Guskin polet *

Marko DEJANOVIĆ

Kada žene sitnih guza trčkaraju uz stepenice, nije li to predivno? Svaki korak je skok. A ako se još i nečemu što je na katu vesele, onda im se pri svakom skok koraku u kosi zavitla ushićenje i pošeremeti im frizuru samo na trenutak. Ne vidiš im lice dok trčkaraju, ali znaš da je osmijeh zacementiran pod nosom, usprkos opasnosti da zapnu za stepenicu i razbiju zube. Tako je uvijek trčala i Deana. Svaki njen dar sam ostavljao u stanu. Deani bi za njega rekao na ulazu u zgradu i tako ju tjerao da ide po njega samo da bih gledao njenu guzičicu kako se vrpolji i skakuće uz stepenice.

Ah, Deana, Deana... Nismo si dobri zadnjih dana. Znam čitatelju,
bio bi red da ispričam zašto, što se dogodilo meni i Deani. Bit ću kratak
i držat ću se činjenica, obećavam.

Ležimo tamo, na našem premekanom krevetu. Bili smo tamo već cio dan. Grickamo čips, znaš onaj izrezbareni, koji rezbari nepce dok ga jedeš i pretvara ih u samo krumpiru poznati drvorez.

Odlučio sam ispričati sve, točan tijek sukoba mene i Deane.

Uglavnom, grickali smo i ona se stisla uz mene. Gledam neku seriju, a cijelim tijelom već počinjem osluškivati njeno disanje. To uvijek kod mene vodi do seksa. Seks je, za mene, uglavnom vezan za osjetilo sluha. Čujem dahtanje, čujem tihe riječi koje Deana govori više sebi nego meni, kao mantru uzbuđenja. Dok prelazi dlanom licem mi, ja to uglavnom čujem. Puno manje mi je važan dodir.

Odlutao sam čitatelju, oprosti.

Deana se stisla i ja sam počeo pratiti njen dah. Vrškom prstiju joj dotičem koljena, tek malo. Počinju reklame i to mi je idealna prilika da se okrenem i poljubim ju. Ona se pušta, ona se ljubi. Ja rukom klizim po njenom tijelu. Televizor buci, reklame su prestale. Ili nisu, ne znam. Moje uho je prilijepljeno za svaki Deanin dah. Dah se spušta na njen trbuh i ja ga pratim rukom. Dahom me vodi kao slijepca. Skidam joj majicu i ona se isteže kao snena mačka. Njen mekani trbuh svjetluca zbog nevidljivih kapljica. Duboko udiše na nos i šišti. Obuhvaćam ju i okrećem na sebe.

Ne znam trebam li baš sve detalje pričati. Mislim, oni nisu toliko važni. Ali ne bih htio biti i odvjetnik i sudac, pa bi bio red da iznesem sve, ako već tražim ulogu odvjetnika za sebe. Reći ću sve, sve detalje, i važne i nevažne. Neću naglašavati koji pripadaju prvoj skupini, a koji drugoj, jer to bi bilo manipuliranje, zar ne?

Okrećem ju na sebe, pa privlačim njen vrat sebi. Dok joj ovlažujem vrat da bi ju lakše golicao usnama, na leđima joj jagodicama povlačim linije. Njena usta su kraj mog uha. Kao što komarčevo zujanje kraj uha liči na prolazak mlaznog aviona, tako je i njen dah sada povik. Kao dirigent mu pridajem tonove bokovima, prstima palim trube, a jezikom dodajem glasnoće. Deana mi pokušava skinuti majicu, ali, budući da ležim, moram se pridići da bi mogla. Svlači mi i bokserice. Zadihana je kao sportaš nakon zagrijavanja, dakle puno, ali nikako ne i najviše. Skida svoje gaćice i ponovno se penje na mene. Dok si ga stavlja, ja joj otkopčavam grudnjak i svlačim ga preko njenih ruku.

Nadam se da osjetljive ne vrijeđaju ovako detaljni opisi, ali tako je bilo. Što ja tu mogu? A ispričati moram, jer ranije smo se dogovorili da pričam sve, pa ne bi bilo u redu da sada stanem. Reći ću sve. Vjerujte, ni meni nije lako ovako pisati o svojoj intimi. Ali hoću i moram. Moram reći.

Sjeda na njega polako i iz uzdaha čujem da pokušava osjetiti svaki milimetar. Polako se uzdiže i spušta. Ubrzanje je gotovo nevidljivo, ali smo i ona i ja sigurni da je tu. Staza našeg seksa je već utabana i samo moramo proći ju do kraja. Krećemo sporo, ali ubrzavamo i pred kraj ćemo već trčati. Ma šta trčati, letjet ćemo.

