Od pradomovine do domovine

Polazište hrvatskih korijena od homo sapiensa iz Afrike, Jafetida, Praindoeuropljana, Dinaroida i Hrvata-Dinaraca do današ­njih Hrvata prožeto je velikim migracijama i ratovima u kojima su mogli opstati samo rijetki narodi koji su bili jedinstveni, a kasnije oni koji su spoznali vjeru u jedinoga pravoga Boga (toliko različito od današnjeg hrvatskog jedinstva). Hrvati-Dinarci razvili su se na području današnjih država Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije i zapadne Srbije, u podneblju u kojemu je vladala surova klima, velike temperaturne razlike između ljeta i zime i samim tim su stekli mogućnost privikavanja drugačijim kli­matskim uvjetima. Otapanjem leda na sjeveru Europe Dinarci-Hrvati napučili su se gotovo po čitavoj Europi i s pravom ih možemo nazvati homo europeanus. Njihova migracija išla je prema Starom istoku, u današnju Tursku, Kurdistan, Armeniju, Iran, čak do Indije, a njihov panj, kako je napisao istaknuti akademik Mirko Vidović, bio je i ostao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Još i danas naša planina Dinara ima imenjaka u srednjem Iranu (Dinar-Kuh) s vrhom od 4976 metara, a u Afganistanu također postoji planinski masiv Dinara (Tahti Dinarh) s vrhom od 3270 m.

Prva država prvobitnih Arijanaca ili Arijaca (Staroiranaca koji su sebe prvobitno nazivali Arijanci po medskoj pokrajini Ariji) prostirala se na zapadu od Sredozemnog mora do na istoku 3180 kilometara duge granice, rijeke Ind u Indiji. Na sjeveru je staroiranska država dosezala obale Crnog mora, a na jugu do Omanskog i Perzijskog zaljeva. Ukupno je zauzimala pet milijuna kvad­ratnih kilometara, a sastojala se od šest velikih kraljevina: Baktriš (Baktrija) - sjeveroistočna kraljevina, Harauvatija (Harauvatiš, Hrvatska) - istočna kraljevina, Parthava (Partha)-središnja sje­verna kraljevina, Parsa (Perzija) - središnja južna kraljevina, Ma­đar (Medija)-zapadna kraljevina i Elam (Huvaja, Susiana) - jugo­zapadna kraljevina.¹³

Istočni Arijci, stanovnici Harauvatije su se prema vedskom sanskrtu nazivali Sarasvati, a negdje oko 2000. godine prije Krista Sarasvati mijenjaju ime u staroiranski Harauvati. Harauvatija (Harauvatiš) je bila na najudaljenijem području migracije Hrvata-Dinaraca, sjevernoj Indiji, uz rijeku Sarasvati, oko 3750. godine prije Krista. Glavni grad kraljevine Harauvatiš bio je grad Harauvati, gdje se još danas, nakon više od pet tisućljeća, vide ruševine toga grada. Nakon što je rijeka Sarasvati presušila (danas je to pustinja Thar), Harauvati (Hrvati, čakavski Harvati, kajkavski Horvati) odlaze na zapad, danas područje Afganistana, dijela Kurdistana i sjevernog Irana, gdje osnivaju kraljevstvo Harauvatiju (Harahvaitiju), dok drugi dio Harauvata odlazi u Zakavkazje, današnji Kurdistan i gornju Mezopotaniju. Glavni grad Harauvatije bio je nedaleko od današnjeg Kandahara, u Afganistanu gdje se i danas nalazi selo Harvacija, poznato po pletenim uresima kakvi se rade u Istri i na otoku Krku.

