Amen - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
Amen. Svemu mora doći kraj. Dečki iz satnije čuli su bjesomučno pucanje na koridoru. Bili su svjesni da su četnici otkrili Zmaja i najvjerojatnije ga ubili. O tome su izvjestili domaću bojnu u Vidovicama,
U kutu zapovjedništva, u najčvršćem podrumu, pomoćnik zapovjednika za političku djelatnost i načelnik ili bolje rečeno učitelj i vatrogasac obavljali su odgovorne zadatke. Po Đurinoj zapovijedi pisali su prijedloge i obrazloženja za činove članovima zapovjedništva obrane Posavine. Đuru su odmah predložili za generala, a sebe za brigadire. Morali su i Vincilira staviti za brigadira, da se on ne bi naljutio i sve to sam izradio. Ostale pomoćnike zapovjednika Đure stavili su za pukovnike. Doktora Stupija, zapovjednika Ratne bolnice ostaviše na prijedlogu za pukovnika s obrazloženjem da mu je to prvo časničko unaprjeđenje. Doduše, i njima je bilo, ali se toga nisu dosjetili.
Na koridoru je stradao Zmaj. Njegovi ga nisu uspjeli izvući. Službujući operativac je ono "stradao" preveo kao "poginuo".
- Poginuo je Zmaj! Poginuo je...- izvještavao je dalje dežurni operativac.
- Kada je poginuo?
- Evo sada nam javiše iz Vidovica.
Kolege iz zapovjedništva primili su to stoički. Širili su ponosno vijest dalje, neka ostali branitelji znaju da ginu ljudi i iz zapovjedništva.
- Gdje je poginuo?
- Na koridoru.
- Šta ćemo sada...? Ne možemo mrtvoga čovjeka unaprjeđivati u redovitoj proceduri! - zaključi sažaljivo učitelj.
- Tako je! - suglasi se vatrogasac.
- A, baš smo mu htjeli dati čin pukovnika. Pričaju da mu je otac bio ustaški pukovnik pa je i on mogao biti, ali sada...
- Tko ga tjerao na crtu. Što nije ovdje s nama čučao u podrumu i bavio se žderačinom, pijačinom kao i mi. I to mi je neki doktor znanosti?... Točna je izreka: što čovjek ima više škole, ima manje pameti...
- Po školskoj spremi smo ga mogli predložiti za čin generala...?
- Ne može se na terenu postati general. Što nije ostao u Zagrebu u Stožeru, pa bi postao general, kao i ostali.
- Alaj imamo generala, više nego Amerikanci.
- Tako su i partizani preko noći postajali generali.
- Neka naš "nesuđeni" general sada leži pod ledinom.
- Još samo da mu s bojišta potjeramo oca, ženu, sina i brata, pa smo mirni. Nakon pogreba poslat ćemo ih na neograničeni odmor i postaviti druge ljude na njihove dužnosti ... i gotovo!
- Hvaljen Isus i Marija! Kako ste dečki? Ima li što novo?
- Poginuo Zmaj, gvardijane.
- Nemoguće! Nije moguće. Ne...!
- Ali to je istina. Javili su dežurnom operativcu iz Vidovica.
- Bog ga blagosovio i priveo sebi. Izmolimo za njega jedan: Pokoj vječni daruj mu Gospodine! I svjetlost vječna svijetlila mu! Počivao u miru. Amen.
- Bio je dobar čovjek. Mnogo nas je zadužio. Otići ću i obavijestiti njegovu obitelj.
- Mi smo već javili njegovu ocu.
- Kako ste mu javili?
- Telefonom.
- Trebali ste kao kolege otići osobno i izraziti mu sućut.
- Morali smo pisati prijedloge i obrazloženja za činove. I Zmaja smo bili predložili za pukovnika, a sada moramo povući prijedlog. Poginuo je s činom satnika...
- Nije se on ni borio za činove. A nije ni bio obični vojnik... Donio je radost i nadu na naše bojište. Danas nam više nego ikada trebaju takvi ljudi, koji mole dok ratuju i ratuju dok mole...