Bio sam jednom u lovu na guske. Nisam ja pucao, prijatelji su. Mene su poveli da vidim kako to izgleda. Psi su utrčali u gustiš i moj drug je stavio pušku na rame. Guske su poletjele iz gustiša. Drug puškom, a ja sam pogledom pratio jednu. Dobivala je na metrima. Njen let je bila linija u nebo. Kao bucmasta strijela je jurila ka željenoj visini. Tamo će odmoriti krila. Ni trenutak se nije spuštala, cijela guska je bila izraz težnje da odmori krila. Ona i strelovita linija bile su jedno. Drug je naciljao i opalio. Prekinuo je guskin uspon, ali meni nije izgledalo kao da je pala. Znam, zvuči nevjerojatno, ali meni se učinilo da je guska eksplodirala. Cijela je nestala, ostalo je samo perje da besmisleno lebdi zrakom. Guska je puknula, raspala se na komade. Istina, meso je palo na tlo, ali to nije bila guska. Guska je bila sastavljena od perja, mesa, ali i od one ravne crte kojom je težila visini na kojoj će odmoriti krila. Eksplozija nije smela ostale guske, svaka je pratila svoju liniju. Da si im htio ispričati što se dogodilo drugoj guski, one bi rekle da ju je upucao lovac. Ništa drugo.

Deana ubrzava, na pola puta smo. Njena glava je spuštena i ne gleda me. Cijelo biće joj je u bokovima i zato joj je glas tako tih. Duboko udiše, pa trenutak zadržava dah i stvara potpunu tišinu, samo da bi s olakšanjem i uz zvuk, dublji od ijednog njenog glasa, nalik zvuku neočekivanog naleta vjetra, izdahnula. Ja joj držim ruku na potiljku i palcem milujem spoj glave i vrata, rub šume zvane kosa. Deana gnječi jastuk u šaci i on šušti. Ja pomažem bokovima. Ujednačen nam je ritam i samo dobijamo na snazi.

Čitatelju, meni je žao, ali ja još uvijek nisam ispričao ništa važno. Bar ne za tijek događaja i pitanje zašto smo si Deana i ja zadnjih dana krvi napili. No, vjeruj mi. Ovo što slijedi je važno.

U stanu do mene i Deane živjela je njena najbolja prijateljica. Prije nego što smo mi počeli živjeti skupa, Deana je živjela s njom. Onda se oslobodio stan prekoputa i ja sam uselio, pa k meni i Deana. Uvijek sam sumnjao da su njih dvije sve namjestile tako da ostanu što bliže i nakon što se Deana i ja skućimo. Naravno, znao sam da to nije realno, ali se sumnje nisam mogao riješiti. Deana je u stanu prekoputa boravila barem jednako koliko i u našem. I ja sam sve češće bio tamo. Deana mi je govorila da je njenoj drugarici tužno samoj, a ja nisam znao navesti dobro objašnjenje što ne valja s tom teorijom, pa sam i ja išao gubiti dane. Ali sam bio siguran da nešto tu ne valja.

No dobro. Vratimo se na dan sukoba. Već smo blizu uzroka, barem mog uzroka.

Stravičan zvuk para dahtanje i šuškanje. Deanin mobitel zvoni i ona više ne diše kao maloprije. Pravi se da prvo zvono ignorira, pa diže glavu na drugo. Na treće uzima mobitel. Ja sam još u njoj, da se razumijemo. Javlja se. Znam, to je njena prijateljica.

— Evo, sad ću. — govori Deana i ja naprasno izlazim iz nje. Točnije, Deana ustaje s mene. Ja je gledam, ali ona me ni kriomice ne pogleda. Oblači gaćice i majicu. Ja ležim, a još mi je dignut, onako u zraku, u prazno.

— Sad ću se vratiti. — govori mi, kao da je to najnormalnija rečenica ni pet sekundi od naprasnog prekida koitusa. Izlazi iz sobe, pa iz stana i prelazi hodnik. Otišla je prekoputa, a ja gledam sebe, onako dignutog i još vlažnog. Vidim da polako pada, a bilo bi mi draže da eksplodira. Uzimam plahtu i pokrivam se do pasa, da ne gledam to polagano spuštanje. To izgleda tako tužno, kao da malen čovjek pogne glavu pa polako sjeda na pod i sve više sklupčava. Vruće mi je, pa odgrćem stopala i gledam u ekran.

Ne mogu se sjetiti svih ostalih pokreta i sitnih zbivanja u prostoriji u kojoj sam ležao, pa ih ne mogu ni ispričati. Sjećam se da je Deani trebalo oko deset minuta da se vrati, pa ću odatle nastaviti pričati.

