Manipulatori

Đureković se prilično potrudio da opiše Titovu političku teh­nologiju kao osmišljeni niz vrlo suptilnih manipulacija. Evo jed­nog primjera.

"Beograd, treba ovamo već na proljeće dovesti pedesetak tisuća omladinaca."

"To je u redu što se tiče manuelne radne snage", na to će Kidrič. "Ali omladinci ne znaju graditi tako velike zgrade, pa čak ni male zgrade. Oni mogu biti samo pomagači u zidanju, odnosno glavna radna snaga u pripremi terena, kopanju temelja te donošenju mate­rijala i betona. Nama je daleko neophodnija stručna radna snaga."

"Dobro, dat ću naredbu da armija pošalje stručnjake", reče Tito kada uvidje da nema drugog izlaza. "Ali uvjet je da zgrada bude gotova do kraja iduće godine. Je li jasno?"

"Jasno je, druže Stari", ponovi Kidrič, iako nimalo nije bio sigu­ran da se u tako kratkom vremenu, bez ikakove mehanizacije, a i u nedostatku materijala, može završiti ovolika zgradurina. Stari Egipćani bi ovakvu zgradu gradili barem deset godina iako nisu oskudijevali u radnoj snazi. Ali, naći će se već neki izlaz. Neće biti druge nego da joj da prioritet nad prioritetima i to kako kod ras­podjele radne snage, tako i materijala. Uostalom, to je i pravilno jer ono što je bilo dobro za kraljevinu, ipak ne može dovoljno impozantno reprezentirati jednu ovakvu socijalističku državu! Također je drug Tito u pravu kada zahtijeva da uskoro izgradimo i impozantnu zgradu centralnog komiteta.

Nakon toga, Kidrič reče da je još došao radi dogovora što da objavi povodom završetka prve godine petogodišnjeg plana iz­gradnje narodne privrede. Naime, u većini grana došlo je do podbačaja, pa se boji da bi takav izvještaj mogao obeshrabriti na­rodne mase u daljnjim naporima na izgradnji našeg novog života. A ako pak dade uljepšane brojke, tada bi one mogle uspavati i rukovodioce i mase jer bi shvatili da se i u budućnosti ne trebaju mnogo truditi kada se, eto, i bez toga planski zadaci izvršavaju.

Tito se kod toga zamisli, pa reče: "Protiv neuspjeha se, zapamti, treba boriti na drugi način, ali neuspjeh nikada ne smiješ prizna­ti pred narodom. Zar misliš da su podaci koje Rusi objavljuju o izvršenju svojih planova točni? Uostalom, narod ne smiješ ni ra­zočarati da sve ono što je radio, malo je vrijedilo. Sto ti Marko, misliš o svemu ovome?"

"Potpuno se slažem s tobom. Radi toga, te brojke bi obavezno trebalo ispraviti", odgovori Ranković spremno.

"Daj ovamo tu tvoju listu!", reče Tito i uze preda se pregled o izvršenju plana po svim granama. "Taman posla, pa da objavimo kako je u proizvodnji i preradi nafte plan izvršen s 57,2 % ili u crnoj metalurgiji sa 64,4 %! To što je u grafičkoj industriji plan izvršen sa 103,1 % od male je važnosti, a niti to koga puno inte­resira..."

Tito je nastavio ići od brojke do brojke i stalno je drmao gla­vom. Nimalo nije zadovoljan napredovanjem prve petoljetke. "Ipak smo, izgleda, sebi postavili prevelike zadatke. Ili se naši ka­drovi nisu dovoljno angažirali na izvršenju zadataka?" reče dok je palio novu cigaru "Cuba", a za to vrijeme je gledao u Rankovića.

"Mislim da je posrijedi i jedno i drugo", odgovori Ranković la­konski. "Vidim da ćemo cijelu partiju hitno morati dići na noge da bi se plan pogurao naprijed. Svaki čovjek će maksimalno mo­rati dati sve od sebe."

"I kod svakog člana partije odsada treba gledati kao najglavnije mjerilo njegove odanosti partiji, to kako se zalaže na radnim zadatcima, na izvršenju plana, a ne kako se tukao za vrijeme rata protiv neprijatelja. Borba protiv neprijatelja je prošlost i od nje se ne može živjeti. Ako si bio odlučan borac, a sada si loš radnik, ne vrijediš ništa za novo društvo!" reče Tito autoritativno i ne shvaćajući tih trenutaka koliko će to preodgajanje bivših boraca biti mukotrpan posao.

