Ključ pobjede - Bosanska Posavina

2. LORDOVA ZAMKA

U tom kontekstu a i s obzirom na ciljeve koje mnogi Hrvati, posebno u Hercegovini i u kasnije stvorenoj Hrvatskoj Republici Herceg Bosni nisu skrivali - naime da žele stvoriti svoju državu koju će ili pripojiti Hrvatskoj ili koja će samo formalno biti u nekakvoj uniji ili konfederaciji u sklopu Bosne i Hercegovine, bilo je razumljivo da su ponude Lorda Owena o teritorijalnom razgraničenju koje su Hrvatima nudile čak 25% teritorija BiH bile primamljive. Međutim, upravo je tu bila postavljena zamka. Jer Lord Owen je Hrvatima nudio znatan dio teritorija Bosne i Hercegovine u kojem su uz Hrvate u skoro u istom postotku živjeli i Bošnjaci-Muslimani. U Mostaru, Stolcu, Travniku, Bugojnu, Jajcu i drugim mjestima negdje su u maloj većini bili Hrvati a negdje Muslimani. Kako su osvajanjem istočne Bosne i sjeverne Bosne Srbi istjerali iz tih područja veliki broj Muslimana, u područjima koja su bila pod nadzorom HVO-a naglo se promijenio postotak Muslimana; oni su doseljavanjem postali većinsko pučanstvo i tamo gdje to dotad nisu bili. Tom podjelom, koju su Englezi lukavo nudili s obzirom da su Srbi već imali osvojeno 70% osvojenog teritorija Bosne i Hercegovine a Hrvali dobijali 25%, Muslimani su faktički ostali bez teritorija. U takvoj situaciji najedanput se stvorio privid navodnog zajedničkog interesa Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je izgledalo da se mogu zadovoljiti i jedni i drugi s onim što im međunarodni faktor nudi. Problem u realizaciji takve koncepcije, odnosno remetilački čimbenik, odjednom postaju Bošnjaci-Muslimani koji su ostali bez teritorija i koji traže svoje mjesto pod suncem. Kako su Srbi već etnički očistili prostore koje su osvojili, Muslimani su se uglavnom našli na područjima koja su trebali pripasti Hrvatima, tako da su jedinu mogućnost vidjeli u tome da se bore za teritorije koje su držali Hrvati. I u takvim okolnostima nastaje veliki obrat. Srbi i Hrvati prestaju ratovati i počinju se dogovarati o razgraničenju teritorija u podjeli Bosne i Hercegovine. Karadžić čak postaje glasnogovornik navodno usuglašenog srpsko-hrvatskog plana o podjeli Bosne, te govori da nema problema u teritorijalnom razgraničenju Srba i Hrvata u Bosni te da su zato nestali i razlozi za međusobni rat. Nasuprot tome, Muslimani postaju protivnici Hrvata i glavni problem koji ometa ostvarivanje srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli Bosne. Muslimani smatraju da nemaju drugog izlaza nego da i oni krenu u borbu za teritorij. Međutim, u stvari su međunarodni čimbenici vrlo lukavo podjelom Bosne usmjerili Muslimane da jedini izlaz vide u osvajanju  teritorija  koji   su   predviđeni   da  budu   hrvatski.   Dolazi   do muslimansko-hrvatskog rata koji je po žrtvama bio teži i krvaviji od rata sa Srbima u Bosni i Hercegovini. Za cijelo vrijeme rata pregovara se sa Srbima i izravno i preko međunarodnih institucija, a Hrvati u Bosni - koji su u međuvremenu stvorili svoju Republiku Herceg-Bosnu - ali i vodstvo hrvatske države traže kompromisna rješenja za teritorijalno razgraničenje i sa Srbima i s Muslimanima u Bosni i Hercegovini. U sklopu tih pregovora u raznim varijantama podjele Bosne koje su hrvatska država i Hrvati iz Herceg Bosne uvijek prihvaćali više puta je jasno rečeno da se prihvaća i srpski koridor kroz Bosansku Posavinu i prepuštanje znatnog dijela Bosanske Posavine Srbima.