Ulazi u sobu i skida majicu, kao da bi sad trebali nastaviti. Sjeda do mene na krevet i ljubi me. Razmišljam da li da ju pitam je li potpuno luda. Ona klizi niz moj trbuh i odgrće plahtu.

— Jesi ti skroz pukla? — pitam ju dok je na rubu da ustima priđe sklupčanom malom čovječuljku pognute glave. Okreće se i gleda me. Vidim joj u očima da nije luda, da se nadala da će brzim prilaskom čovječuljku izbjeći svaki govor. Ali samo me gleda. Zna da o nečemu pričamo, ali ne zna o čemu. I što je još gore, u očima joj vidim da joj je teško. Ne da ju grize savjest ili da se pita koji joj k... bi. Ne, ne. Ona me gleda i pita se samo pitanja o meni. Kao da sam ja izveo ovaj luđački pothvat.

Oprosti čitatatelju, teško mi je ovo pričati bez vrijednosnih ocjena. Znam, nisam to obećao. Obećao sam hladnokrvno iznošenje tijeka činjenica. Pokušat ću se bar u nastavku suzdržati.

Deana me gleda i nakon jako dugih sekundi pita me što je.

— Kako misliš što je? Jebote. — odgovaram, a na kraju «jebote» je onaj prizvuk koji naznačava da sam još nešto htio reći.

— Kako što je. Pa, istrčala si iz sobe, iz stana i otišla kod frendice.

— Zvala me da joj porihtam bojler. Znaš da ona ne zna, a htjela se tuširati.

Deana i dalje ima izraz lica kao da smo nas dvoje gledali televiziju u trenutku njenog trčanja u drugu prostoriju.

— Možda sam ja lud. Možda bi trebao provesti opsežno istraživanje javnog mnijenja, ali nekako sam uvjeren da bi 99 posto ljudi reklo da nije normalno da usred seksa skočiš s mene, istrčiš iz sobe i stana i odeš kod prijateljice popraviti bojler. Bar 50 posto bi i javljanje na mobitel smatralo nenormalnim usred seksa, dok bi onih drugih 50 posto to smatralo uspaljujućim egzibicionističkim momentom, budući da osoba s druge strane telefona ne zna da je u tebi još jedna osoba. Ako me još uopće smatraš osobom, naravno — izrecitirao sam brzinom onog pjevača Skatmena, bar tako mislim da se zvao.

— Pretjeruješ. Sta nas sprečava da sad nastavimo, a ona se može mirno tuširati? — gotovo s visoka mi je odgovorila Deana.

— Ma boli mene za njeno tuširanje. Jesi ti luda? Halo! — viknuo sam i skoro joj prstima kucnuo u čelo, kao da provjerim hoće li se neko živo biće javiti s druge strane. Halo, reklo bi to biće, a ja bi ga s glasom punim samilosti upitao: Jesi usamljen?

Znaj, čitatglju, ja ne pamtim sve riječi naše rasprave/svađe. Ovo je tek presjek. Točnije, ovo su riječi koje sam upamtio. Početka se dobro sjećam, ali ostatak mi se pomalo izgubio. Znam sa sigurnošću da sam riječi i u vlastitoj glavi ganjao kao muhu rukom. Kad sam bio siguran da sam se pravoj riječi dovoljno prišuljao da ju uhvatim, ona bi mi izmakla i iz mojih usta bi izašlo nešto drugo, što liči na tu riječ, ali nije dovoljno jasna i precizna riječ da Deana shvati.

Deana je glasno udahnula, onako umorno, i zapalila cigaretu.

— Mogli smo lijepo nastaviti, a mi se sad tu raspravljamo. Kao da ti je draže raspravljati se, nego ševiti se. — rekla je, a da me nije pogledala.

— Ja ozbiljno počinjem sumnjati da sam ja lud. Možda. Dobro, je l' znaš ti kako se ja osjećam? — pitao sam i stvarno me zanimao odgovor. Kao da sam se nadao da ona ima tu riječ, tu mahnitu muhu, da ju čuva negdje u nekoj ladici, spremnu za potegnuti. Možda je blesavo, ali nadao sam se da će ona znati riječ koja je odgovor na moje pitanje i tako me lišiti lova na muhu.

— Kako se osjećaš?

