Potraga za izlazom
Piše: Anto KNEŽEVIĆ
Nakon Tuđmanovih "Bespuća", nakon Konstantinovićeve* raščlanbe srpske nacionalne svijesti i nakon posljednjega rata (u kojemu su pokazani plodovi i te svijesti i srpsko-hrvatskih prijepora) rađa se pitanje: ima li izlaza iz svega toga? Ima li izlaza iz ovoga zla, iz duha palanke? Pitanje je sudbinsko i za srpski i za hrvatski i za okolne narode.
Konstantinović drži da je barbarstvo "iskonski nagon duha za jedinstvom, koje je plemensko jedinstvo".
Nema smrti barbarstva sve dok postoji nagon za uopćavanjem, za vrijednošću koja treba biti obavezna za sve i koja "ide i u samo zlo". (190) Duh palanke kao duh zla jest protupovijestan, ali je ujedno povijesni proizvod. Međutim, svijet palanke nije moguće ostvariti, zaključuje Konstantinović: svijet u kojemu bi se materijalizirao svijet palanke "bio bi samo ništavilo". (Ostvareni svijet palanke jest uništeni Vukovar.) I upravo zato "njegova nemogućnost u svetu čini ga mogućim u duhu". (191) Palanačko zlo je trajno stanje duha koji poput vampira luta svijetom. Njegov je svijet palanačko groblje, njegova je povijest "Kronika palanačkog groblja". On je svuda gdje usamljena pojedi-načnost traži zaštitu u okrilju plemena, naroda ili mrtvih predaka i gdje se krivac za sva zla nalazi izvan sebe: u drugom plemenu ili narodu.
Znanost i filozofija ne mogu spriječiti pojavu palanačkoga duha, ali ga mogu objasniti. A bez objašnjenja korijena zla nije se moguće ni oduprijeti zlu. Tako Konstantinović dolazi do zaključka do kojega su došli i drugi istraživači (među Hrvatima, primjerice, teoretik Stanko Lasić, fizičar Ivan Supek i povjesničar Franjo Tuđman): zlu se možemo oduprijeti samo ukoliko ga upoznamo kao zlo. Ukoliko ga ne umanjujemo i ne uvećavamo. Ukoliko prihvatimo povijesnu, činjeničnu istinu da, primjerice, u cjelinu hrvatskoga naroda ulaze i Pavelić i Tito i Krleža, i ustaše i antifašisti i svi ostali. Da u povijest srpskoga naroda ulaze i Nedić i Ljotić i Koča Popović i Miloš Đurić, i četnici i Ljotićevci i antifašisti i svi drugi. Isticanje zasluga samo jednih ili krivice samo drugih nužno dovodi do nasilja nad zbiljom i zbiljskim ljudima.
Zlo će se izbjeći ili makar količinski umanjiti ukoliko mogući počinitelj postane svjestan zbiljnosti (stvarnosti). To je mogući izlaz. Međutim, hoće li članovi jedne narodne zajednice postati ili postajati svjesni zbiljnosti (činjenične istine) - ovisi i o njihovoj vlasti. Vlast međutim može imati interes udesiti zbilju prema svojim potrebama. I takva će vlast na kratkoročnom planu možda žeti uspjehe, ali će prije ili kasnije doći do sraza između svijesti o zbiljnosti i same zbiljnosti. Doći će do krvoprolića.
Što Hrvatska može učiniti da se spriječe ili makar umanje nova zla i nasilja? Čini se daje, u ovom kontekstu, iznimno važno osnovati ustanove koje će se sustavno baviti znanstvenim istraživanjima koja pokrivaju različna područja zbilje. Osobno smatram da bi se dugoročno "isplatilo" osnovati u Hrvatskoj ustanovu koja bi se bavila proučavanjem pravoslavlja. U ustanovi bi mogli surađivati i pravoslavni bogoslovi. Tko bolje od njih zna izložiti osnovne postavke pravoslavlja?
Na Filozofskom fakultetu bi trebalo otvoriti Katedru za hebrejski jezik i kulturu i Katedru za proučavanje masovnih medija. Slobodan Lang predlaže osnivanje Hrvatske protuklevetne lige koja bi bilježila priloge o Hrvatskoj u svjetskim medijima i koja bi svake godine podnosila javnosti izvješće o tome.
I druga, srpska strana ukazuje na moguć izlaz. U Svetosavskoj poslanici, pročitanoj 26. siječnja 1992. na "Serbian Hour", Njegova svetost patrijarh srpski Pavle kaže:
Narodna država ne ide dokle mač može ići, nego mač sme ići samo do granice narodne države, to jest otadžbine. Ako se dozvoli da se država prostire dokle mač može dosegnuti, onda ona prestaje biti narodna i postaje imperijom. U tom slučaju dobija teritorijalno, ali gubi moralno. Pokoriti ili pokoren biti podjednako je katastrofalno za nacionalnu državu.
Da, teritorijalni dobitak (makar i privremen) nužno prate ne samo izgubljeni ljudski životi, nego i moralni gubitak. Neka mi na koncu bude dopušteno da o tome posvjedočim i iz osobnoga iskustva. Prije nekoliko mjeseci, dok su se u Hrvatskoj vodile najžešće bitke, upitao me je jedan američki student: "Jesu li Srbi muslimani?" Pitanje mi se učinilo čudnim pa sam odgovorio: "Ne. Srbi su kršćani, pravoslavni kršćani. Odakle Vam pomisao da bi Srbi mogli biti muslimani?" Student je zatim pojasnio da je u New York Timesu vidio fotografije hrvatskih crkava koje su porušili srpski vojnici, a novine su pisale da u Jugoslaviji ima i muslimana. Zatim je produžio: "Pa zar niste čitali da islamski fundamentalisti ruše crkve i u Egiptu?" Tako je student povezao rušenje koptskih crkava u Egiptu s porušenim crkvama u Hrvatskoj, o čemu su američke novine izvješćivale u isto vrijeme.
Vjerujem da će se Njegova svetost suglasiti da sveti Sava nije propovijedao rušiti crkve niti ih je rušio. On je gradio hramove Božje. Crkve u Hrvatskoj nisu srušili kršćani. Nisu ih srušili ni muslimani. Ali ostaje činjenica: crkve su porušene. Sam čin rušenja hramova Božjih treba nedvosmisleno osuditi. Kao što treba osuditi i ubojstva počinjena i u prošlom i u sadašnjem i u svakom ratu (i miru). Osuditi rat i ubijanje znači pustiti na slobodu mir i život. A tome može pridonijeti svaki pojedinac, od Njegove svetosti kao vrhovnoga pastira Srpske pravoslavne crkve pa do mene. Do mene koji sam "grešnik čija ruka drhti i pretvara se u prah, ali slova ostaju zauvijek". Kao što jednoč davno zapisa srednjovjekovni srpski pisar.
Možda će nakon toga biti moguć slobodan i miran susret pojedinaca iz dvaju naroda.
*Radomir Konstantinović je srpski teoretik u knjizi „Filozofija palanke“ podrobno rasčlanjuje srpsku nacionalnu svijest (ideološki, vjerski, i mitološki).
...............................
Iz knjige Ante Kneževića, „Mitovi i zbilja“, str.178-181