3. POLITIKA "ISPOD STOLA"

Dakle, od Sporazuma iz Graza počinje dvostruka hrvatska politika u Bosni i Hercegovini. Sa srpskim agresorom se istodobno i ratuje i dogovara, tako da mnogi počinju sumnjati da se ustvari radi o dogovornom ratu u kojem se unaprijed zna ishod na pojedinim područjima. Iz dana u dan sve se više šire sumnje da se na nekim područjima rat vodi tako da bi se ostvarili tajni dogovori koji se nisu smjeli javno obznaniti jer ih narod ne bi prihvatio.

Zbog svega toga gubitak Bosanske Posavine, a osobito napuštanje grada i predaja Bosanskog Broda u ruke agresora, izazivaju mnoge sumnje koje nisu otklonjene ni do danas. Iako je po nalogu predsjednika Tuđmana osnovana komisija koja je trebala ispitati zašto je Bosanski Brod napušten, ona do dan danas nije dala nikakve obavijesti o razultatima do kojih je došla. Zato kad god razgovarate s bilo kim iz Bosanske Posavine stječete dojam da tamo nitko ne sumnja da je Bosanska Posavina bila predmet trgovine, kao kompenzacija za ostvarivanje hrvatskih interesa u Hercegovini. Mnogi sumnjaju da će se ikada saznati puna istina. Iako osobno dosta znam, čak kada bih mogao reći sve što znam, a što se ne može reći dok rat ne završi, ne bih mogao decidirano reći šta se sve događalo u Bosanskoj Posavini. No ipak, moguće je prilično vjerno rekonstruirati mnogo toga.

Razgovarao sam s mnogim vojnicima koji su se borili u Bosanskoj Posavini. Razgovarao sam i s mnogim ljudima iz Bosanske Posavine kao i odgovornim ljudima s druge strane Save koji su bili svjedoci dramatičnih događaja, ali i s utjecajnim ljudima u vrhu (političkom i vojnom) u Hrvatskoj kao i s mnogim stranim državnicima i novinarima, pogotovo onima koji su i sami bili u Bosanskoj Posavini i Bosni i Hercegovini. Kako sam i sam sudjelovao u mnogim razgovorima u to vrijeme kao potpredsjednik Vlade, ali i kasnije kada sam upravo zbog Bosanske Posavine dao ostavku, mislim da bih ipak mogao složiti mozaik, dosta vjerodostojan, onoga što se stvarno dogodilo. Jasno je da Bosansku Posavinu nismo izgubili zato što smo bili vojno poraženi, zato što se dalje nije mogla braniti, ali nije jasno tko je i zašto izdao zapovijed za povlačenje. Teško je utvrditi tko je sve kriv za kaos i poraz odnosno zašto se nije obranila Bosanska Posavina. Međutim, neosporna je krivnja i državnog i političkog vrha Hrvatske i još više političkog i vojnog vodstva Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini.

