kuhali ga tako da se van nisu smjeli vidjeti ni vatra ni dim.
Izviđači su kasnili dva sata. Napokon su na slavonskoj strani vidjeli automobil koji je stao u blizini Save i ugasio svjetla. Isto su mogli uočiti i četnici, najmanje s dva najbliža rova, ako su savjesno obavljali svoj posao. Osobito je to mogla uočiti tročlana ophodnja jer im je pogled na Hrvatsku ostao i kao želja i kao prijetnja.
I dok su četvorica izviđača užurbano veslala vozeći se u limenom čamcu preko Save, prema bosanskoj obali, četvorica su logističara u drvenom čamcu, dvadesetak kilometara nizvodno, pokušavali prevesti naoružanje na slavonsku stranu. Jedni zbog četnika nisu smjeli koristiti pentu, a drugi zbog hrvatske granične policije. Zapovjednik Božić hodao je kao lud po benzinskoj postaji na Zelengaju. Prema planu izviđači su već trebali neutralizirati ophodnju, a sljedeća dva sata imali su na raspolaganju za dolazak bojne do Svilaja, forsiranje rijeke i razvijanje u borbeni poredak. Motorola je mirovala. Logističari su trebali samo javiti: paket je na vratima ili se jednostavno pojaviti na Zelengaju, a njih nije bilo, niti su se javljali. Izvidnica nije javila: smeće je počišćeno. Stoga je Božić javio Bariši ono što nisu uspjeli ni dogovoriti ni šifrirati:
- Nemoj čistiti do četiri!
- Ali, moram sada ili nikada!
- Rekao sam!
Dva sata čekati u grmlju, četvorici nervoznih izviđača nije bilo jednostavno. Još je teže bilo logističarima pet puta prijeći Savu s naoružanjem u Hrvatsku. U Vrpolju su bojovnici protestirali što se ne krene i htjeli su sami bez bojnika i bez naoružanja krenuti prema Savi. Svi su već znali da se kreće prema Svilaju. Već se spremala kiša, što bi im samo išlo u prilog kod forsiranja rijeke.
Prvi kombi naoružanja već je oko tri sata stigao na Zelengaj. I upravo kad je Božić htio pozvati bojnika da mu pošalje prvu satniju do njega, oni su i sami stigli bez dopuštenja bojnika. Htio im je prigovoriti zbog toga, ali nije bilo vremena. U normalnim uvjetima prekinuo bi akciju, ali ovako je zapovjedio da bez svjetala krenu prema Svilaju i tek tamo, kad od Bariše dobiju zeleno svjetlo, počnu prelaziti rijeku. Očekujući skori dolazak naoružanja za drugu satniju, pozvao je bojnika da pošalje vojnike do njega. Nervozno je šetao, lomio prste, trljao lice. Ni osjetio nije da pada kiša. Cvek ga je pozivao da se skloni ispod strehe na benzinskoj postaji, ali Božić je sve češće izlaziona cestu ususret svjetlima povremenih automobila. A kada je po svjetlima i po zvuku prepoznao svoj drugi kombi, istrčao im je u susret. Umjesto njegova logističara iz kombija su istrčala dva vojna policajca hrvatske vojske, a iz policijskoga vozila iza kombija još dvojica s otkočenim automatima. Okružili su Božića i vikali svi u glas:
- Ruke gore! Bosanski šverceru! Mi ćemo tebi pokazati!
Božić u prvi tren nije znao o čemu je riječ. Mucao je i hvatao se za glavu, ali su ga dvojica brzo ščepala za ruke i pritisnuli licem na
kombi.
Uzalud je Cvek pokušavao razjasniti kako je riječ o zapovjedniku 102. brigade HVO koji je na izvršenju zadatka... A kada policajci čuju da se radi o HVO, pokažu isto raspoloženje kao da je riječ o četnicima.
- Dosta je nama vas Bosanaca. Svi ste vi isti. Dok smo
mi ratovali vi ste se po Njemačkoj šetali i zarađivali, a sada
bi švercali... J, nećete!
- Ali mi imamo dozvolu od brigadira Tonka iz Slavonskog bojišta iz Đakova...
