Među ljudožderima
Mirko KOVAČ
O svakomu je imao lucidnih zapažanja, a ponajbolje je opisivao predsjednika dr. Franju Tuđmana, njegovu 'operetsku pojavu', pa tu facu na kojoj bi iznenada buknuo praskav i neobuzdan osmijeh, a odmah potom u grču stegnute usne pretvorile bi ga u namćora.
U dobi od 69 godina, smrt je odvela i Warrena Zimmermanna, a da nitko ne zna zašto je žurila, ta zar ionako ne bi sve leglo na svoje mjesto. Ali kad je smrt već pogriješila, onda mi samo preostaje da se s nostalgijom prisjetim toga iznimnog čovjeka koji se voljom sudbine, s početka devedesetih godina, našao u balkanskom vrtlogu i medu ljudožderima, kao diplomat i povjesničar, kao vrač koji je nastojao urazumiti ratnička plemena, miriti lidere koji više nisu zastupali svoje narode, nego neke osobne apetite, nedovršena znanja, krive svjetonazore, vlastito ludilo, kriminalne porive i sve više zločinačke strasti. Zimmermann je upoznao neka od tih bića, a na sjedeljkama u njegovoj rezidenciji, gdje smo katkad ostajali do jutra, znao je lijepo i zabavno pripovijedati o njima. On je vrlo dobro znao da se povijest uvijek vrti oko nekoliko ličnosti koje nisu stigle s drugog planeta, nego su kovane u narodnim radionicama i produkt su kolektivnog duha.
Warren Zimmermann je nakon dugog niza godina provedenih u diplomaciji dao otkaz 1994. godine, jer je, kako sam kaže, bio bespomoćan u nekim pitanjima američke vanjske politike, a posve razočaran Clintonovim odbijanjem da vojno intervenira u Bosni. Ostavka uglednog diplomata i u tom času čelnika ureda State Departmenta za programe zbrinjavanja izbjeglica, možda je ipak utjecala na Clintonovu administraciju, pa su njegove ideje i procjene prihvaćene, doduše sa zakašnjenjem. Godine 1992., Zimmermann je povučen s mjesta ambasadora u Beogradu; bio je već dosadan s moljakanjima da se "vojnom kampanjom zaustavi rat". Uzalud je objašnjavao tko su i kakvi su ti ratni lideri, "mentalno odgojeni u komunističkim školama", britko ih je portretirao kao lašce i hulje, petljance i spletkare koji izvrdavaju dogovore i ismijavaju diplomaciju. On je dobro znao sve što se zbivalo u Beogradu, pa čak i tračeve kao one o beogradskim komičarima koji su na sijelima zabavljali Vožda imitirajući lorda Carringtona i druge gnjavatore. Evropski političari vršili su pritisak da se "jastreb odstrijeli", pa je ambasador povučen uz diplomatsko priopćenje kako je taj potez zapravo prosvjed protiv rata. Od 1996. godine pa sve do otkrivanja bolesti (imao je rak gušterače) predavao je povijest diplomacije i američke vanjske politike na sveučilištu Columbia. Objavio je knjigu o raspadu Jugoslavije Korijeni katastrofe: Jugoslavija i njezini rušitelji, koja je dobila pohvale kao najbolja knjiga o "smrti Jugoslavije", te i nagradu američke akademije za diplomaciju.
Kada je preuzeo dužnost američkog veleposlanika u Beogradu, 1989. godine, već je na ulicama srpskih gradova cvjetala rulja i slavila novog vodu u čiju je krunu i međunarodna diplomacija ugradila koji biser. Zimmermann je brzo pohvatao sve konce i pokupio čaršijske štosove, a informacije su mu pritjecale s više strana, preko opozicije i nekadašnjih disidenata s kojima je odmah uspostavio kontakte, pa do "krtica" u vlasti i vojnim strukturama, a i CIA nije sjedila skrštenih ruku. Zimmermann nas podsjeća u svojoj knjizi kako su se ljudi smijali gatkama CIA-e "da će za 18 mjeseci u Jugoslaviji izbiti krvavi građanski rat". A to priopćenje objavljeno je točno osamnaest mjeseci prije izbijanja rata. Zimmermannu nisu bile potrebne te prognoze, jer je bio dobar poznavatelj prirode nacionalizma, pisao je o tome, znao je tko upravlja nagonima gomile, bilo mu je dovoljno samo ono što je mogao vidjeti kroz prozor svoje ambasade u Beogradu, tu ikonografiju na ulicama, te fotke tupavog vođe kojima je bilo oblijepljeno svako drvo u ulici Kneza Miloša, posebice tamo gdje je ambasadorov pogled dosezao, jer on je zastupao neprijateljsku državu i veliku silu koja bi htjela nametati neke svoje prazne i u stvarnosti neutemeljene pojmove, uza sve, jedva izgovorljive, kao što su "multietnički" i "multikulturalni". Suštinu politike na "užarenom balkanskom komadiću zemlje" Zimmermann je ponajbolje razumio u rečenici "Tuđmanova ultranacionalista Šeksa", koju donosi u knjizi, a izgovorena je u času etničkih sukoba u Hrvatskoj: "Ako mi pobijedimo, više neće biti Srba; ako oni pobijede, više neće biti Hrvata." Onda to znači da nije riječ o imperijalnom ratu, o agresiji, o građanskom ratu, o obrambenom iliti domovinskom ratu, nego o ratu za opstanak, a to su uvijek najkrvoločniji ratovi, jer je njihov moto: ubij da ne bi bio ubijen! Pa kad je u opticaju takvo načelo, onda je posve normalno što se ne priznaje zločin ili što se zločinac doživljava kao heroj. U ratu za goli opstanak, kao u ratu bandi, ne postoji kategorija zločina, jer je zapravo zločin jedina ideologija.
