Potraga za izlazom

Piše: Anto KNEŽEVIĆ

 

Nakon Tuđmanovih "Bespuća", nakon Konstantinovićeve* raščlanbe srpske nacionalne svijesti i nakon posljednjega rata (u kojemu su pokazani plodovi i te svijesti i srpsko-hrvatskih prijepora) rađa se pitanje: ima li izlaza iz svega toga? Ima li izlaza iz ovoga zla, iz duha palanke? Pitanje je sudbinsko i za srpski i za hrvatski i za okolne narode.

Konstantinović drži da je barbarstvo "iskonski na­gon duha za jedinstvom, koje je plemensko jedinstvo".


Nema smrti barbarstva sve dok postoji nagon za uop­ćavanjem, za vrijednošću koja treba biti obavezna za sve i koja "ide i u samo zlo". (190) Duh palanke kao duh zla jest protupovijestan, ali je ujedno povijesni proizvod. Međutim, svijet palanke nije moguće ostva­riti, zaključuje Konstantinović: svijet u kojemu bi se materijalizirao svijet palanke "bio bi samo ništavilo". (Ostvareni svijet palanke jest uništeni Vukovar.) I upravo zato "njegova nemogućnost u svetu čini ga mo­gućim u duhu". (191) Palanačko zlo je trajno stanje duha koji poput vampira luta svijetom. Njegov je svijet palanačko groblje, njegova je povijest "Kronika pala­načkog groblja". On je svuda gdje usamljena pojedi-načnost traži zaštitu u okrilju plemena, naroda ili mr­tvih predaka i gdje se krivac za sva zla nalazi izvan sebe: u drugom plemenu ili narodu.

Znanost i filozofija ne mogu spriječiti pojavu pala­načkoga duha, ali ga mogu objasniti. A bez objašnjenja korijena zla nije se moguće ni oduprijeti zlu. Tako Konstantinović dolazi do zaključka do kojega su došli i drugi istraživači (među Hrvatima, primjerice, teoretik Stanko Lasić, fizičar Ivan Supek i povjesničar Franjo Tuđman): zlu se možemo oduprijeti samo ukoliko ga upoznamo kao zlo. Ukoliko ga ne umanjujemo i ne uvećavamo. Ukoliko prihvatimo povijesnu, činjeničnu istinu da, primjerice, u cjelinu hrvatskoga naroda ulaze i Pavelić i Tito i Krleža, i ustaše i antifašisti i svi ostali. Da u povijest srpskoga naroda ulaze i Nedić i Ljotić i Koča Popović i Miloš Đurić, i četnici i Ljotićevci i anti­fašisti i svi drugi. Isticanje zasluga samo jednih ili krivi­ce samo drugih nužno dovodi do nasilja nad zbiljom i zbiljskim ljudima.

Zlo će se izbjeći ili makar količinski umanjiti ukoli­ko mogući počinitelj postane svjestan zbiljnosti (stvar­nosti). To je mogući izlaz. Međutim, hoće li članovi jedne narodne zajednice postati ili postajati svjesni zbiljnosti (činjenične istine) - ovisi i o njihovoj vlasti. Vlast međutim može imati interes udesiti zbilju prema svojim potrebama. I takva će vlast na kratkoročnom planu možda žeti uspjehe, ali će prije ili kasnije doći do sraza između svijesti o zbiljnosti i same zbiljnosti. Doći će do krvoprolića.


Što Hrvatska može učiniti da se spriječe ili makar umanje nova zla i nasilja? Čini se daje, u ovom kontek­stu, iznimno važno osnovati ustanove koje će se sustav­no baviti znanstvenim istraživanjima koja pokrivaju različna područja zbilje. Osobno smatram da bi se dugo­ročno "isplatilo" osnovati u Hrvatskoj ustanovu koja bi se bavila proučavanjem pravoslavlja. U ustanovi bi mogli surađivati i pravoslavni bogoslovi. Tko bolje od njih zna izložiti osnovne postavke pravoslavlja?

Na Filozofskom fakultetu bi trebalo otvoriti Kate­dru za hebrejski jezik i kulturu i Katedru za proučava­nje masovnih medija. Slobodan Lang predlaže osniva­nje Hrvatske protuklevetne lige koja bi bilježila prilo­ge o Hrvatskoj u svjetskim medijima i koja bi svake godine podnosila javnosti izvješće o tome.

I druga, srpska strana ukazuje na moguć izlaz. U Svetosavskoj poslanici, pročitanoj 26. siječnja 1992. na "Serbian Hour", Njegova svetost patrijarh srpski Pavle kaže:

Narodna država ne ide dokle mač može ići, nego mač sme ići samo do granice narodne države, to jest otadžbine. Ako se dozvoli da se država prostire do­kle mač može dosegnuti, onda ona prestaje biti na­rodna i postaje imperijom. U tom slučaju dobija teri­torijalno, ali gubi moralno. Pokoriti ili pokoren biti podjednako je katastrofalno za nacionalnu državu.

Da, teritorijalni dobitak (makar i privremen) nuž­no prate ne samo izgubljeni ljudski životi, nego i moralni gubitak. Neka mi na koncu bude dopušteno da o tome posvjedočim i iz osobnoga iskustva. Prije nekoli­ko mjeseci, dok su se u Hrvatskoj vodile najžešće bitke, upitao me je jedan američki student: "Jesu li Srbi mu­slimani?" Pitanje mi se učinilo čudnim pa sam odgovo­rio: "Ne. Srbi su kršćani, pravoslavni kršćani. Odakle Vam pomisao da bi Srbi mogli biti muslimani?" Stu­dent je zatim pojasnio da je u New York Timesu vidio fotografije hrvatskih crkava koje su porušili srpski voj­nici, a novine su pisale da u Jugoslaviji ima i muslima­na. Zatim je produžio: "Pa zar niste čitali da islamski fundamentalisti ruše crkve i u Egiptu?" Tako je stu­dent povezao rušenje koptskih crkava u Egiptu s poru­šenim crkvama u Hrvatskoj, o čemu su američke novi­ne izvješćivale u isto vrijeme.

Vjerujem da će se Njegova svetost suglasiti da sveti Sava nije propovijedao rušiti crkve niti ih je rušio. On je gradio hramove Božje. Crkve u Hrvatskoj nisu sruši­li kršćani. Nisu ih srušili ni muslimani. Ali ostaje činje­nica: crkve su porušene. Sam čin rušenja hramova Božjih treba nedvosmisleno osuditi. Kao što treba osu­diti i ubojstva počinjena i u prošlom i u sadašnjem i u svakom ratu (i miru). Osuditi rat i ubijanje znači pustiti na slobodu mir i život. A tome može pridonijeti svaki pojedinac, od Njegove svetosti kao vrhovnoga pastira Srpske pravoslavne crkve pa do mene. Do mene koji sam "grešnik čija ruka drhti i pretvara se u prah, ali slova ostaju zauvijek". Kao što jednoč davno zapisa srednjovjekovni srpski pisar.

Možda će nakon toga biti moguć slobodan i miran susret pojedinaca iz dvaju naroda.

 

*Radomir Konstantinović je srpski teoretik u knjizi „Filozofija palanke“ podrobno rasčlanjuje srpsku nacionalnu svijest (ideološki, vjerski, i mitološki).

...............................

Iz knjige Ante Kneževića, „Mitovi i zbilja“, str.178-181

Studeni 2010.