5. KORIDOR JE KARTAGA

U takvim okolnostima u središte pažnje ponovno dolazi Bosanska Posavina i borba za koridor. Stoga sam želio i osobno vidjeti koridor i razgovarati s ljudima u Bosanskoj Posavini, ne samo s političarima nego i s građanima i s vojnicima. Želio sam im zahvaliti na onom što su učinili, jer upravo tu u Orašju, na hrvatskom mostobranu u Bosanskoj Posavini, cijelo vrijeme rata između Hrvata i Muslimana oni su uspijevali održati savez Hrvata i Muslimana te zajednički branili taj dio slobodne Posavine od srpskog agresora. Morali su mnogo toga izdržati jer su bili pod raznim pritiscima i blokadama, a ponekad i prepušteni sami sebi. Iako su danas, nakon Washingtonskog sporazuma, u bitno povoljnijoj situaciji, još uvijek su nesigurni i pomalo zaplašeni jer se i dalje boje igara ispod stola i raznih tajnih dogovora. Znaju to i Srbi i svojom propagandom stalno šire sumnje. Njihove radio stanice govore o tome kako navodno Hrvatska nudi Orašje i cijeli hrvatski mostobran u Posavini za Okučane i otvaranje autoputa Zagreb-Beograd. Takva propaganda pada na plodno tlo, jer još uvijek nije prevladan strah da Hrvatska može žrtvovati Bosansku Posavinu odnosno dio Bosanske Posavine, jer u hrvatskoj službenoj politici nisu u potpunosti prevladana stajališta kako nema drugog izlaza nego se nagoditi s Miloševićem. A jasno je da Milošević kao uvjet svake nagodbe traži koridor u Bosanskoj Posavini. Budući da znam da i dio naše službene politike zastupa stajalište kako je za Hrvatsku najmanje loše rješenje pristati na srpski koridor u Bosanskoj Posavini, jer će navodno Milošević u slučaju da dobije pola Bosne i Hercegovine odustati od pretenzija na hrvatske teritorije, želio sam na posljednjem zasjedanju Sabora zatražiti o tome izjašnjavanje Sabora. Ali za to nije bilo prilike - zbog poznatih događaja u Saboru oporba nije sudjelovala u radu saborskih domova. Ipak sam o tome uspio govoriti na Komisiji za nacionalnu sigurnost, vanjsku i unutarnju politiku Županijskog doma Sabora. Između ostalog postavio sam pitanje našem veleposlaniku Miomiru Žužulu koji sudjeluje u pregovorima u Ženevi kakav je stav hrvatskog izaslanstva prema koridoru u Bosanskoj Posavini. Iz njegova je odgovora bilo vidljivo da i dalje postoje kolebanja, čak i sklonost hrvatske službene politike da u slučaju nekih drugih ustupaka sa srpske strane prihvati srpski koridor u Bosanskoj Posavini. Veleposlanik Žužul je to pokušao argumentirati činjenicom da koridor u slučaju mira nije isto što i koridor u ratu. Rekao je da se o tome može razgovarati u slučaju da Srbi pristanu na neke druge kompenzacije na nekim drugim terenima.

Prema povjerljivim informacijama koje potječu od pregovarača u Beču u Američkoj ambasadi, ima navještaja da su i Muslimani spremni razgovarati o koridoru u Bosanskoj Posavini ukoliko dobiju koridor za zapadnu Bosnu (Abdićevu autonomiju). Ne treba smetnuti s uma da unatoč savezu Bošnjaka-Muslimana i Hrvata postoji i dalje dosta visok stupanj nepovjerenja ali i neki posebni interesi jedne i druge strane, bez obzira što one u zadnje vrijeme zajednički nastupaju u pregovorima sa Srbima. U tom kontekstu koridor kroz Bosansku Posavinu može biti predmet različitih trgovina i kompenzacija. Zbog svega toga jasno je da će se ponovno upravo na koridoru u Bosanskoj Posavini odlučivati o vrlo krupnim stvarima, možda čak i o sudbini država i naroda na ovim prostorima.

6. ČVRSTA GRANICA I STROGA CARINA

S takvim razmišljanjima krenuo sam 27. svibnja 1994. godine u Bosansku Posavinu. Sa mnom su bili Branko Tušek, Igor Dragovan iz vodstva SDP-a Hrvatske, Ujo Kobaš, Posavljak s funkcijom u Hrvatskoj vojsci, i službeni vozač SDP-a Ivica Matešić. Ujo Kobaš išao je vojnim službenim autom ispred nas. Nekoliko kilometara od Županje na obali Save dolazimo na granicu dviju država. Dosta je carinika i policajaca. Desetak automobila čeka kompu koja vozi u Bosansku Posavinu, u Orašje, u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, odnosno u Bosnu i Hercegovinu. Policija pažljivo pregleda dokumente a i carina je vrlo stroga. Detaljno pregleda putnike. Sve je improvizirano i pomalo nestvarno. Ima dosta ljudi i vozila. Ljudi su slabo odjeveni i skoro svaki nosi najlonsku vrećicu. Većina su pješaci, ali ima i dosta biciklista. Kažu nam da dnevno kompa preveze preko 1500 ljudi i nekoliko stotina automobila. Skela je postavljena nedaleko srušenog mosta. Sigurnost putnicima nitko ne jamči. Više puta je bila granatirana tako da putnici nisu sigurni hoće li stići na drugu obalu Save. Ljudi na skeli me prepoznaju. Srdačno me pozdravljaju i ne žele naplatiti prijevoz. Svi imaju mnogo pitanja, ali sve se svodi na osnovno - što će sutra biti s njima.