13 Mijo N. Curić: Staroiransko podrijetlo Hrvata, Nezavisna autorska naklada, Zagreb, 1991., str. 15, 21 i 22

Harauvati (Hrvati) koji su naselili zapadnu Mezopotaniju, ze­mlju rasadnicu starih naroda, i sjevernu Siriju osnovali su oko 1700. godine prije Krista državu Huravat Ehilaku (hrvatsko kra­ljevstvo), poznatu i po drugim nazivima kao npr. Naharina, Hanigalbat ili zemlja Mitani. Zanimljivo je da je egipatski faraon Tutmozis morao plaćati danak hrvatskom kraljevstvu, dok je faraon Amenofis IV., koji je uveo monoteizam s bogom Atomom, nekadaš­njim bogom sunca u Egiptu, bio sin hurittske (prahrvatske) prin­ceze, kćerke hurittskog cara Duzrata. Anemofis IV. (koji je promi­jenio ime u Ehnaton III., što znači „onaj koji se moli Atomu") sva­kako je bio pod utjecajem jednobožačke religije mazdeizma, a mnogi ga i poistovjećuju s Mojsijem jer je približno u isto vrijeme kada se Jahve ukazao Mojsiju u vidu plamtećeg grma koji ne izgara usnuo san u kojemu mu se ukazalo nepoznato božanstvo među šapama sfinge u Gizi i zahtjevalo od njega da štuje jednoga pravoga Boga. To kraljevstvo ušlo je kao savezna država u sastav Hattskog (Hittitskog) Carstva u 14. stoljeću prije Krista u kojemu se jedna država zvala Hattina. Hittiti (Hatti) su bili poznati gradi­telji s arhitekturom i kiparstvom u kojemu se nalaze oblikovni elementi tropleta. Njihovi stilirizirani reljefi (krilati lavovi, bikovi, razni natpisi i dr.) su preko Medije ušli u Perziju gdje i danas postoje velevrijedna umjetnička sačuvana djela.

Iz Hattine je bio i vojskovođa židovskog kralja Davida, Urije Hittitski kojega je kralj David (1006.-965. prije Krista) poslao u smrt i uzeo za ženu njegovu ženu Bat Šebu. Bat Šeba je bila jedna od žena kralja Davida i uz pomoć proroka Natana na samrti je nagovorila kralja Davida da svome sinu Salomonu ostavi izraelsko prijestolje koje je kralj David već namijenio svom najstarijem sinu Adoniju od žene Hagite. Tako se dogodilo da je od Hattitkinje (Hrvatice) Bat Sebe nastalo Davidovo potomstvo iz kojega će se za nešto više od tisuću godina roditi Isus Krist.¹⁴

Zanimljivo je da su Hatti prvi na prostore Starog istoka doni­jeli čelik s područja današnje Bosne i Hercegovine što im je omo­gućilo bolju vojnu učinkovitost jer je oružje od čelika kudikamo ubojitije od dotadašnjeg oružja od bronce i bakra. Čelik je prvi puta proizveden u Glasnici nedaleko od Sarajeva, a prije Hatta su ga prvi upotrijebili Borani (Makedonci su podrjetlom Dorani, a Doranin je bio i Herodot) negdje oko 1200. godine prije Krista, koji također potječu iz hrvatsko-dinarskog podneblja (isto kao i Kelti i Gali, pretci zapadnoeuropske skupine Gaelika, Breuki, pretci Bri­tanaca, Katari, pretci francuskih Katara, Agrijani, pretci Angra, Japodi koji su naselili jug Italije, Skordisci, pretci današnjih Škota koji su s prostora Podunavlja odselili na zapad Europe, dok su Arvati, Nerentani sa srednje obale Jadrana i Cerauni po kojima je nazvana Crvena Hrvatska ostali na prostorima hrvatskih zemalja). Dorani su s moćnim oružjem krenuli na jug i stvorili buduću grčku civilizaciju. U arhitekturi su prepoznatljivi po čuvenim dorskim stupovima, a i osnivači su grčkih gradova Atene, Knososa i Mikene. Homer u Ilijadi spominje plavokose brončane ljude koje naziva Danajcima, osvajačima starih prostora Grčke, u stvari ljude s obala rijeke Dunava.¹⁵

Zadnji hattski vodja zvao se Ukromir (otuda je jasnije kako se uobičajio završetak osobnog imena kod Hrvata: Branimir, Kreši­mir, Zvonimir). Njega su zarobili Rimljani, a država je prestala postojati. Hattina se nalazila na zapadnom dijelu današnje Sirije, pokraj Tiberjadskog jezera na kojemu je Isus Krist učinio svoja najveća čudesa, stišavanje vjetra, čudesno hranjenje pet tisuća ljudi s dvije ribice i dva kruha, čudesni ribolov, hodanje po vodi i drugo.¹⁶ '

Dio Huravata (Hrvata) koji je naselilo Armeniju i južno Zakavkazje do Crnoga mora također osniva novo Kraljevstvo Huravat (u Bibliji se to kraljevstvo naziva Ararat) koje u 8. stoljeću prije Krista postaje najjača sila na Starom istoku. Danas se jedan kotar u Armeniji zove Arvat. Ovo kraljevstvo poznato je u povijesnim zapisima i kao Kraljevstvo Urvartu, Uruatru, Urartu ili kao Vansko Carstvo (po biblijski poznatom jezeru Van). U 6. stoljeću prije Kri­sta ulazi u sastav iranske hrvatske države Harahvaitije pod stijegom šahovnice i tropleta. Država Harahvaitija, najveća država za vrijeme kralja Darajavauša (Danja) Velikog (522.-486. godine prije Krista), postaje sastavnica Perzijskog Carstva, odnosno per­zijske zajednice država.¹⁷

