Zašto ne volim biti sam


Goran VOJNOVIĆ


jutros sam se se u liftu opet furao s vodite­ljicom. Samo sam odmah odlučio da neću ići za njorn do stanice. I još sam je pogledao direkt u oči. Nisam skoroz siguran, ali mi se čini da je i ona mene pogledala. Ali, nema veze jer sam ionako odlučio da je zaposve odjebem. Sve ću odjebat! i početi ponovo. Bez basketa, bez vodite­ljice i bez Radovana i Ranke. Još ću neko vrijeme živjeti s njima, samo razgovarati više neću. Jebi ga, bolje za mene ako neće govorit. Spavaću još samo kući, a školu ću isto odjebat. Ionako me zaboli, a još mi na kurac ide kad me svi gledaju ko najvećeg truta kad ne znam linearnih funkcija, iksova, ipsilona i to. Treniraj ti sto puta sedmično pa da te vidim onda kako znaš kvadratne jednačine. Štreberčine pederske. Ionako ne znaju hodat, samo bulje u računare, da im oči ko krofne narastu.

Poslije stvarno nisam išao na stanicu za voditeljicom. Izišao sam vani na drugi izlaz i onda okolo do bloka i samo sam je gledao izdaleka kako maršira na stanicu i to je još nisam gledao u guzu, nego u glavu. Izdaleka nije tako ljuta. Onda sam otišao po sendvič na kiosk i kući spavat. Samo onda nisam mogao zaspati. Bilo mi je pravo čudno biti sam kući. Obična ujutro od kuće idem u školu, i kad dođem kući Ranka je ionako već kući i kuha ručak. Ona radi od pet do jedan i onda je stalno kući. Radovan dođe oko tri, a stan je tako mali da i kad se zaključaš u svoju sobu, nisi sam. Čuješ teve, mikser, telefon, kad se Radovan dere ko da ne razgovara na telefon, i sto drugih stvari. Ako ništa drugo, čuješ šta se kakva budala dere pred blokom. A budala je na Fužinama uvijek bilo dosta. Otišao sam u kiosk po sportske. Čitaču makar nešto jer na teveu ništa nema za gledati. A mogao bih pozvonit i pogledat da se kakvom genijalcu opet nije dalo u školu, ali nije mi se dalo gledati ni Adija, ni Dejana, ni Acu. Nisam bio za one debilne debate. A ni Sportske nisam mogao čitati u toj kurčevoj tišini. Ujutro je na Fužinama mirno za popizdit. Svi rade. Radnički narod. Otišao sam na balkon i gledao pred blok da vidim prolazi li neko poznat. Nigdje nikog normalnog. Sami penzioneri. Onda sam gledao u blok preko puta, ne bih li tamo šta vidio. Jebo te u filmovima uvijek kad neko gleda u druge stanove tamo se dvoje tucaju, a ja cijeli život gledam u milion nekakvih prozora i balkona, pa nisam vidio ništa osim jedne stare babe u grudnjaku.


Moj problem je u tome što sam jedino dijete, jedinac. Ma, nije da su Radovan i Ranka htjeli imati samo jedno, ipak su čefuri, ali je Ranka imala neke probleme pa su joj izvadili matericu i jajnike i to. Oboje su iz velikih bosan­skih porodica i onda su bili jako nervozni da kako ću ja bez braće i sestara, pa smo se stalno nalazili s nekim i ja sam se stalno družio s nekim mališanima i kad su nekad negdje išli, jednom u sto godina, odmah su me vodili kod komšija da ne budem sam. Ako je bio raspust, išli smo dolje našima, u Bosnu.

Stvarno nisam znao šta bih sa sobom. S jedne strane bi mi sjelo kad bi Ranka došla kući i počela prčkati nešto tamo po kuhinji, a s druge strane bi počela s pitanjima zašto nisam u školi i te fore. Ma, u tom je problem. Ne sjeda mi biti sam, a ne znam koga bih nazvao, jer mi se nikoga ne da zvati, a još manje gledati. Raspizdio bi me ko god bi me šta upitao.


Opet sam probao zaspati, ali nije išlo. Onda sam upalio radio i televiziju i onaj ventilator iznad šporeta, i otvorio sam sve prozore i počeo čitat Sportske. Teško za popizdit. Svi su mi išli na kurac. Radovan, Ranka, Adi, Dejan, Aco, voditeljica, trener, drotovi, školski drugovi, razrednica, svi. Zamišljao sam kako svi cmizdre na mom pogrebu. Ja ih iz pozadine gledam, kao sakriven. Razmišljao sam kako je taj moj život otišao u tri pičke materine i da bi najbolje bilo kad bih pokupio prnje i put pod noge. Negdje. Sam. Odjebem i idem. U život. Ko vas jebe.



Listopad 2014.