Duša Bosne, tri pjesme i jedno pismo predsjedniku

Ovo će biti pokušaj da se na to pitanje odgovori iz zeničke per­spektive. Blokada prometa, nedostatak informacija stvara prazni­nu koja se popunjava dezinformacijama i primitivnom propagan­dom lokalnih medija koji inspiriraju obilje mržnje. Zato je teško doći do prave istine, do potpunih podataka i pravog stradanja Hrvata na spomenutim prostorima srednje Bosne. Ono što će ovdje biti rečeno samo je dio istine u koju se neposredno i očevi­dom uvjerila nekolicina ljudi obilaskom terena i slušajući svjedo­čenja očevidaca.

Izgleda da se bijes Muslimana zbog njihovog nesporno golemog stradanja širom Bosne i Hercegovine izlijeva upravo na male enkla­ve Hrvata srednje Bosne koji sigurno nisu nimalo skrivili - niti dopri­nijeli toj tragediji Muslimana. Kada je u siječnju 1993. godine u zeničkom selu Dusina masakrirano 14 (?) civila Hrvata, nitko se nije mogao nadati da je to tek početak daleko težih zločina i strad­anja. Teške slutnje da je to ipak tako, probuđene su 15. travnja 1993. godine kada je izvršena očigledno isplanirana otmica zapov­jednika HVO-a Zenica Živka Totića praćena krajnje brutalnim ubojstvom četvorice mladića iz njegove pratnje. Duboko potreseni i uznemireni tim događajem hrvatski intelektualci Zenice okupljeni u nezapamćenom broju u Hrvatskom domu putem još uvijek nekoliko slobodnih medija u Zenici upućuju poruku da se na čin ne smije odgovoriti zločinom. Tako je i bilo: na zločin nije odgovoreno, ali je zločin nastavljen 18. travnja kada počinje gol­gota Hrvata u zeničkim selima Bilivode, Zalje, Zmajevac, Podbrežje, Čajdraš, Kozarci, Stranjani, Janjac, Konjevići. Preko četrdeset ubijenih pretežno civila od najmlađe Magdalene Zrnić, r. 1989. godine do najstarijeg Ivana Vidovića, r. 1904. godine, na desetine spaljenih kuća čiji se broj stalno povećava, te stotine temeljito opljačkanih kuća bilo je razlogom da tisuće izluđenih hrvatskih civila krenu u bijeg zapadno prema Ovnaku i hrvatskim selima travničke regije.

Župa Brajkovići - koja okuplja desetak sela sa preko 1.000 doma­ćinstava - u kojoj prognanici iz zeničkih sela nalaze prvo utočište ubrzo dolazi u okruženje muslimanskih snaga. Strah i teške slutnje obistiniše se u mjesecu lipnju. Sudbinu spomenutih zeničkih sela, ali u još težem obliku, sada su doživjela brojna sela župe Brajkovići, Guča Gora, Dolac, Ovčarevo, Kraljeva Sutjeska, Fojnica i dr. Kratkotrajni otpor branitelja tih sela pred mnogostruko brojnijim mnoštvom musli­manske vojske redovito se brzo završava povlačenjem. Potom slijede zločini u goto­vo svim selima. Ono što najviše boli jest činjenica da je među žrtvama najmanje nao­ružanih branitelja sela, a da su najbrojnije žrtve civili, uglavnom stariji ljudi, zarobl­jenici i ranjenici, te da su sva tijela bez iznimke pronađena ili u vlastitoj kući - ili pred kućom - ili na svom zemljištu. Među žrtvama mnogo je staraca, upravo onih koji su i spram politike, što se Hrvatima Bosne nudi iz Hercegovine, sumnjičavo okretali glavom, onih koji su usprkos napadu na selo htjeli ostati u svojim domovima i dočekati bilo kakvu vojsku i bilo koju vlast, kako su to činili i u ranijim ratovima. Da, pak, takvu stol­jetnu mudrost nisu imali, sada bi bili među živima. Da je istina ono što lokalni mediji tvrde, kako Hrvate iz njihovim domova tjeraju pripadnici HVO-a prilikom povlačenja, također bi mnogi od tih sta­raca bili među živima.