Toga dana, oko podne, izbila je svađa u zapovjedništvu. Perija je povlačio svoje ljude s crte. Nije ih imao tko zamijeniti. Ostala je otvorena crta u duljim od dva kilometra. Dok zapovjednik ne nade trajno rješenje. Zmaj je odjurio u svoju satniju. Zamolio je satnika da naredi pokret satnije prema koridoru. Gogo se dvoumio. Stoga je Zmaj na sebe preuzeo odgovornost i poveo dragovoljce. Užurbano ih je uvodio u crtu. Bili su tako rijetko raspoređeni na Vidića brdu ispred Vidovica da su se jedva mogli dovikati. Kako bi ih ohrabrio obećao je da će on biti u istaknutom rovu ispred njih. Odatle je mogao vidjeti četničku crtu, a iza nje koridor kojim se odvijao gust promet. Odlučio je provući se kroz njihovu crtu i doći do koridora. Kada je došao u neposrednu blizinu puta Orašje - Lončari primijetio je bunkere koji su osiguravali prometnicu. Stoga je prešao s druge strane autoputa i u više navrata ručnim bacačem djelovao po vozilima. Već mu se to bilo svidjelo. Trećega dana, kao što to obično biva, dok je gađao cisternu s gorivom, odnekud sa strane javila se strojnica. Kratkim rafalom prostrijelili su ga kroz trbuh. Letio je po zraku kao nikad, i pao u kanal. Da se ne bi suviše radovali, poslao im je nekoliko metaka iz automata.
Ležao je bespomoćno. Instiktivno je položio ruku na ranu. Kao da je htio zaustaviti istjecanje životne energije.
"Živ im u ruke ne smijem. Znam da bi me dugo mučili, a na kraju ubili. Trebam se dogovoriti sa sobom kako završiti ovaj život...-Trebaš se dogovoriti sa sobom kako se izvući iz ovoga...Ti se moraš izvući. Sjeti se samo četničke prijetnje: rekli su da će se postrojiti čitava četa četnika, i da će te natjerati da im svima redom popušiš..."
Odlučio je preživjeti. U automatu je imao još jedan okvir. Obje su mu ruke bile zdrave. Bokove i desnu nogu nije osjećao, ali je stopalom lijeve noge mogao upravljati. Za početak se izvrnuo na leda. Mješavinu krvi, zemlje i trave, nije smio ni pogledati. Kao bliži cilj zadao si je izići iz kanala koji je vodio paralelno s cestom na kojoj su bili četnici. Pomagao se glavom i ramenom, gurao stopalom, a laktovima na trenutak podizao prsa i padao na nos. Desetak puta ponovljena radnja dala je rezultat. Bio je u pšenici. Uzdužni slogovi vodili su od puta prema medi u kojoj su četnici iskopali svoje rovove. Kako bi što manje šuškao, spustio se u dolu. Bila je uska za njegova ramena. Na lijevom boku kretao se još sporije, ali nije smio stati.
"Zaustaviti se, značilo bi zauvijek ostati."
Završetak sloga mogao se pretpostaviti prema visokim stablima izraslim u medi. Bila je to njiva duljine oko tristo metara, a njezina je širina između puta i seoskih njivica bila nepregledna. Nekada stotine njiva hrvatskoga sela Vidovice, a sada poljoprivredno dobro kojim su upravljali Srbi.
- Neću im pasti u ruke. Doći ću im iza leđa i sve pobiti. Pobiti tu vražju sortu koja trajno otima, ubija, pali, siluje...Sve su to gadovi. Nema razlike između Srbina i četnika...
Stegnuo je zube i preostalom snagom odbrojavao korake laktovima. Svaki korak bio je dug dvadesetak centimetara. U minuti je mogao učiniti tridesetak koraka.
"Ako se ne zaustavim, a zaustavit se ne smijem, za pola sata ja sam među četničkim rovovima."
S vremena na vrijeme, usporavao je kretanje samo iz razloga da osluhne njihove glasove i kako bi procijenio njihov položaj. Iako je još prije dva sata bio uvjeren da će ih sve pobiti, sada se s ovo malo preostale krvi i života htio provući između rovova i ući u neutralni teritorij. Mislio je da usporenim i odmjerenim kretnjama troši manje preostale snage. Svaka kap krvi odnosila je sa sobom radost života. Središte tijela bilo je uništeno. Duša je davala nadu. Ponovno se spustio u kanal koji je vodio prema crti razgraničenja. Pokušao je omotati prvi zavoj oko trbuha. A kada je vidio ulaznu rupu iz koje je istjecala krv, začepio ju je čepom napravljenim od zavoja. Time je spriječio istjecanje krvi, ali je napravio još goru stvar. Ona se izlijevala u utrobu.
U vlažnom kanalu, kojim je puzao, začuo je razgovor. To je najgore što mu se moglo dogoditi. Četnici su baš na kanalu, koji je pod pravim kutom dolazio na njihovu liniju obrane, improvizirali rov kako bi manje kopali. Za nepunih desetak minuta mogao ga je iz daljine i vidjeti.
