Hodati po krovovima

nenada P. ja sam poznavao u Sarajevu, jer smo jedno vrijeme stanovali u istom kvartu Alipašinog polja. Sretali smo se najčešće u oskudnom parku, jedva održava­nom, između džinovskih nebodera tog radničkog naselja, sagrađenog bez ikakva stila i ljepote. U tom ubogom parku s jednim naherenim toboganom i dvije drvene rasklimane klupe, što su ga naša djeca zvala »parkić«, viđali smo se često, vodajući dječicu za ruku, ali kontaktirali smo površno, najčešće samo uobičajenim pozdravom.

Nenada sam ponovno sreo koncem prošle godine nakon jedne »bosanske večeri« u Budo-centru na periferiji Beča, koja je bila planirana kao obilježje bosanskog dana držav­nosti, a pretvorila se, uobičajeno, u paradu novobosanskog političkog kiča i odvratnih narodnjaka. »Tek nakon ovog, ja shvatim zapravo da mi nemamo domovinu«, rekao mi je. Našli smo se, potom, za nekoliko dana, u kavani Prückel u drugom bečkom okrugu, gdje smo vodili dugu i neve­zanu priču o svemu, a ponajviše o ničemu, iz koje ovdje izdvajam tek nekoliko (da li vjerno?) tema, koje skupljam kao građu za jednu knjigu o ratnom izbjeglištvu, za koju sumnjam da ću je ikada napisati.

Andrić je jednom rekao da sa svakim bosanskim čovje­kom umre jedna priča, a moglo bi se reći da sa svakim čovjekom iz moje generacije nestane čitavi jedan roman. Zbog te svoje sumnje imam potrebu da ovih nekoliko, po mom sudu, interesantnih zapažanja, barem na ovaj način spasim od zaborava:

»Uvijek s dolaskom proljeća u meni se naglo probudi želja za povratkom. Ona je zapravo uvijek u srcu pritajena, ali krajem zime se javi, propupa, kao mladica na deblu starog panja. Srce bi se stalno vraćalo, ali nema gdje, nema komu. Kažu da čovjek kome je amputiran dlan, ponekad osjeća kako ga taj nepostojeći dlan silno svrbi, ili kako upravo taj izgubljeni dlan, prolazeći kroz kosu kakve prelijepe žene ili rumenog djeteta u duši stvara onaj osjećaj milja. Itekako postoji ono što već odavno ne postoji. Tako je to i s našim amputiranim zavičajima. Mi o njima danas govorimo samo kao o mjestima gdje su se dogodile zloće i nesreće. Ali je ne mogu više ni misliti ni govoriti o mrtvima - tko nam to neprestano poklanja mrtvu Bosnu, i zbog čega? Mene mrtva Bosna ne zanima. Ona je očito nekome potrebna, ali meni nije. Moj zavičaj je onaj vidik između Igmana i vrela rijeke, gdje već u zraku osjetiš miris zemlje, oćutiš njenu ljepotu i njenu snovitost, njeno disanje, kao disanje žene. Onamo bih se ja htio vratiti.

Sve, rekoh, što se o mojoj zemlji danas priča, priča je o mrtvima. A ako se priča o živima, onda je to priča o beskraj­nom poniženju i padu. Često razgovaram s jednom Au­strijankom, koja radi s mojom ženom i koja se stalno kao nešto trudi da nas razumije. Priča mi ona, tako, neki dan kako je na ulici upoznala neku Bosanku, za koju veli da je 'eine nette barmherzige Frau', ali da joj stalno traži novac. Te treba joj da pošalje mužu, te treba joj da kupi garderobu, miniscooter i rohlschuhe djeci, i ja joj, kaže, dajem jer je ta poderana Bosanka 'hübsch und nett', ona ni u kom slučaju nije pennerin, mada mi traži novac.