U najzapadnijem zeničkom selu Šušanj tako je ubijeno devetnaest muškaraca među kojima deset staraca prosječne starosti 71 godi­na, iz ugledne obitelji Marković i Vidošević; u selu Čukle ubijeno je najmanje dvadeset osoba, među kojima sedmero staraca od oko 65 godina - od toga dvije starice, te u ostalim selima župe Brajkovići još najmanje trideset osoba od čega je trećina također staraca i starica. Dolina rijeke Bile koja dijeli župu Brajkovići od Guče Gore, ostat će zapamćena kao stjecište mudžahedina i dru­gih muslimanskih ekstremista koji su činili zločine po okolnim hrvatskim selima. »Glas Amerike« je javio da je u malom selu Miletići bez povoda noću teško izmasakrirano pet muškaraca - dva starca i tri mladića, dok je taj zločin na »Radio Sarajevu« nazvan incidentom. Između svih zarobljenih mještana sela Podovi, Posti nje i Maljine izdvojeno je trideset i pet muškaraca koje su sedam mudžahedina rafaino pokosili na ulazu u selo Bikoši, o čemu podu­darno svjedoče jedan preživjeli mladić, kojega su dobri ljudi dovez­li do Zenice, te dvojica koji su bijegom dospjeli do Nove Bile. Nada mnogih ranjenika i zarobljenika da će im te činjenice spasiti život, bila je kratkotrajna. Prognane žene iz sela Šušanj svjedoče o ranje­nom Iliji Markoviću koji je zbrinut povezen prema Zenici, ali ga dvojica vojnika - od kojih je jedan njegov radni kolega, skidaju s vozila i odmah ustrijele; zatim skrivenog Jordana Vidoševića pro­naJaze i odmah ustrijele a potom prilaze njegovoj majci pobjedo­nosno javljajući da su joj ubili sina. Iznesene brojke, podaci i poje­dinosti tek su samo jedan dio teške istine do koje su došli rijetki pojedinci. Da je stvarnost daleko teža, govore svjedoci o još uvijek ne-pokopanim leševi ma po okolnim opustjelim selima.

Spominje se brojka od 40.000 prognanih Hrvata u srednjoj Bosni. Ona mora da je puno veća ako se uzme da je samo iz Kraljeve Sutjeske prognano više od 10.000 civila. Više zeničkih sela potpu­no je prazno, jer u njima nema niti jednog civila. Sva sela iz župe Brajkovići, Guča Gora, Dolac i Ovčarevo potpuno su prazna. Stotine kuća je spaljeno, a gotovo svaka kvalitetnije sačuvana usel­jena je Muslimanima. O bogatstvu tih sela govori činjenica da ni nakon mjesec i pol dana nije prestalo pljačkanje. Bezbrojna vozila, zaprege, natovareni konji i pješaci sa stokom (svinje su na licu mje­sta stradale), vrećama brašna i žita, kacama sira, šporetima, hladn­jacima, ćilimima, pripremljenim drvima, sijenom, kreću se prema Zenici i Travniku te susjednim muslimanskim selima. Jedna uplak­ana starica, promatrajući te pobjedonosne kolone, veli: »Bože moj. nisam ni znala da smo bili 'vako bogati «

A što je s franjevcima, crkvama, samostanima, neprocjenjivim historijskim i umjetničkim blagom? Iz prognanih župa fratri su, kao i uvijek kroz povijest, uglavnom otišli sa svojim narodom, ili su se sklonili kod subraće u one župe gdje je život još moguć. Istini za volju, crkve i crkveni objekti uglavnom se ne ruše. Ali se u njima na barbarski način uništava sve ono što je daleko vrjednije od zidina. Najteže stradaju religiozni simboli, vrijedni pokumenti prošlosti i umjetnička djela. A da se i ne spominje pljačkanje župnih kuća i samostana. Jednom riječju, ne udaru je sve ono što čini dušu tih vri­jednih sakralnih objekata u kojima je stoljećima stanovala Bosna. Zato se opravdano pitamo: umire li duša Bosne, ili će - k'o i mnogo puta ranije - u pepelu naći novu životnu snagu?