"Da je rov samo desetak metara od kanala mogao bih se neopaženo provući. Ovako ću morati izlaziti iz kanala i kretati se po čistini... Kroz grmlje se provlačiti, bilo bi mi još teže".
Izići iz strmog kanala dubine oko metar nije bio jednostavan pothvat ni za zdravoga čovjeka, a kamoli za teškog ranjenika. Tražio je pogledom neku granu koja se spušta prema dnu kanala, ali nje nije bilo. Bit će da je kanal preuređen prošle jeseni. Tek poneka jednogodišnja ostruga spuštala se s obale u dubinu kanala. Bila je to grančica spasa. Pokušavao je uhvatiti ostrugu objema šakama, ali ona se snažno branila svojim bodljama. Napokon je omotao ostrugu oko lijeve šake i povukao svom snagom. Iako je šaka krvarila zbog trnja, nije osjetio bol. Upotrijebio je svu snagu i tek uspio prsa usmjeriti prema izlazu iz kanala. Čini se da je čvrsto držao ostrugu, ali toga nije bio svjestan. Šake su potpuno utrnule. Nisu više slušale. Više mu nisu javljale da krvare, niti da nešto čvrsto ili slabo drže.
"Ruke su mi otkazale poslušnost. Desna noga već odavno ne pokazuje znake života. Tek prsti lijeve noge pokreću čizmu. - Čizmu? Pa što će ti čizme? Samo te opterećuju. Izuj ih, bit ćeš lakši. - Izuo bih kad bih mogao... Sada je već kasno. Nemam ih čime izuti...ruke su otkazale. Što je još ostalo?"
Kada je pažljivo pogledao vidio je da se može osloniti na prste lijeve noge i na ruke koje su same od sebe držale onu ostrugu i neprestano se naprezale.
"Ruke rade same za sebe! Ne treba im više ni govoriti.!"
I kada mu je glava već izvirivala iz kanala i kada je bio uvjeren da će izići iz njega, ostruga puče. Tijelo je ponovno kliznulo na dno kanala.
"Evo, ovdje mi je skončati... - U kanalu...posavskom kanalu. - A što ima ljepše od toga? Neka me zagrne plodnom zemljom posavskom. Ovdje mi je mjesto... Umirem...
- Još sam živ... Živahan... U mislima razigran, nestašan.
- Otkud mi samo na um pade djed Ilija, s ogromnim brkovima zavrnutim prema gore, tako slični rogovima
posavskog bika. Njega su u devedesetoj pitali za posljednju želju, a on je odgovorio: Još
samo jedanput... - Pusti sada djeda Iliju. Nisi još došao ni do četrdesete, a umireš...- Valjda i ja
imam prvo na posljednju želju! - Imao bi da te netko pita, ali ovako... - I da mi netko ponudi posljednju želju, ne bih znao što bih poželio. - Možda laganu smrt?- To već imam...
kud ćeš lakšu i ljepšu smrt Posavac u posavskom kanalu. Usnut ću kao dijete na majčinim grudima...zar ima
ljepše
smrti, zar ima ljepšega mjesta na svijetu? - Samo pazi da ne zaspiš prije nego što
umreš?- To ne bih smio nikako! Naježim se kad se sjetim četničke prijetnje. Rekli su, kad
uhvatimo Zmaja, svi ćemo se postrojiti, a onda ćemo ga natjerati..."
Od te primisli Zmaj se sav stresao. Prebacio se s trbuha na leđa i oslonio na nasip kanala. Lipanjsko sunce tuklo mu je baš u lice. Na svjetlosti je vidio hrpu komaraca koji mulete u oči. Grizli su ga po licu i rukama, oni oštri krupni komarči. Isisavali su iz njega i posljednje kapi krvi. Bol od njihova ugriza nije osjećao. To ga je još više zabrinulo.
U životu je imao mnogo želja. Sad su se svele samo na jednu - preživjeti. Iako su mu oči bile zatvorene, vidio je svjetlost. Još samo da ih otvori, vidjet će život oko sebe, svoj život.
Bio je poznat da dobro podnosi bol. Pričalo se to o njemu još od boksačkih dana. Od udaraca od kojih bi normalan boksač pao i ostao na podu, on bi samo zastao, podigao ruke da zaštiti glavu, tražeći oslonac na obje noge, zatim bi krenuo u umjeren napad. Ni sebi, ni publici nije htio priznati da je na trenutak bio u mraku i sretan da je zatekao sebe na nogama, a ne na podu.
