Tko je predao Posavinu III

Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, i koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije BiH, prijetio je da će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima, potom je, kad se to ipak dogodilo, odbio potpisati sporazum.

Zubakovu najavu da će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War“. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu“, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega, tj. nakon spoznaje da su njihovi domovi ostali u RS, suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.

Članovi Vijeća narodne obrane, utemeljenog 10. rujna 1992. kao savjetodavnog tijela predsjednika Republike Franje Tuđmana čija je uloga bila razmatranje svih pitanja iz domene izgradnje i uporabe oružanih snaga i državne sigurnosti, te priprema zemlje u cjelini za obranu među prvima su pročitali tajno izvješće o padu Posavine. Članovi Vijeća koje je bilo prethodnica VONS-a bili su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Hrvoje Šarinić, dr. Jure Radić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Čermak, general bojnik Imra Agotić, general bojnik Josip Lucić i general bojnik Slobodan Praljak.

"I tad mi je bio sumnjiv sastav komisije"

Jedan od ispitanih u slučaju pada Bosanske Posavine zbog svoje trenutačne funkcije nije mogao dati izjavu pod svojim imenom i prezimenom, ali je za Nacional ispričao: “Ni danas mi nisu jasna sva događanja oko pada, bilo je mnogo nelogičnosti koje su ostale misterij i do danas. Recimo, komisiju koja je ispitivala pad Posavine bila je sačinjena od ljudi koji su bili uključeni u sva događanja, poput generala Lucića koji je pomagao u naoružavanju Slavonskog Broda, ali i generala Feldija, čija je uloga vrlo zanimljiva. On je, naime, još u travnju 1992. nekolicini članova slavonskobrodskog kriznog štaba, pa i meni, u vili Igrač iznad Slavonskog Broda usmeno zaprijetio da će nas ‘Tuđman pohapsiti’ jer smo poslali ljude u Posavinu i općenito pomagali Posavljacima. Isto tako, Feldi je nekih dvadeset dana prije samog pada naredio povlačenje iz Posavine, tako da nam nije bilo jasno kako on može istraživati pad, a osobno je sudjelovao i izdavao naredbe koje su utjecale na pad Posavine. Odmah nakon pada Posavine krenule su razne priče o razlozima, a najbizarnija je bila glasina da su za pad Posavine krivi tadašnji civilni čelnici Slavonskog Broda, koji su navodno to sve dogovorili s nekim Lisicom, oficirom JNA u Dragaliću. Tu glupost, koju je plasirao Ivan Brizić iz Bosanskog Broda, zapravo je demantirala stvarnost: svu cijenu pada bosanske Posavine još su godinama plaćali stanovnici Slavonskog Broda, jer je u naš grad nakon pada došlo 25.000 novih stanovnika, izbjeglica iz Posavine, a padom Bosanskog Broda četnici su došli u neposrednu blizinu Slavonskog Broda. Od tog trenutka građani Slavonskog Broda zbog srpskih snajpera s druge strane rijeke više nisu mogli ni slobodno prošetati glavnim gradskim korzom, tako da je glasina o dogovoru četnika i civilnih vlasti Slavonskog Broda oduvijek bila totalna laž i glupost“, prisjetio se jedan od aktera.

Što danas misle akteri

Josip Manolić je kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH dobio je izvješće komisije: “Sjećam se tog izvješća. Mislim da je ono jasno ukazalo na odgovornost Gojka Šuška i njegovih paralelnih linija na terenu, kako u vojnom, tako i političkom smislu, za pad Posavine, što i danas smatram ključnim uzrokom njenog pada.“ Umirovljeni general Franjo Feldi bio je član Komisije, ali je odbio komentirati sadržaj njenog izvješća. Za Nacional je izjavio kako ne zna što se poslije dogodilo s izvješćem i komu je sve podijeljeno. Isto tako, nije nikada kasnije polemizirao ili raspravljao o tom izvješću, a jedan od razloga je bio i njegov položaj kao bivšeg visokog časnika JNA koji je došao u HV, što nije bila dobra pozicija u tadašnjim odnosima političkih i vojnih snaga u Hrvatskoj.

Briziću sam zaprijetio da ću mu pucati u glavu zbog lažnih optužbi'

U vrijeme pada Bosanske Posavine dr. Jozo Meter bio je predsjednik Skupštine općine Slavonski Brod, te je o svojim saznanjima o padu također dao svoj iskaz u listopadu 1992. Danas, 14 godina poslije, Meter je liječnik u slavonskobrodskoj bolnici i član Hrvatskog bloka, a u razgovoru s Nacionalovim novinarom proteklog vikenda prisjetio se događaja iz početka devedesetih.