14 Mirko Vidović: Panonija, Matica hrvatska Ogranak Livno, Livno, 2003., str. 225

15    Mirko Vidović: Panonija, Matica hrvatska Ogranak Livno, Livno, 2003., str. 458

16    Ibid., str. 225

17    Mato Marčinko: http://p208.ezborad.com/fdalekisvijet.frm

Najpoznatiji narod u Perzijskom Carstvu svakako su Medijci koji su u Ariju došli također s Balkanskog poluotoka (hrvatskog dinarskog prostora). Najveća koncentracija dinarskog tipa (homo europeanusa) osim u Panoniji upravo je na području Medije (da­našnji Kurdistan i Armenija). Medi su sami sebi promijenili ime, vjerojatno posredstvom poznate legende o Medeji, ženi Jasonovoj, koja je na kvarnerskim otocima ubila svoga brata Apsvrtusa, tako da Arijevci postaju Medijci. Legenda o Jasonu i Medeji je priča o nastajanju Europe. Medeja je bila kći kralja Ajeta, unuka Helija (Sunca), čarobnica koja je pomogla svome mužu Jasonu i ostalim mitskim moreplovcima (Heraklu, Kastoru, Orfeju i dr.) da dođu do zlatnog runa koje je bilo obješeno u Svetom gaju boga Aresa, a čuvao gaje divovski zmaj. Otok na kojemu su se Jason i Medeja dokopali zlatnog runa je legendarni otok Kirka (na njemu je mnogo kasnije i svoje poznate zgode doživio Odisej), a prema svim pretpostavkama to je otok Lošinj. Kući su se vraćali rijekom Dunav i tada počinju njihova višegodišnja lutanja i prema legendi nastanak naroda Meda. Praktički se govori o spoju urođenika Dinarca Jasona i iranske došljakinje Medeje iz kojeg je i nastala dinarska Hrvatska kao rasadnica naroda Europe. Naziv rijeke Dunav dolazi od staroiranske riječi danuva što znači rijeka.

Zlatni lanac hrvatskog imena

Nakon što je Aleksandar Makedonski, koji je divljački rušio i uništavao sve pred sobom, osvojio Harauvatiju 329. godine prije Krista, Harauvatija ponovo postaje samostalna država u 1. sto­ljeću prije Krista u sklopu parskog (perzijskog) kraljevstva. Kada su Parsi ušli u Harauvatiju, većina Hrvata napušta svoju državu i osniva Bosporsko Kraljevstvo na ušću rijeke Tanais (Don) u Azorsko more. Iz vremena Bosporskog Kraljevstva pronađene su dvije mramorne ploče (2.-3. stoljeće) s imenima Horosstos (Hor-sat, Horvat) i Horoathos (Horoat, Hrvat). Na jednoj uklesanoj plo­či koja je stajala na državnoj zgradi u Tanaisu uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata (ime Sauromat je rimskogrčka izvedenica imena Hrvat nastalog od ranoarijevskog imena Sarasvati) uklesan je naziv Svnodos Horouathon (hrvatski sabor). Tekst na drugoj ploči počinje riječima Bože Svevišnji, udjeli blagoslov, a napisan je na tada svjetskom, starogrčkom jeziku. Ovaj tekst ima i mnogo veće značenje jer dokazuje jednobožačko vjerovanje Hrvata već u 2. stoljeću (kršćanstvo ili zaratustranizam). Na istom području iz 2. stoljeća pronađen je pehar s hrvatskim grbom i šahovnicom.¹⁹

Kada je Aleksandar Makedonski 335. godine prije Krista razorio Svjetsko Carstvo Darija Velikog na prostoru bivše satrapije Skudre odvaja se tračka zemlja (današnji prostor dijela Turske, Grčke, Srbije i Bugarske), dok prostor između Karpata i Jadranskog mora pripada politički organiziranoj zemlji Panoniji. Na taj način se mnogobrojni hrvatski migracijski korpus razdijelio na dva dijela: europski i perzijski. Europski hrvatski korpus (Panonija) kroz stoljeća će doživljavati osvajanja Rima, Bizanta, sjevernih slavenskih država da bi je Mađari u 9. stoljeću razdijelili na dva dijela. Perzijski hrvatski korpus nestajat će u nasilnoj helenizaciji i asimilaciji od drugih naroda Starog istoka do konačnog uništenja za vrijeme rimskog cara Trajana koji je 106. godine osvajanjem Zakavkazja uništio zadnju huritsku kulturu.

