Mrak je posvuda, a ja s njom u postelji i nisam je mogao ispustiti iz ruku, ostala je sa mnom u krevetu do u sitne sate, i sutra ujutro, kad sam se probudio, zatekao sam je na mome jastuku (knjigu, naravno - a što... što ste vi mislili?). Uvjek vjeruj čovjeku u gaćama dok priča priču. (Naravno jest da je Nietzsche jednom rekao: “Pjesnici odveć lažu. Samo mute vodu da bi izgledala dubokom... svakako, ima tu i biserja. I više mi sliče na tvrde mekušce.“) Mada, vrli mislioče, svaka napisana riječ ima svoju harmoniju, miris i okus. I lijepo je govorila moja pokojna baba: „Svako je lud na svoj način.“ Pa tako i ovaj stručnjak.

 

Knjiga poznatog antropologa „Strah od žena“ je pionirski podhvat opisa spolnog ponašanja s kojim se slažemo ili ne (bez uvijanja). Ako smo protjerani iz raja, to ne znači da odamah moramo zakoračiti u pakao. Autor dokazuje da je „ljepši spol“ zapravo jači sa strategijom određenih modaliteta. Autor maltene ulazi se u krevet (sram ga i stid bilo). I još veli, ako se ljepši spol odluči na tako nešto, po sistemu kad već čitam da i naučim nešto, to mora biti (zamisli) onaj što je imao puno knji... pardon žena, jer (navodno) oni ne gruvaju odmah u sredinu, nego lijepo od korice do korice (i predgovor i zaključak i kazalo... sve). Ono vrijeme (dođi gola i ponesi nešto za jelo) je izgleda otišlo.

 

Dakle, ljepši spol ima kulturnu dozvolu ali i imperativ da transparentno pokazuju emotivnost. To znači da mogu bilo gdje i bilo kad i bilo zbog čega zmizdriti i zaplakati (pa mogu malo i simulirati jer tikvani su tako i tako slabi na ženske suze) i nitko se neće naći u čudu. Dok, recimo, da to muški rade ... bilo bi čudno pa i blesavo. Zar ne? Ili pak da jedno od ovog dvoga kaže: „Ako me voliš nemoj me me mijenjati. Voli me onakvog/ onakvu kakav/kakva jesam.“

Pa to je strašno! Koji je to egoizam i licemjerstvo. Samo glupi i mrtvaci ne mijenjaju stavove i mišljenje, no pod imperativom ljubavi neophodno je prilagođavanje i ako treba nešto napraviti/popraviti, to se radi odmah.

 

Dan života je mnogo duži

i sunce ljepše grije

onome tko se ujutro rastuži

jer će cijelo poslijepodne sretan se smijati!

 

Ali život je to, brajko moj! Koliko ja znam - kad se kaže riječ „papučar“ pomisli se na muško.

─ Ili?

Ustvari, postoje dvije vrste papučara: oni koji kažu da to jesu i oni što kažu da nisu, a ustvari jesu. I sad se mi pitamo od kud taj fenomen. Mislim da se radi o „pretjeranom zaštitništvu“ (kojem su muški skloni) ili o „strahu“ kad ga ova mrko pogleda. Tu je i nauka nemoćna.

Nešto kao o onom tipu iz Bosne: „Ženu voli više nego sebe. Pa ipak! Muževi se natječu tko će biti strožiji prema ženi. Ženu neće zvati ženom, niti da joj ime spomene nego će kazati: „Ova moja nesreća“, „moja ženturača“ ili koju drugu sličnu „nježnost.“ To je sve tako, ali opet Bosanac cijeni svoju ženu više nego drugi svoju. On se pred drugima želi pokazati gospodarom u svojoj kući. Ali kad ga nitko ne čuje i ne vidi, on je papaučar. “

 

Vrli autor veli da su žene rafiniranije i pragmatičnije nego muški. Mauškarci su šeprtlje i hvale se na sva zvona (oni se mogu odati i u snu). I ne samo to - njima fali jedan čip u glavi kojeg ljepši spol ima. Da vam malo to približim - Ako ona uđe u prostor gdje sa ženam priča njen muž (partner), ona točno zna koja kučka je za nju opasnost.

 

No kako jednom rekoh: „Braćo draga, bez panike, nemojte se sikirati - ne mogu one bez muške ruke (mada je moj drug uvjek govorio: „Čim se to dokopa svog novčanika.... otelo se to). Fakat, kako rekoh; ne mogu one bez muške ruke. Da s nama divane, ispijaju kavicu ili čaj (pa i pelinkovac ili hladno pivo - ako je ovaj pivopija), kuvaju nam ručak i sitno sjeckaju luk ili mrkvicu. Da nas onako podšišane, izbrijane i mirišljave vodaju za rukicu, i usput se pušu (kao paunice). I, naravno, da nam komandiraju koliko se mi budemo dali.“