Stižemo na drugu obalu Save. Kontrola je tu još stroža nego s hrvatske strane. Iako smo najavljeni, iako nas očekuje policijski auto koji će nas odvesti do predsjednika Skupštine općine, iako su me prepoznali i ljubazno se smješkaju, policajci Republike Herceg Bosne ipak detaljno zapisuju podatke iz naših osobnih iskaznica. Jedino nas carina, za razliku od drugih putnika, ne pita što imamo u automobilu. Očito se s jedne i druge strane Save radi o dosta čvrstoj, ne samo formalnoj granici dviju država. U kasnijim razgovorima s rukovodstvom Općine Orašje i građanima koje smo slučajno sreli to je bio jedan od prigovora hrvatskoj politici. Kažu da je Hrvatska tu napravila čvršću granicu nego prema Mađarskoj. Službeni organi Hrvatske, i policija i carina, ponašaju se kao da se radi o dolasku iz ne baš prijateljske susjedne države a ne o hrvatskom mostobranu preko Save u kojem žive, uglavnom Hrvati i koji hrani i hrvatsku državu i njenu teritorijalnu cjelovitost. Neelastičnošću i birokratizmom državnih tijela, osobito pograničnih, najviše su pogođeni Muslimani. Čak se i od onih Muslimana koji su od početka rata u HVO-u i koji brane Posavinu i Hrvatsku zahtijeva ne samo putovnica nego i viza za prelazak Save i odlazak u Županju. Nasuprot tome, građani hrvatske nacionalnosti iz Bosanske Posavine mogu preko Save u Županju, u Hrvatsku, samo s osobnim iskaznicama. Žale se kako su neki borci Muslimani nakon dvije godine u rovovima otišli na odmor u Njemačku i kako više bez viza nisu mogli ući u Hrvatsku. Pita me vodstvo Općine - sve Hrvati - kako je moguće da se od Muslimana koji tu žive i bore se s Hrvatima protiv srpskog agresora traži da idu po putovnice u Sarajevo, kad je jasno da do Sarajeva mogu doći jedino preko Hrvatske. Vjerojatno ministar Granić ne zna za takve propuste jer je stalno na putu, ali se postavlja pitanje što rade ostali, jer teško je vjerovati da je to službena hrvatska politika.

Prvi dojam na pograničnom prijelazu u Orašju podsjeća me na djetinjstvo, na vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Kao daje vrijeme stalo i kao da se ništa nije promijenilo. Porušeni most, porušene kuće, ljudi blijedi i neuhranjeni, apatični i puni tuge. Svi uglavnom šute. Nema galame, buke, kao da očekuju kada će ponovno čuti granate i bombe koje ih skoro svaki dan iznenade. Rukovodstvo Općine Orašje - političko, vojno i policijsko-predsjednik Skupštine općine Tado Oršolić, zapovjednik Operativne zone Orašja Đuro Matuzović, šef policije Jozić i Tunjo Krištić, direktor Polironda Orašje, i drugi žale se i na mnoge druge birokratske i za njih nerazumljive postupke hrvatskih vlasti. Iznose mnoge primjere. Kažu, 1991. prebacili su u Hrvatsku, kada je prijetilo da Srbi osvoje ovo područje, mnogo strojeva i sirovina za proizvodnju kako ne bi pali u srpske ruke. Kako se stanovništvo vratilo, kako se mostobran može obraniti samo ako se proizvodi i normalno živi, žele i strojeve i sirovine vratiti u Bosansku Posavinu i organizirati proizvodnju.