- Samo je vi u policajskoj postaji u Brodu pokažite, pa
ćemo vidjeti što ćemo s vama.
Policajci istjeraše iz kombija dvojicu logističara, a Božiću i Cveku nabaciše lisice i grubo ih uguraše u policijski automobil. Na benzinskoj ostadoše dvojica logističara, kao dvije sitne ribe na suhom. Sjeli su u Božićev automobil i čekali što će dalje biti, upravo kad su na motoroli čuli Barišin glas.
- Sve je otišlo u kurac. Ja sam preplivao, a tamo se oni bore s četnicima. Govorio sam ti da to napravimo u dva, dok se to još moglo. Sve je zasro Ilija. On trči za četnikom i moli ga: Predaj se! Predaj se!, umjesto da ga za ovratnik pa nož pod grlo, kao što sam ja svome...
- Halo Bariša, nije ovdje Božić. Uhitila ga policija i otjerala u Brod, držite se, mi dolazimo...
Bariša je i dalje u strahu i groznici svome zapovjedniku podnosio izvješće i opravdavao svoj bijeg preko Save. Zaboravio je da motorolu smije koristiti samo kratko i svake minute podizati frekvenciju po dvadeset herca. Usto morao se izražavati u šiframa. Ako ih nije uspio zapamtiti, mogao se poslužiti šifarnikom koji je već plivao Savom prema Beogradu. Uzalud su logističari upozoravali Barišu da su oni uz motorolu, a ne zapovjednik. Još su mu vikali da zašuti jer su četnici već uhvatili frekvenciju i slušaju gluposti, kad se na benzinskoj pojavila druga satnija. Odmah su tražili svoje naoružanje, a kad su saznali da nema ni naoružanja ni zapovjednika, pojurili su prema Svilaju. Spremni su bili prijeći Savu i tamo oko svojih kuća pronaći naoružanje koje su zakopali pri povlačenju.
Za to vrijeme Zmaj se nakon mučnog obilaska dijela crte vraćao u bazu. Odjednom je na motoroli čuo Božićev glas. Toliko se obradovao da je skočio u zrak i pitao:
- Gdje si viteže odžački? Kako si?
- Jebeno!
Zmaj odmaknu motorolu od uha ne vjerujući svojini ušima. Nikada od Božića nije čuo takvu prostotu.
- Imaš li problema?
- Nemam ja, ali ima brodska policija. Ne mogu utvrditi moj identitet. Jedva sam ih namolio da te nazovem. Svezali su me i zatvorili kao nekog švercera, a ja bez dokumenata i naredbi iz slavonskog bojišta. Za sada me ne tuku, ali i toga će izgleda biti. Akcija je u tijeku i bez mene i bez tebe...
- Predaj telefon dežurnom. Ja ću im objasniti.
- Gospodine, ovdje Zmaj! Poznajete li moj glas?
- Profesore, to ste vi? Ovdje policijski vodnik Latić, vaš
bivši učenik.
- Latiću, smjesta pustite zapovjednika Božića neka na stavi započetu akciju, a ja dolazim za četrdesetsedam minu ta i donosim vam originalnu naredbu slavonskog bojišta. Bit će velikih problema, ako vi policajci budete omeli vojnu akciju. Je l' ti jasno Latiću?
-Jasno, zapovjedniče! Odmah ćemo vratiti osobe i naoružanje na mjesto odakle smo ih preuzeli!
Ne tamo gdje ste ih preuzeli, nego na mjesto gdje to zapovjednik Božić želi.
- Jasno, zapovjedniče! Postupam po naredbi!
Zmaj nije ni navraćao u zapovjedništvo posavskoga bojišta da provjeri je li slučajno postojala kakva dozvola o prelasku zaplijenjenog naoružanja u Hrvatsku ili slučajne dozvole za akciju. Projurio je autom pored zapovjedništva u pravcu vojne skele. Probudio je skelara Babu i naredio mu da ga hitro preveze. Starom ustaši Zmaj je bio jako drag, pa ga nije ni pozvao do telefona da se javi dežurnom časniku u zapovjedništvo i po naredbi načelnika Vincilira izvijesti o pravcu i razlozima svoga udaljavanja iz Posavine.