Zanimljivo je primijetiti daje dvanaest godina vladavine Alek­sandra Makedonskog i dva stoljeća helenističke kulture imalo ta­ko veliki utjecaj na sveopću europsku civilizaciju, a medu ostalim i na hrvatsku povijesnu znanost. Grci su primili u naslijede, od­nosno oteli od najvećeg svjetskog carstva uopće, Perzije, sva znan­stvena dostignuća u matematici, fizici, astronomiji, arhitekturi, povijesti, filozofiji, itd. Jedino što Grci nisu prihvatili od Perzijskog Carstva je jednobožačka religija zaratustraizam, vrlo sukladna, gotovo istovjetna Abrahamovim religijama, već su ostali vjerni svom poganstvu, krivovjerstvu i drevnoj grčkoj mitologiji. Tako se grčka mitomanska povijesna znanost sa svim znanstveno-filozofskim sadržinama gotovo ukorijenila u hrvatskoj kulturi pa se stje­če dojam da je sve vrijedno što se dogodilo na našim prostorima počelo od vremena bezbožnika i silnika Aleksandra Velikog.

Ne treba nas čuditi zašto se tako opsežno u hrvatskim puč­kim i srednjim školama uči o grčkoj mitologiji, grčkim mudracima i filozofima, grčkoj kulturi i znanosti. Gotovo da ne postoji puč­koškolac koji nije čuo za izmišljene grčke bogove Zeusa, Heru, Afroditu, Apolona, Posejdona i dr., za grčku povijest od herojskog doba (2000. godine prije Krista) do kraja helenističkog doba (146. godine prije Krista), za Trojanski rat i Prijama, Parisa, Helenu i Ahileja, za Ilijadu i Odiseju, Spartu i Atenu i sve one mudrace i filozofe. Pučkoškolac, ali i običan hrvatski građanin, koji tako dobro poznaje grčku povijest, poznaje i povijest Rimskog Carstva, Egipta i Babilona, ali tako malo zna o drevnoj hrvatskoj povijesti utkanoj u najmoćnije svjetsko Perzijsko Carstvo, o njegovim gole­mim znanstvenim, kulturnim i civilizacijskim dostignućima. Mož­da nikada nije ni čuo za kralja Kira Velikog i Danja L, kralja kra­ljeva, koje židovski proroci nazivaju Božjim pomazanicima. Gotovo da se u obrazovnoj povijesti ne uči o slavnoj hrvatskoj zemlji Panoniji!, o hrvatskom Iliriku, o njihovim vladarima, kulturi i ci­vilizaciji.

Postoje dva razloga zastoje to tako. Prvi je borba Luciferovih sljedbenika na našem planetu protiv svih abelovaca, kako bi se u tom vječnom ratu ostvario Novi svjetski poredak na čelu s kraljem Luciferom. Da bi svjetsko masonstvo u službi Antikrista taj cilj moglo ostvariti, potrebno je u ljudske glave usaditi potpuno sup­rotne vrjednote od istinskih Božjih vrjednota. Zato, medu ostalim, treba slaviti izopačenu helensku civilizaciju, u njezinim bogovima i filozofima treba naći kamen mudrosti, a u njihovom okrutnom društvenom robovlasničkom sustavu naći željenu kolijevku svjetske demokracije. Nužno je vladarima svijeta da duh so­tonizma, magije i ezoterije uđe u ljudsku dušu preko poganskog i krivovjernog Rimskog Carstva, hedonističkog i okultnog Babilona i mitološkog i sotonskog Egipta. Stoga sve druge drevne civili­zacije, uljudbe i jednobožačke religije u svjetskoj povijesnoj zna­nosti moraju ostati nevažne i sekundarne za tijek razvoja čov­ječanstva, a nepoznate za ljudsku dušu.

Drugi razlog je službena povijest naših hrvatskih kainovaca, masonskih slavista za koje je grčka krivo vjerna civilizacija njihova Biblija, a hrvatska bogata kulturna baština prije dolaska njihovih Južnih Slavena baština isključivo grčke, rimske ili neke druge strane civilizacije. Njihov panslavenski pragmatizam u zadnja dva stoljeća u službi vladara svijeta i srpskog hegemonizma sustavno je gušio svaku povijesnu istinu o stvarnom podrijetlu velikog hr­vatskog naroda te o potpuno raznorodnoj genetičkoj pripadnosti Hrvata i Srba. Njihovi vladari stvarali su godinama nemali broj, od hrvatskih intelektualaca, političara i uglednika leminge (mali glodavaci poznati po tome što slijepo prate jedan drugoga kada se bacaju s litice u sigurnu smrt iako su svjesni svoje pogibelji), a od prostodušnog hrvatskog puka papagaje i zombije.