Imaju odluke kriznih štabova i potvrde da su ih bili prebacili u Hrvatsku, ali to ne pomaže jer hrvatska carina traži da se plati carina te da pribave niz dozvola koje je vrlo teško skupiti. Zato ne mogu vratiti ono stoje njihovo i ne mogu organizirati proizvodnju. Žale se i na informativnu blokadu na HTV-u i na nezainteresiranost novinara i političara u Hrvatskoj za ovo područje. Tvrde da zbog takvih birokratskih odnosa i mnogih propisa koji se u zadnje vrijeme uvode strada mali čovjek koji živi u teškim uvjetima, te da se i kod naroda kojtje u velikoj većini hrvatski u Bosanskoj Posavini stvara otpor prema Hrvatskoj i njezinoj politici. Priča mi direktor Tunjo Krištić kako je njega jedan te isti policajac u Đakovu dvaput kaznio. Jedanput zato što nije imao naljepnicu Bosne i Hercegovine, a drugi put -zato što ju je imao. Objašnjavaju kako je grupa direktora iz Orašja bila uhićena u Hrvatskoj jer nisu imali sve potrebne dozvole i da su noć proveli u zatvoru. Sve to i mnogo drugih primjera iznose mi kako bi potkrijepili prevladavajuće mišljenje vlasti, vojnika i civila u Bosanskoj Posavini koje se može jezgrovito izraziti rečenicom: "Hrvatska namjerno želi slaviti u drugi plan problem Bosanske Posavine." Sjetio sam se i svog nedavnog razgovora s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom, kojeg sam slučajno sreo na putu u Frankfurt i koji mi je pričao kako oko 50.000 Hrvata u Banja Luci i širem području biskupije ne znaju što da rade jer im nitko od hrvatskih političara ništa ne govori o tome što će biti s njima; trebaju li ostati ili iseliti. Kako pouzdanih informacija nema, šire se strah i mnoge dezinformacije. Boje se da ne budu žrtvovani; zato se stalno vraćaju na pad Bosanskog Broda i pitaju kada će Komisija konačno utvrditi činjenice. Uvjereni su da se mnogo toga skriva od javnosti. S ponosom napominju da na 200 četvornih kilometara oslobođenog područja Bosanske Posavine živi skoro 40.000 ljudi. Zato se pitaju tko ima pravo zaboraviti sve te ljude i eventualno odlučiti o njihovoj sudbini a da ih ništa ne pita. Uvjereni su da problemi koji im se rade nisu samo rezultat birokratizma i nesposobnosti mlade hrvatske države, nego i posljedica pogrešne orijentacije u hrvatskoj politici, koja težište stavlja na zaštitu interesa Hrvata u Hercegovini a zapostavlja Bosansku Posavinu. Kažu, ako se ništa ne promijeni, ako ne dobiju pomoć, ipak će morati napustiti ovo područje jer od nečega se mora živjeti, a prema njihovu mišljenju Hrvatska vodi politiku koja im onemogućuje da tu žive i prežive. Mogu preživjeti jedino ako izvoze u Hrvatsku i preko Hrvatske u druge države. Međutim, prema sadašnjim propisima i načinu njihove provedbe, nemaju šanse da izvoze i prežive. Ponekad i više od osam sati čekaju na carini u Hrvatskoj. Teško dolaze do bezbrojnih dozvola, a svi tamo proizvode i rade, čak i borci na prvoj crti bojišnice. U bunkerima pletu namještaj od šiblja. Sva je zemlja obrađena, tako da borci neposredno uz koridor uzgajaju papriku i rajčice koje svakodnevno zalijevaju usprkos opasnostima od snajpera. Međutim, problemi nastaju kada 20 ili 30 vreća paprike ili rajčice pokušaju prebaciti u Hrvatsku. Ne samo da moraju platiti carinu, nego se traže izvozne dozvole bez kojih ih ne puštaju u Hrvatsku. Zato sam razumio njihovo ogorčenje kad su me upitali želi li Hrvatska da oni ovdje ostanu živjeti, da proizvode, rade i brane hrvatske interese, ili je u interesu Hrvatske da se oni. Hrvati, isele i da se ovaj hrvatski povijesni prostor napusti kako bi se s njime moglo trgovati.

I narod i vodstvo uvjereni su da se Bosanska Posavina mogla obraniti daje imala prioritet u hrvatskoj politici.