— Ličim si na lika iz jednog od onih filmova u kojima se pomiješaju stvarnost i san. Svaki od njih je u početku siguran što je san, a što java, ali se brzo sve pomiješa pa ih zbuni. Onda na kraju skontaju da su sve bili zamijenili. Zapravo, znaš kako se ja osjećam? Kao Bruce Willis. Ti vidiš duhove, a ja tek počinjem sumnjati da duhovi postoje. Nisam još shvatio da sam i sam duh, ali shvatit ću. Pa će mi biti jasno i zašto mene, za razliku od prijateljice, ne smatraš osobom. Pa ja sam duh, jebiga.

— A šta tebi ona smeta? — pitala me, a ja sam bjesnio jer koristim pet, ma šta pet, bar pedeset puta više riječi u ovoj svađi.

— Pa kako ne zna popraviti bojler, tj. ispusiti vodu, a u tom stanu s takvim bojlerom živi već pet godina?

Htio sam reći da vjerujem kako je znala za naš seks i da je samo zato nazvala, da nas omete. Htio sam reći da se samo zato odjednom odlučila tuširati. Ali sam znao da će to zvučati veoma paranoično. Čitatelju, znaj, moj problem je možda što sam stvarno lud. Zato me je strah da zvučim paranoično. Onaj zdravi dio mozga mi govori da ne izgovorim te paranoične pizdarije, jer je to ludo, pa sam tako i tijekom svake svađe istovremeno posvađan i sam sa sobom.

E da. Čitatelju, važno je reći da ja u stanu imam pištolj. Riječ je o češkoj zbrojevki, za koju imam dozvolu za držanje. Imaj to na umu. Kupio sam ga otprilike u razdoblju koje je završilo mojim odlaskom u lov na guske. Zanimalo me oružje, mislio sam si kako je moj otac, moj djed, kako su svi moji preci imali bar jedan komad oružja i njime za života sigurno ubili nešto, pa sam odlučio nabaviti i ja pištolj. Vidjevši eksploziju guske, sve je izgubilo čar, pa i moja zbrojevka. Spremio sam ju u neku ladicu, bez metaka u njoj i zaboravio.

Nego, čitatelju, ajde mi učini jednu uslugu. Molim te, bilo bi mi veliko zadovoljstvo da ovo uspije. Digni jednu ruku, desnu, lijevu, svejedno, u zrak i reci na glas: Pozdrav Čehovu. Reci to kao da si ti na jednoj strani ceste, on na drugoj, ali kao da to govoriš više za sebe. Nema veze ako si u tramvaju, autobusu, na plaži ili u čitaonici nekakvoj. Neće to nikoga tako jako omesti. Ozbiljno te to molim. Stavi prst na kraj ovog odlomka da ga ne izgubiš iz vida. Obećavam, priču ćemo nastaviti, ali bi mi bilo veliko zadovljstvo da mi učiniš tu sitnu uslugu. A vjerujem i da će tebi izmamiti osmijeh na lice.

— Pa ne zna popraviti bojler i šta sam ja tu kriva. — odgovorila je Deana na moje pitanje kako njena drugarica ne zna pustiti vodu i pokrenuti bojler, a ja sam se, valjda, blentavo zapitao raspravljaju li ovdje dva vodoinstalatera ili cura i dečko.

Deana gleda u zrak i ništa ne govori. Čovjek kad gleda u zrak ispred sebe razmišlja. Neki to zovu pogled u daljinu, ali to nije točno. Deana gleda u zrak i, naravno, ništa ne vidi. Tako se čovjek rješava jednog osjetila i lakše razmišlja. Na njenom tijelu kao da piše da mene krivi za svađu. Još uvijek nosi samo gaćice i pali drugu cigaretu. Njene sise su divne, ali ja ne smijem o tome misliti. Želim ju primiti za sisu, zapravo pod sisu i tako ju pridržati, iako njenoj sisi ne treba držač. Ona sama stoji. Deana ima ponosne sise, ako je to moguće imati. Ali ja moram istjerati do kraja ovu svađu, pa makar crk'o.

— Osjećam se kao da pokušavam reći koliko je sati točno u sekundu, ali svaki put, kad ja kažem, kazaljka za sekunde veselo skoči jedan korak i zajebe me. — rekao sam nakon kraće tišine, a Deana je odšutjela.

— Znaš kako se osjećam kraj vas dvije?

— Pa kako se osjećaš, jebem mu mater. Ajde više reci kako se osjećaš! — zaderala se i ja sam ju prvo samo pogledao ocjenjujući je li rekla jebem mu mater ili jebem ti mater. Jebem mu mater, zaključio sam. Možda sam se za trenutak zapitao i tko je taj tip kojem svi psuju mater kada ne žele opsovati majku čovjeku preko puta sebe. Tko je taj jado? Ali to uistinu nije važno za ovu priču. Odlučio sam Deani reći kako se osjećam.