Warren Zimmermann, liberalan, inteligentan, pronicav - već je stoga bio omražen kod "obojice ratnih poglavica" Miloševića i Tuđmana. Čitavih devet mjeseci Milošević ga nije htio primiti u službenu audijenciju; to mu je bila kazna što se nije odazvao pozivu na gazimestanski spektakl. Čak su i Zimmermannovi šefovi smatrali da je načinio diplomatski gaf, unatoč njegovim izvještajima da je "Ga-zimestan mjesto Miloševićeve inicijacije, a istodobno manifestacija srpskog nacionalizma". Zimmermann je znao da će se prije ili kasnije iz njedara mase iznjedriti masovni ubojica. Sjećam se da smo ga zafrkavali i šalili se što jedna velika sila, zahvaljujući svojeglavom ambasadoru, čeka u repu pred vratima orijentalnog despota. Kada se "jaki čovjek Srbije", kako su zapadnjaci, ne bez divljenja, nazivali Miloševića, smilovao i primio američkog veleposlanika, onda se i on malo ulagivao i izjavio da je "Milošević šarmantan, uživa u čašici viskija i puši cigare", što su mu poslije spočitavali kako je i sam ugradio kamenčić u taj tmurni mit. Ali u svojoj knjizi Zimmermann je precizno rekao da je to "najveći dvoličnjak u povijesti Balkana", čovjek koji je "vlastitu nesreću prelio preko granica" i dosegnuo "prvo mjesto na listi zločinaca".
Miloševićev protivnik, točnije "javni protivnik i tajni partner", Franjo Tuđman bio je parodija državnika, povjesničara, vojskovođe. Njegov "rasistički režim", kako kaže Zimmermann, išao je naruku Miloševiću i stvorio mu idealne okolnosti da angažira,"stroj za ubijanje" - jugoslavensku armiju. Odmah je skužio da je Tuđman brbljavac, "zaluđeni i uskogrudni nacionalist", s lažnim i romantičnim predodžbama o povijesti, pa ga je sve više uvlačio u probleme i nevolje, pregovarao i ratovao s njim u isto vrijeme, trgovao tuđim teritorijem, podilazio mu i ugađao njegovoj taštini titulirajući ga ironično kao "poglavara svih Hrvata", a istodobno je trljao ruke što se na Franjinu teritoriju razbuktava krvavi rat. Miloševiću je bilo sasma svejedno tko gine u tome ratu, "to su neki tamo prečanski Srbi koji su isti kao i Hrvati", njemu je bilo važno da može reći kako jedino u Srbiji nema rata zahvaljujući "mudrom vođi". Tuđman je svojemu puku ponudio "patriotske suze", bilo kao bol za mrtvima ili kao radosnice "dok se ljubi zastava", a za sebe je ostavio pravo na "ekskluzivni nacionalizam", korupciju i bogaćenje. Zimmermann misli da je i đavolov šegrt sukrivac u poslovima s vragom, pa mu je bilo žao što je Tuđman umro. I doista, bilo bi pravednije da su se šegrt i đavo našli u Scheveningenu, ondje bi još i danas ljuštili preferans.
Sada se prisjećam kad smo u Klubu književnika u Beogradu slavili pedeset šesti rođendan Warrena Zimmermanna da sam mu napisao posvetu na jednoj knjizi: "Kad sve ovo prođe, sa sjetom ćemo govoriti o onome što nam je sada mučno." Kako godine odmiču, sve više mi se čini da se to i ostvaruje, premda me sjeta hvata jedino kad mislim na drage prijatelje, na one kojih više nema, na sve one koji nisu okrenuli ćurak, ali sam daleko od bilo kakve sentimentalnosti, čak i oprosta, kada se radi o onima koji su prouzročili tolike patnje i boli.
Vrelo: "Cvjetanje mase", str. 153-157