7. NIŠTA SE NE SMIJE POTPISATI

Međutim, unatoč svim prigovorima, pa i velikoj dozi ogorčenja i nezadovoljstva, odlučni su da brane svoje domove i svoj zavičaj. Spremni su se boriti i nikome ne daju pravo da Srbima, bez obzira na međunarodne pritiske, prepusti cijelu Bosansku Posavinu ili dio Bosanske Posavine. Kažu da se ne samo ne smije potpisati ništa što bi legaliziralo srpska osvajanja nego se ne smije ni pristati na razgovore o tome da se eventualno legalizira osvajanje Bosanske Posavine. Zahtijevaju da se svi mladi i zdravi iz Bosanske Posavine, koji su pobjegli u Zagreb i u druga mjesta Hrvatske, silom vrate. Ne priznaju one koji se iz Zagreba bore za Bosansku Posavinu ako su vojni obveznici. Mnogima koji su otišli i koji za gubitak Bosanske Posavine pokušavaju okriviti one koji su ostali i koji se bore poručuju: "Kad mi obranimo našu Posavinu, molimo vas ne sudite prestrogo naše greške jer smo učinili najviše što smo mogli". Dajem im za pravo u našem razgovoru u mnogim stvarima koje su iznosili, pa i u ocjeni da službena hrvatska politika nije znala i da još uvijek ne zna što raditi s Bosanskom Posavinom. I hrvatska država i osobito Hrvatska Republika Herceg Bosna nisu dovoljno pažnje obraćale problemima i borbi hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini i srednjoj Bosni. Štaviše, mnogi iz Herceg Bosne često su ih kritizirali zbog zajedništva s Muslimanima, štoviše govorili su im da ne dolaze u Orašje jer ono "smrdi po Muslimanima". Izdržali su takve kritike i u vrijeme rata između Muslimana i Hrvata. Nisu se dali pokolebati u odlučnosti da mogu uspjeti samo ako se Hrvati i Muslimani zajednički bore protiv srpskog agresora. Time su ne samo spasili obraz Hrvatima u Bosni i Hercegovini nego su i stvorili pretpostavke da se napusti propala politika koja je u tijeku rata najedanput srpske agresore počela proglašavati saveznicima a saveznike Muslimane glavnim neprijateljima. Posebno su zahvalni franjevcima i Katoličkoj crkvi, jer bez njih i bez njihova autoriteta ovdje bi se mnoge provokacije, koje su svjesno rađene da bi se zavadili Muslimani i Hrvati i s jedne i s druge strane, pretvorile u sukob pa i rat.

8. KORIDOR IZBLIZA

Nakon razgovora s političkim i vojnim vodstvom Orašja tražim da odem do čuvenog koridora. Obilazimo Vidovice, Kopanice, Vučilovac, po treći put oslobođena sela u Bosanskoj Posavini, u oraškom hrvatskom mostobranu u neposrednoj blizini koridora. Sela su potpuno spaljena. U Vidovicama, velikom i bogatom hrvatskom selu u kojem je živjelo 3.500 stanovnika od kojih niti jedan Srbin, što Srbe ne sprečava da govore kako je to srpska zemlja i srpska Posavina, vide se već mnogi znakovi obnove. Obnavljaju se ponižene i spaljene kuće. Sva je zemlja obrađena. Vratilo se oko 200 ljudi, a po danu dolaze i drugi i obraduju zemlju. Iko Kobaš vodi nas u kuću svojih rođaka. Kuha se večera za dva sina koji su na prvoj crti bojišnice na koridoru, koji će doći prespavati i pojesti domaću majčinsku hranu te se sutradan ponovno vratiti u rovove. Nitko se ovdje ne žali na svoju tešku sudbinu. Nema malodušja, nezadovoljstva i straha. Govore u šali ratnici s obje strane Save, ovdje u Bosanskoj Posavini ali i u šumi kod Gunje kod srušenog mosta za Brčko, odakle se na udaljenosti od 500 m vidi koridor i automobili kako onuda prolaze, da se više boje komaraca nego četnika. Teško je i razgovarati jer rojevi komaraca ulaze u usta. Ti mladići s obje strane Save vjeruju u našu pobjedu i spremni su se i dalje žrtvovati te me zato s čuđenjem pitaju: Jeste li vi u Zagrebu pri zdravoj pameti, zašto se stalno svađate i zašto ste nezadovoljni, znate li vi kako se ovdje živi i radi, a mi se ipak ne žalimo niti bunimo. Odgovaram im da se u Zagrebu na žalost malo zna što se događa i kako se živi u Bosanskoj Posavini.