Dok su Ranković i Kidrič klimali glavom u znak odobravanja, Tito uze u ruke onaj pregled i počne ispravljati brojke: "Na pr­vom mjestu, nećemo objaviti podatke po industrijskim granama, nego ćemo reći da je cijela industrija izvršila plan sa 106,2 %, a poljoprivreda s 92,3 %. Naime, ne možemo tvrditi da je i poljo­privreda prebacila plan, kada na tržištu nema ni najosnovnijih prehrambenih proizvoda. Zbog toga moramo reći da je tu došlo do podbačaja i to zbog sabotaža od strane privatnih bogatih se­ljaka. Ali niti tu ne smijemo ići niže od 92,3 % jer bi se to tada tumačilo kao naš veliki fijasko..."

I Ranković i Kidrič su kod ovog namještanja brojki samo kli­mali glavom odobravajući poteze Titova pera. A on je dalje pisao i govorio: "Reći ćemo daje saobraćaj izvršio plan sa 102,1 %, da su investicije izvršene s 94,4 % i da je cijela privreda uključujući u to i industriju i poljoprivredu, izvršila plan sa 101,7 %, iako ga je ustvari izvršila s 83,6 %. A i to je pitanje jer se bojim da su i rukovodstva republika izvršila ovakova namještanja prije nego su nam poslala podatke."

"Ja mislim da se na takva što ipak nisu usudili", reče Kidrič.

A, vidiš, ja sam uvjeren da su baš tako radili. Svaki od tih ru­kovodilaca misli da je bolje podatke krivotvoriti, nego doći pred mene pa odgovarati zbog slabog rada", zaključi Tito.

"Ako je tako, onda je cijela stvar vrlo loša", opet će Kidrič.

"Naravno da je loša. I više je nego loša, pa zbog toga i rekosmo da u budućnosti moramo poduzimati najrigoroznije mjere", reče Tito. "I zapamtite, ako ikada morate ispravljati podatke za jav­nost, nikada ne zaboravite ono "zarez 3" ili "zarez 4". To kod naro­da i inozemstva stvara uvjerenje da se radi o stvarnim i istinskim brojkama, a ne izmišljotinama. Sjećate li se onoga 90,48 % kod izbora kojima smo definitivno oduzeli prijestolje kralju Perici? Ta brojka je bila vrlo uvjerljiva iako smo ustvari dobili svega 40,48 % glasova i pored svih mogućih mjera zastrašivanja naroda."

Kidrič je bio jako zadovoljan razgovorom sa svojim vođom i učiteljem te Rankovićem koji je iza Tita jedan od tri najmoćnija čovjeka u državi. Ali prije nego će se dići poći, izrazi bojazan da će biti nemoguće povećati dnevno sljedovanje kruha sa 250 na 300 grama, šećera sa 6,6 na 8,3 grama, te mesa sa 16 na 20 grama ako se zaista nešto drastično ne poduzme u poljoprivredi. Naime, ove godine nestaju i zalihe koje su stvorene od pomoći UNRA-e, a u poljoprivredi proizvodnja čak opada umjesto da raste. Danas smo na nivou jedva 70 % od predradne proizvodnje. Zbog svega toga bi sljedovanje hrane trebalo čak smanjiti, a ne povećati. No, i kada bismo ostvarili ta planirana povećanja, dnevna sljedovanja hrane će biti još toliko mizerna da je od toga prosto nemoguće živjeti.

Ovaj Kidričev izvještaj o hrani jako je zabrinu Tita i Rankovića. "Zaista bi bilo katastrofalno kada bi se stanovništvu moralo skidati i tako već premizerne obroke. Konačno postoje neke fizi­ološke granice koje se ne mogu prekoračiti jer glad izaziva nemire među stanovništvom. Još važnije od svega je to što gladan čovjek ne može raditi. To su dobro znali još stari Rimljani pa su svojim robovima davali dovoljno hrane za održavanje radne kondicije. Ali što sada da mi uradimo i kako da povećamo proizvodnju te proklete hrane?"