Svi u izbjeglištvo?!

Ali, došla je agresija na BiH, koja je demografski uskovitlala cijelu ze­mlju. Polovicu od 4.377.033 stanov­nika protjerala je izvan domovine, te nadmašila sve ranije poznate patnje izbjeglica. I danas je trećina njezine djece rasuta po cijelom svijetu. Ako se koncentriramo na stanje poslije rata, kad su prestali otvoreni progo­ni i otkad izbjeglice barem retorički pozivaju da se vrate, stanje je opet krajnje uznemirujuće. Od predratnih 760.852 Hrvata u BiH, koliko ih je re­gistrirano prema popisu iz 1991, od­nosno od oko 820 tisuća katolika, ko­liko ih je naveo kardinal Vinko Puljić dodajući da su gotovo svi bili Hrvati, kraj rata je u BiH dočekalo, također prema kardinalu Puljiću, 446 tisuća Hrvata. To ne znači da ih je toliko sada u BiH, jer nije poznato koliko ih podigne sidro od niza desetaka tisuća koji se lome između odluke otići ili ostati. Među njima je svakako rizična skupina bosanskih Hrvata, kojima je suvremena hrvatska politika nami­jenila ulogu materijala kojim začipa geopolitičke rupe svojih katastrofal­nih projekata. To dobro pokazuje je­dan detalj: u Drvaru je 1995. bilo oko 13.000 preseljenih Hrvata, a danas ih je, prema medijima, manje od tisuću. Oko dvije tisuće njih je boljim ponu­dama privukla Hrvatska, te ih naseli­la na područja od državnog interesa kao što su Knin, Benkovac i druga. Daj Bože da im to bude najdalje što su otišli od kuće. Kad se uzmu u ob­zir takve situacije, procjenjuje se da u BiH živi oko 400.000 Hrvata. Zato se, unatoč konstitutivnosti koju čine, sve češće o njima govori kao o nacional­noj manjini.

Dva razloga danas najviše potiču iseljavanje Hrvata iz BiH. Prvi, šo­kantni gubitak socijalnih prava i sni­žavanje kvalitete života s kojima su se suočili građani nakon što su izišli iz rata. Naime, rat ih je istrgnuo iz socio-ekonomskog sustava, koji im je osiguravao visoku razinu prava na besplatno i neograničeno obra­zovanje, liječenje, sigurnu mirovinu i druga. Rat su mnogi doživjeli kao ružan san, nakon kojega će se vratiti u staro stanje. Međutim, izgubili su mnoga prava, liječenje i školovanje, primanja su mala, nezaposlenih je mnogo, mnoge firme su propale ili su namjerno dovedene na rub da budu lak plijen političarima ili njihovim sponzorima, profitabilne firme sišu pojedine stranke ili grupe; uništena je kulturna infrastruktura, a korupci­ja, nemoral i kič su zavladali javnim životom i medijima. Nema izgleda da bi uskoro moglo biti bolje. Ljudi u BiH svakodnevno prate inozemne medije, u kojima vide da je socijalni i ljudski položaj tamošnjih građana mnogo bolji i kod niza njih to ranije ili kasnije potakne odluku da una­toč svemu, zbog svoje djece, potraže mjesto dostojnije života.

Primjer je skupina od 20 obitelji iz Šuice koja se, kako su mediji pi­sali 2002, spremala na iseljavanje u Švedsku. Šuica, između Duvanjskog i Kupreškog polja, sa svih strana okružena hrvatskim stanovništvom, nije izložena nacionalnim i politič­kim pritiscima za iseljavanje. Mla­den M., tada četrdesetogodišnjak, živio je u velikoj kući uz magistralu koju mu je izgradio otac gastarbajter. U njoj je neko vrijeme imao trgovi­nu koja nije dobro krenula, potom je mislio otvoriti farmu krava ali na kredit su dugo čekali i osjeća da su za nj trebali nekoga potplatiti. Radio je na crpki za plaću od 500 maraka:

"Ne znam bi li normalan, obiteljski čovjek bez potrebe otišao i iz svoga sela, a kamoli negdje daleko ( ... ). Ali, četrdeset mi je godina, volim raditi, bio sam četiri godine u ratu, pa sam poslije nešto radio, a nemam ni rad­ni staž, ni zdravstveno osiguranje. Plaću potrošim samo na to da sina dvaput odvedem u Split na liječnič­ki pregled. Gdje su sve ostale potrebe peteročlane obitelji? Djeca mi dobro uče, no kakva je njihova budućnost, kako ću ih školovati? I kako ću doče­kati starost bez mirovine, osiguranja, bez ušteđevine?" Doista, tko bi ovom zabrinutom i odgovornom čovjeku mogao išta suvislo prigovoriti?