- Reći ću im da te nisam ni vidio, a ti kad se vratiš samo
mi daj signal svjetiljkom, ja ću te čekati.
I prije nego što je kompa dodirnula obalu Mercedes je iskočio na obalu i uz malo krivudanje kroz blato isplivao na cestu. Jurio je Zmaj prema Svilaju u želji da stigne na vrijeme. Na odlazak u policijsku postaju nije niti pomislio. Neka se Latić izvlači sam kako zna, a ako baš ne uspije za koji dan doći će on i zapovjedniku Rukavini obasniti o čemu je riječ.
Što se ustvari zbivalo ni sam nije znao. Projurivši pokraj Zelengaja bacio je pogled na baraku u kojoj je doktorica nekada dežurala i predavala polaznicim prvu pomoć.
Na drugoj strani autoputa zamijetio je stotinjak razbješnjelih vojnika koji su se naguravali i svađali. I kad je već projurio, skužio je da su to Odžačani. Vratio se nazad i zaustavio pored njih. Svi su zašutjeli, a on je izlazio sporo, prikrivajući žurbu.
- Bog dečki! Jeste li spremni za proboj?
- Spremni smo mi, ali naše naoružanje još nije prešlo iz Bosne. Ovdje smo ga trebali preuzeti.
- Krenite vi prema Svilaju. Tamo vas čeka zapovjednik.
Vaše naoružanje sada ide legalnim putem preko vojne skele
i uskoro će za vama doći u Svilaj.
Zmaj je čuo sebe kako glasno govori ono u što ni sam nije vjerovao. Ni trepnuo nije dok je izgovarao tu tešku laž.
"Pa šta sam mogao drugo. Lako je za oružje, ako ne bude kasno."
I prije nego što je s autoputa skrenuo prema Svilaju, začuo je bjesomučno puškaranje. Iznad Save letjele su svjetlosne rakete različitih boja, s obje strane. Bili su to ugovoreni znaci koje je svaka strana trebala znati protumačiti, ali u tom metežu nije se znalo ni tko pije ni tko plaća. Dva kilometra naspe i sjedne i s druge strane bila su obasuta vatrom. Četnici su zalegli na jednu stranu, a pristigli osloboditelji ostali na slavonskoj strani. Negdje između trebalo je u kišnoj noći biti dvadesetak dragovoljaca koji su samoincijativno doplivali u pomoć petorici svojih izviđača. Sada se nije znalo tko u koga puca. Božić je vikao da podignu vatru kako bi svojima osigurali povratak, ali njih nije bilo. Satnici su tražili da se krene u napad. Iz Broda je stigla vojna policija da prema naredbi Slavonskog bojišta privedu Božića na informativni razgovor u Đakovo. Policajci su redom pitali vojnike gdje je zapovjednik, ali su oni odgovarali da ga nisu vidjeli. Kad su Božića upitali gdje je gospodin Božić, sav slomljen on upita njih:
- Što trebate zapovjednika?
- Dobili smo nalog da ga uhitimo!
- Otišao je malo prije preko Save! - odgovori Zmaj
umjesto Božića.
- On je tamo. Ako ga trebate, prijeđite i uhitite ga - potvrdi
spremno Božić.
Vidjelo se da mu policajci nisu povjerovali, ali su bili nemoćni. Nitko nije htio priznati da je zapovjednik Božić, a oni ga nisu poznavali. Uz to nisu bili ni sigurni kako bi izveli uhićenje zapovjednika medu njegovim naoružanim vojnicima. Tako su im ove riječi potpuno odgovarale. Gotovo zadovoljno, udaljavali su se i ustvrdili:
- Izvjestit ćemo da je izvjesni zapovjednik napustio teritorij Republike Hrvatske!
"Sasvim točno. Nema ga. On je i dušom i tijelom u Bosni. Samo se njegova mokra uniforma povija na vjetru, ovdje u masnom slavonskom blatu. Nema ga ni na nebu ni na Zemlji... Nema ga. Ni mene ne čuje niti me prepoznaje. Nema više zapovjednika. Ostao je samo ovaj tu gospodin Božić, ni živ ni mrtav... Ludnica..."