“6. i 7. listopada 1992., kad je pao Bosanski Brod, to je bio šok za sve nas. Meni je smetala neopravdana i neargumentirana optužba da je civilno vodstvo općine Slavonski Brod imalo svoje prste u svemu tome. To su bili niski udarci, a oni koji su to činili vjerojatno ni u jednom trenutku nisu razmišljali da time nanose opću štetu. Tajne službe mogu i anđela pretvoriti u đavla, kao i obrnuto. Ja ni danas ne znam tko je odgovoran za pad Posavine. Predsjednik Tuđman sigurno nije bio čovjek koji je sudjelovao u uzrocima pada Posavine, jer je taj čovjek do svoje smrti želio saznati zašto se to dogodilo. Sjećam se našeg zadnjeg razgovora, u siječnju 1999. godine, kad sam se vratio iz Australije: nakon svih pitanja, na kraju mi je ponovno postavio pitanje: “Meter, molim te reci mi, znaš li ti još nešto o padu Posavine?” Rekao sam mu da ne znam, kao što sam to rekao i pred povjerenstvom koje je bilo formirano u Zagrebu. Po onome kako se to dogodilo, vjerujem da su u to bile upletene tajne službe. Ništa ja ne zamjeram ni Gojku Šušku.

Nakon pada Posavine čuo sam da je Ivan Brizić, šef kriznog štaba Bosanskog Broda, pred zapovjedništvom 101. bosanskobrodske brigade izrekao optužbu na moj račun da sam ja kao predsjednik općine i dopredsjednik kriznog štaba kriv za pad Posavine. To je bila totalna glupost, ali to od Brizića nije bilo ni čudno, s obzirom na njegov mentalni sklop. Bio sam izvan sebe od bijesa, jer u takvim kaotičnim vremenima i takvom stanju netko od izbjeglih Posavljaka me zbog toga mogao i ubiti. Ima li išta logičnije nego da vas netko tko je navodno zbog vas morao napustiti svoj dom uzme kalašnjikov i smakne? U to vrijeme sam smatrao da je Brizić jednostavno pozvao da me netko linčuje, pa je moja reakcija bila da tražim da ga privedu, da mogu s njim porazgovarati. Htio sam saznati na osnovi čega je on zaključio da sam ja nekakav krivac za pad Posavine.

On se branio tvrdeći da smo svi sudjelovali, pa da smo svi krivci, na što sam mu ja rekao “Da, ali ti si izrijekom spomenuo baš mene kao krivca. Zašto?” On je davao samo neke nemušte odgovore, kako je bio priglup, nije znao smisliti nekakav odgovor. Tada sam mu zaprijetio da ću mu sasuti svih 15 metaka iz berete u glavu ako još samo jednom kaže takvo što. Bio sam zaista gnjevan na njega. On se poslije tužio Mati Graniću koji je tada radio u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice, pa smo imali jedan sastanak u Zagrebu, na kojem sam mu to i ponovio: pred Granićem sam mu rekao: “Briziću, vi ste mene nevinog optužili, vi ste pozvali na linč Joze Metera, ima li stoga išta logičnije nego da ti odgovorim na isti način? Ako još jednom kažeš takvu glupost, gotov si, ubit ću te!” Ni danas ne želim spekulirati je li to bila njegova ideja ili je bio nagovoren da priča takve gluposti, ali ja tu svoju prijetnju nisam krio. Nakon toga on to više nije govorio, ali su se priče o mojoj krivnji za pad Posavine periodično pojavljivale iz nečijih tvornica laži, uglavnom u utrci za izbore i političkim situacijama. U listopadu 1993. na 3. općem saboru HDZ-a otvoreno sam istupio pred cijelom Hrvatskom i pitao, odnosno zamolio predsjednika Tuđmana da povjerenstvo koje je istraživalo pad Posavine iznese rezultate istrage na vidjelo, i da se skine ta optužba, to prokletstvo građana Slavonskog Broda, odnosno civilnog vodstva našeg grada koje je neopravdano i bez razloga optuženo za pad Posavine.
Jedno sat vremena nakon što je bio uhićen, Brizić je po nalogu ministra Šuška morao biti pušten. Vjerojatno su njegovi prijatelji javili gore u Ministarstvo obrane što se dogodilo i vjerojatno su rekli svoju verziju događaja, pa je Šušak naredio da ga puste, što smo mi onda morali učiniti. Naravno, mene je to samo dodatno razbjesnilo, pa sam rukom napisao faks i poslao ga predsjedniku Tuđmanu, u poruci sam tražio objašnjenje za postupke ministra Šuška. Nikad nisam dobio odgovor na taj faks, kao što nikad nisam dobio ni prigovor, ni od predsjednika Tuđmana ni od Gojka Šuška”, zaključio je svoja prisjećanja Jozo Meter.

Nastavak i kraj u četvrtom dijelu