"Ili sam ostario ili su me dobro sredili? Ovako glupe bolove nisam osjetio nikada... Sada zaista umirem. Ipak ću prije umrijeti, nego zaspati...ili ću to napraviti istovremeno...- Ništa ti više nećeš napraviti! Sve si ti svoje napravio. Nećeš ti umrijeti, nego će tebe smrt usmrtiti i ti ćeš biti usmrćen
- mrtav! - Čemu sve to? Nije ni važno hoću li umrijeti ili ću biti usmrćen i na ovom ljetnjem vremenu: usmrđen! Kad me četnici nadu već ću biti dobrano iznakažen od komaraca i crvi da me neće moći ni prepoznati. Isprava ionako nemam nikakvih. - Kako si lijepo ojačao. Imat će što jesti mjesec dana!
- Blaženi posavski komarči, crvi, mravi... dođite i jedite. Evo san doša! - kako bi rekli oni naši Dalmatinci i otišli iz Zagreba da ih pokopaju u kamene grobnice. Došao sam i ja - uredno i na vrijeme. - Čak i prije smrti. - Uštedio sam svojima troškove prijevoza. U pola dana, u pola noći, ako zavrtiš Posavca u krug, kad se zaustavi, istoga trenutka, ma gdje se nalazio na svijetu, može ti prstom pokazati pravac u kome se nalazi Posavina. - Ponašate se kao jegulje. Tamo gdje ste obilježeni, tamo se uvijek vraćate! - Nismo nikada ni otišli! Svi su moji Božići u Posavini. Sva rođenja i sva skončanja.
Svi izvori i sva ušća. Bauljamo svijetom ni krivi ni dužni, a iz Posavine se maknuli nismo. Uzalud po pola stoljeća Posavci životare po metropolama, duša im je u Posavini dodijeljena i nije je moguće prenositi. Može Posavac otići iz Posavine, tijelom, ali bez duše. Duša je ionako tek dio Posavine dodijeljen meni ili tebi...- A što je s umiranjem? - Baš mi se neće! Evo, po uzoru na Kineze i ja sam preuzeo snagu od sunca. Napunio sam ćelije...Prsnut ću od snage u bicepsima. - Želiš pobjeći od smrti na ovako lijepom mjestu - u svojoj Posavini?- Ne bježim od Posavine. Već sam rekao - ni jedan Posavac od nje pobjegao nije. Svi ćemo svoja tijela vratiti nazad, kao pravednici. Ono što smo uzeli, vratit ćemo. Svake godine smo za Božić dolazili i nudili se da vratimo privremeno posuđeno, da preko Božića ne ostanemo dužni. I prije smrti, kad nas anđeo pozove, mi dođemo u zavičaj. -Da obitelji uštedite troškove? - Nije to smiješno. To je tako i nikako drugačije. Ne može tijelo Posavca naći mira u grobovima: Mirogoja, Markuševca, Miroševca... niti na bilo kojem M, M, M groblju... Neću gubiti vrijeme i snagu na razjašnjenje posavskoga zavjeta... Idem ja van iz ovoga kanala!"
Zabadao je prste, kao kandže u kosinu kanala, privlačio ruke i podizao prsa. Bradom je zadržavao dostignuti položaj do ponovnoga zamaha objema rukama, kao u plivanju. Nije se više obazirao ni na opasnost da ga oni s rova uoče. Bio je uvjeren da je i plivajući prsno po suhom, brži od četnika.
Uskoro je bio bliže svojima nego četnicima. Tu je zastao, osjećajući se spašenim. Trebao je još samo malo, ali tijelo više nije osjećao. Nije se više mogao kretati ni nogama, ni rukama, ali misli su mu još bile pokretne. Ni sam ne zna zašto je krenuo tragom svoje prošlosti. Kroz misli su mu strujale zgode od najranijeg sjećanja do ovoga trenutka nepažnje, kad su ga pogodili. I dok se u ratu svi osjećaju promašeno, Zmaj je za sebe mogao reći da je uredno pogođen. Na trenutak je pomislio da bi bilo lijepo oprostiti se od žene i djece, ali je brzo odbacio tu misao. To jako rastužuje. Ni Rambo se nije pozdravio sa svojima. Sami se rađamo, sami i umiremo.
U oporuci mnogih posavskih junaka krvlju je bila ispisana obveza našem naraštaju da Posavinu slobodnu i neokrnjenu predamo svojim unucima... a mi nismo bili: "za dom spremni", nismo bili složni kad se pojavio krik: Četnici ante portas!
A tada je začuo pjesmu. Anđeli pjevaju uspavanku. Cijeli život bojao se smrti, ne znajući da je taj pad ili uzlet ovako lijep.