Ta me atmosfera oduševljava. Živi se kao da su rat i opasnost daleko. Izgled ljudi, živost na ulicama i mnogi drugi detalji bili su u potpunom neskladu s ruševinama, tako da se činilo da su ostaci nekog davnog, zaboravljenog rata. Za razliku od drugih dana, dan koji sam tada proveo u Posavini bio je razmjerno miran. Na žalost, već sutradan sve se promijenilo, na Orašje je palo šest raketa zemlja-zemlja. Ponovno su teškim topništvom bombardiram županjsko područje i Slavonski Šamac. Naši iz Vidovica žestoko su odgovorili. Banjalučka televizija prikazuje u Brčkom ranjene i mrtve, ali ne spominje rakete zemlja-zemlja koje su prije toga ispalili na Orašje, niti napade na Hrvatsku. Kažu, Županju uvijek napadnu za odmazdu ako otpočnu sukobi u Bosni, bez obzira tko ih je započeo. Govore na srpskoj televiziji dosta dramatično da je borba za koridor započela, da "ustaško-fundamentalističke snage počinju borbu za koridor koju će sigurno izgubiti". Tješe svoje gledateljstvo da će ovaj puta srpska pobjeda biti relativno laka i bez posljedica, jer svijet sada vidi tko je agresor (navodno Hrvati i Muslimani) te prepričavaju intervenciju niskog ambasadora Voroncova u Vijeću sigurnosti, koji traži da se zaprijeti Muslimanima i Hrvatima ako pokušaju presjeći koridor i osloboditi ono što je njihovo. Očito je da su kod Srba zavladali panika i strah, ne bez razloga. Armija Bosne i Hercegovine osvaja niz važnih strateških položaja na Ozrenu, oko Tuzle, na koridoru i u srednjoj Bosni, čime se iz dana u dan mijenja odnos snaga na štetu Srba. Strašno se boje hrvatsko-muslimanskog vojnog saveza i odlučnosti Muslimana da nastave borbu dok ne pobijede agresora i ne osiguraju cjelovitost Bosne i Hercegovine. Boje se da će i medu Hrvatima kao i medu Bošnjacima nadvladati oni koji će odbaciti politiku Rusije, Francuske i Engleske koja ih želi prisiliti da potpišu podjelu Bosne i Hercegovine, da pristanu na koridor koji teritorijalno spaja Srbiju s okupiranim područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Srbi ne traže koridor u smislu slobodnog prolaza kroz tuđi teritorij, nego traže tuđi teritorij. Traže najmanje 20 km široki koridor bez kojeg nema Velike Srbije.

Ipak, i pored svih dezinformacija i podvala, iz dana u dan sve je jasnije da Srbi neće dobiti pravo na koridor unatoč znatnoj podršci rusko-francusko-engleske politike. Neće ga dobiti zato što su Hrvati i Muslimani konačno čvrsto odlučili da ne ponove pogrešku iz 1992. godine, te da svim sredstvima brane cjelovitost Bosne a pregovore sa Srbima tretiraju kao traženje optimalnog rješenja za unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine a ne kao njezinu podjelu. Konačno su i Hrvati i Muslimani shvatili da se upravo u sjevernoj Bosni odlučuje o pobjednicima i gubitnicima u ovom ratu, o ostvarenju ili slomu Velike Srbije, o cjelovitosti ili podjeli Bosne i Hercegovine, o cjelovitosti Hrvatske ili njezinoj kantonizaciji i destabilizaciji.

Zato treba svim sredstvima uništiti koridor koji vodi u pakao, koji legalizira zločin i genocid, koji ruši sva bitna moralna načela demokratskog svjetskog poretka.