— Vidio sam jednom čamac u kojem su bili majka i dijete. Iza čamca je plivao otac. E, ti si to dijete, tvoja prijateljica je majka, a ja sam otac. Ona ti poput admirala naređuje, ti veslaš iz sve snage, a otac, kao blesav, iz sve snage pliva za čamcem, pokušava ga stići da se popne, da bude sa svojim djetetom, ali ne uspijeva. Dijete pod paskom majke prejako vesla, kao pruski vojnik je poslušno i udara iz sve snage, a majci admiralu ne silazi osmijeh s lica, dok gleda oca kako je na rubu utapanja.

— Ovo je stvarno postalo naporno. — odgovorila mi je Deana i rekla da ide gledati televiziju, da joj se ne da više raspravljati. Oblači majicu i pali ton na televizoru, koji sam ja ranije bio ugasio da nas ništa ne ometa. Dugo se nakon toga nismo riječima svađali. Gledali smo televiziju. Ja sam navečer gledao utakmicu. Igrala je Hrvatska protiv Njemačke. Pola utakmice sam još uvijek tražio pravu riječ da natjeram Deanu na suosjećanje, ali ju nisam mogao uhvatiti. Onda sam pomislio da bih trebao možda nešto uraditi umjesto reći, pa sam smišljao što. Udariti iznenanda šakom o stol ili o vrata. Ne, to nije bilo idealno. To je preobično i vjerojatno bi izazvalo samo smijeh kod Deane. Možda sam trebao zaplakati. Muški plač je uistinu šokantan i nijedan čovjek ne može ostati ravnodušan prema njemu. Ali postoji opasnost za mene. Ionako pod sumnjom da sam lud, ako se rasplačem, mogao bih potvrditi sumnje u ludilo. Osim toga, ne znam plakati namjerno, što je mnogo veći problem od sumnje u ludilo. Onda sam se sjetio i domislio. Učinit ću to, skontao sam taman pred kraj utakmice. Hrvatska je pobijedila,
pa neće biti čudno drugim ljudima, susjedima.

— Znaš kako se osjećam? — pitam Deanu, a ona rezignirano okreće očima. Odlazim do ladice, vadim češku zbrojevku i izlazim iz stana. Deana me gleda u čudu. Pazim da ne vidi što nosim u ruci, da me ne bi spriječila. Ne, ne idem ubiti njenu prijateljicu. Polako, čitatelju. Sad ću ti sve ispričati. Ništa se ti ne brini. Znam, dugo ovo čitaš i već ti se pomalo ne da, ali trunku strpljenja još. Pred tobom su još samo 22 retka teksta.

Silazim niz stepenice stubišta. Usput punim zbrojevku. Izlazim pred zgradu i dozivam Deanu da izađe na balkon. Onda pucam u zrak i nikoga, naravno, ne pogađam. Ispalio sam nekoliko hitaca i vraćam se u zgradu sav ponosan. Ozbiljno se nadam da je Deana sad shvatila.

— I što si sad time postigao? — pita me nakon što sam ušao u stan.

— Pa je l' sad razumiješ kako se osjećam?

— Ne. Možda se osjećaš kao manijak koji na cesti puca iz pištolja?
Duboko sam razočaran, ali nisam izgubio baš svu nadu. Okrećem

zbrojevku sebi prema prsima da joj još malo pojasnim, ali to nije bila pametna ideja. Deana me želi spriječiti u nikako namjerenom suicidu. Htio sam samo pokretom pokazati kako se osjećam — kao da mi je netko uperio pištolj u prsa, ali ona misli da se hoću ubiti. Ona stvarno misli da se ja hoću ubiti, a to ne želi da se dogodi. Deana mi pokušava izmaknuti pištolj s prsa i on puca. Ranjen sam u prsa i sjećam se da me hitna vozila u bolnicu. Preživio sam. Deanu i dan danas pokušavam uvjeriti da nisam imao namjeru izvesti Matu Mišu i pucati si u prsa, ali ona nije sigurna da li da mi vjeruje. Ne bi si ni ja vjerovao, ali stvarno se nisam htio upucati da pokažem kako se osjećam.

I da, čitatelju, još uvijek nisam uhvatio muhu i rekao joj kako se ja to osjećam. Ali još uvijek mislim da nije normalno istrčati usred seksa iz sobe i stana, da bi prijateljici popravila bojler, jer se ona hoće otuširati. Deana, ja se iskreno nadam da ćeš se kad tad složiti sa mnom.

* Informacija Policijske uprave zagrebačke za 12./13. lipnja 2008.