Panonija je tada obuhvaćala današnju Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, zapadnu Mađarsku, dio Slovenije, istoč­nu Austriju i Beč, Kosovo, sjevernu Albaniju, zapadni dio Srbije i Makedoniju do vremena kralja Filipa, oca Aleksandra Makedo­nskog. Žitelji Panonije, Iliri, naselili su čitavu sjevernu stranu talijanske „čizme". Stoga povijesno gledano, ako je Galija postala Francuska, Panonija je postala Hrvatska. Plimije Stariji konsta­tira u svojim povjesnicama da su Panoniju s obje obale rijeke Save naseljavala plemena Arivatis. Kroz Panoniju su prolazili najvažniji trgovinski putevi, od plovne rijeke Dunav do jantarske ceste koja je povezivala Rim s Baltikom (u austrijskom Gradišću je dobro očuvan dio ceste u Mučindrofu). Stanovništvo Panonije je staro­sjedilačko stanovništvo Dinaraca-Hrvata s doseljenim medsko-hrvatskim stanovništvom iz Perzijskog Carstva, potomcima starih Dinaraca, a govori jezikom medskih doseljenika koji možemo zvati panonski jezik. Sačuvano nazivlje imena medskih doseljenika je zagrebačka gora Medvednica (medvjed je simbol Medijaca). Stanovništvo Panonije se naziva Iliri (povjesničar Herodot poistovjećuje nazive Iliri, Veneti i medski doseljenici) i živi u hete­rogenim skupinama plemena (Liburni, Japodi, Peonci, Histri, Dal-mati, Daorsi, Ardijevci, Plereji, Mezeji, Taulanti i drugi) i plemen­skih saveza do 250. godine prije Krista kada žive u organiziranoj državi. Zanimljivo je za Ilire što su prvi nepobitni dokazi u svijetu u vezi proizvodnje alkoholnih pića potvrđeni upravo kod ilirskog plemena Taulanta, i to alkoholno piće medovina.

Vitezovi u Panoniji koji su nazivlje dobili po konjima su se u Medeji nazivali Hatti, dok su se u Panoniji, poglavito Bosni, nazivali Ari-Hati, Autari-Hati ili Daisti-Hati. Činjenica je da su ti isti Hatti (Hrvati) uzgojili prvu čistokrvnu pasminu konja, poznate bijele konje koji su se u antici nazivali nizanski konji, a kasnije su potpuno pogrešno nazvani arapski konji. Najstarija ergela takvih konja koje mi nazivamo lipicaneri, prema pisanju putopisca Herodota iz 5. stoljeća prije Krista, bila je nedaleko Đakova, u naselju Medijaca. Herodot nas podsjeća da su Medijci prvi izmislili medicago satiua (lucernu) za prehranu konja, a da su na našim prostorima prvi sađeni vinogradi, breskve, limuni, šipak, jorgovan, jasmin i mirta.²³

Prvi ilirski kralj bio je Agron koji je stolovao u gradu Skodri (Skadar na rijeci Bojani), a ilirska država postala je značajna pomorska sila Sredozemlja. Nakon smrti kralja Agrona 230. godine prije Krista, za vrijeme slavne ilirske kraljice Teute, Agronove udovice, počelo je rimsko osvajanje ilirskih područja. Rimljani su osvajali Ilirik postupno, komad po komad, pleme po pleme, da bi nakon osvajanja pojedinog plemena isto pleme upotrijebili za osvajanje drugih ilirskih plemena. Rim, do pada Kartage 146. godine prije Krista, nije imao snage za sveopće osva­janje Ilirika. Zbog toga je vjerojatno Katon Stariji, rimski senator i vojskovođa iz Trećeg punskog rata, sve svoje govore završavao: „Ceterum. censeo Carthaginem esse delendam. (Uostalom, mislim da Kartagu valja razoriti.)"

23 Mirko Vidović: Uspon i pad ffinje, Ekološki glasnik, D. Lomnica, Livno, 2005., str. 84 i 288 i Gatha od Spitama Zarathuštre, Matica hrvatska Ogranak Livno, Livno, 2002., str. 14