9. POČELO JE OSLOBAĐANJE BOSNE I HERCEGOVINE

Iako Hrvati i Muslimani sami više ne odlučuju o svojoj sudbini, ipak o našem ponašanju i odlučnosti i dalje u najvećoj mjeri ovisi što će se dogoditi. Zato mi je bilo zanimljivo razgovarati s ljudima iz Bosanske Posavine koji najbolje poznaju odnos snaga. Zapovjednik Zbornog područja Orašja Đuro Matuzović tvrdi da je Armija BiH pokazala snagu i organiziranost i da je osvojila niz važnih strateških položaja, odnosno da su Srbi mnogo slabiji nego što se misli, te da priče o velikoj koncentraciji njihove velike vojne sile na koridoru uglavnom imaju propagandni karakter. Njegove procjene u potpunosti potvrđuju ono što sam nedavno čuo u Europskom parlamentu na skupu državnika i parlamentaraca 60 država svijeta, posebno predstavnika islamskih zemalja i predstavnika vodstva BiH. Uglavnom, svi se slažu da je stvaranje Federacije Bošnjaka i Hrvata početak velikog preokreta u spašavanju Bosne i Hercegovine, odnosno da se rat neće završiti dok se Srbima, politički ili vojno, ne nametnu rješenja slična onima koja su utvrđena u Federaciji Bošnjaka i Hrvata. Mogući i vjerojatni scenarij budućih događanja je slijedeći:

Pred nama je dosta dug proces pregovaranja tijekom kojeg će se stalno odnos snaga mijenjati u korist Bošnjaka i Hrvata a na štetu Srba. Ustvari, povijesno klatno konačno je krenulo u suprotnom pravcu. Mijenjaju se uloge. Do sada su Srbi poslije svakog novog sporazuma o primirju osvajali nove teritorije. Sada će biti obrnuto. Bošnjaci i Hrvat vraćat će dio po dio okupiranog uz stalni proces pregovaranja. Rezolucija donesena u Američkom kongresu 1. veljače 1994. godine o tome da Amerika čvrsto zastupa načelo nepromjenjivosti granica i Rezolucija o jednostranom ukidanju embarga na uvoz oružja za Bosnu i Hercegovinu, iako nema izvršnu snagu, znače na dugi rok bitnu promjenu američke politike. O tom obratu američke politike svjedoči i pismo američkog predsjednika Clintona predsjedniku Tuđmanu povodom Dana državnosti; ono potvrđuje odluku Amerike da Hrvatska postane ključna država koja treba omogućiti Bošnjacima i Hrvatima i dijelu Srba koji ne prihvaćaju Karadžićevu politiku da se bore dok ne oslobode svoju zemlju i dok ne uspostave njezin teritorijalni integritet. Zato treba očekivati veliku i konkretnu podršku kako bi i Bosna i Hercegovina i Hrvatska ojačale ne samo gospodarski nego i vojno, kako bi se uspostavila ravnoteža snaga i kako bi se Srbi u cjelini prisilili da odustanu od Velike Srbije, da Srbija prizna Bosnu i Hercegovinu u njezinim granicama, da se i za Srbe u Bosni i Hercegovini pronađe političko rješenje za zajednički život. Zato Amerika snažno podržava Srpski građanski forum i sve one Srbe u Bosni i Hercegovini koji su protiv Karadžićeve i Miloševićeve podjele Bosne i Hercegovine. Zaprijetit će se Karadžiću i Miloševiću ako ne budu htjeli surađivati i ako i dalje budu htjeli ratovati, da će ih se izručiti Međunarodnom sudu za ratne zločine. Hrvatska i Bosna i Hercegovina će jačati, a Srbija slabiti. Srbija će biti izložena novim pritiscima i ultimatumima. Tražit će se od njih da vrate 20% okupiranih područja, a to će među Srbima izazvati velike sukobe. Tražit će se da se povuku iz drugih zaštićenih zona, kao u slučaju Sarajeva. Neće se ukinuti embargo, tako da će u određenom trenutku Srbija i Srbi biti stavljeni pred zid: prihvatiti političko rješenje koje će nametnuti međunarodna zajednica na istim načelima koja vrijede za Bošnjake i Hrvate ili se suočiti s činjenicom da će vojno biti poraženi.