Ali, ljudi, kakve veze ima činjeni­ca da smo negdje rođeni s političkim prilikama? Smisao tog zločinačkog poslanja, koje čovjeka nerijetko do­vede da zausti kletvu, jest ubiti pra­vo čovjeka na njegov zavičaj, pravo na njegovo egzistencijalno ishodište. Imati čovjeka koji mrzi svoj zavičaj, smatraju, dobar je materijal za poli­tičke manipulacije. Međutim, kroz cijelu poznatu povijest odnos prema prostoru rođenja i vlastitom obitava­lištu bio je predmet posebnog uvažavanja. Osim posljednjih pola stoljeća. Znanost za to ima niz objašnjenja, primjerice čovjek apstraktne sadrža­je pamti njihovim uprostoravanjem, pa je značajan dio njegove memori­je obilježen krajolikom u kojemu se čovjek formirao. Pri tome, čovjek ze­mlju doživljava kroz ono što mu oko može dosegnuti. O vezanosti čovjeka za mjesto rođenja govori antropolo­giji poznat pojam humi positio. On označava položaj žene kod rituali­ziranog rađanja, pri kojemu dijete izravno polegne na zemlju. U pozadi­ni je staro vjerovanje da sva plodnost, pa i žene, dolazi od zemlje, pri čemu je središnje božanstvo Majka Zemlja. I danas u mnogim kulturama žena leži na tlu kad rađa. Pripadnici starih religija, kristijanizirajući se, prenosili su svoja očekivanja s Majke Zemlje na Bogorodicu Mariju, koja je danas među Hrvatima najsnažnije katolič­ko "božanstvo". Od oko 7.500 svetih mjesta unutar hrvatskog katoličkog kruga (Hrvatska, BiH, Boka i Vojvo­dina) posvećenih ukupno tristotri­desetpetorici (335) različitih svetaca, Bogorodici Mariji pripada čak 1.163 (Badurina 2003)!

Nakon moderne industrijske zna­nosti, kojoj je cilj bio ovladati priro­dom i pokoriti je, suvremena (pos­tmoderna) znanost snažno reafirmira važnost prirode i prostora za huma­nistički razvitak i kvalitetu života čo­vjeka. U šarolikom nizu mješavina pristupa i metoda, eklekticizma i in­terdisciplinarnih pobuda, po vremenu pojave ističe se pojam topofilije (doslovce, ljubav prema mjestu), koji je 1974. teorijski koncipirao kinesko­-američki geograf Yi-Fu Tuan, akoji istražuje važnost intimnog odnosa čo­vjeka i prostora. Za naše prilike važno je uputiti na model identerra, kon­cepcijsko-metodološki okvir za pro­učavanje teritorijalnog identiteta kao pitanja lokalnog i regionalnog razvo­ja, koji je razvio hrvatski geograf Zo­ran Roca, s karijerom portugalskog i EU-znanstvenika. Nastalo je mnogo radova koji važnost toga odnosa do­kazuje ekonomskim, medicinskim i raznim dugim istraživanjima.

Ova pitanja su svjetlosnim godi­nama daleko, ne samo od političke retorike, nego, nažalost, i od interesa znanstvenih krugova u BiH. O iselja­vanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine uglavnom brine Crkva, neke zavičaj­ne udruge ili je to privatno pitanje nesretnika. I kad ono postane pred­met političkog zanimanja, ne donosi nikakve pozitivne rezultate. Počet­kom 2010. iseljavanje se nametnulo kao jedno od političkih pitanja unu­tar hrvatskih krugova u BiH, pa se u manjoj mjeri prelilo i u javnost Hr­vatske. Povod je bio najava donoše­nja zakona u Hrvatskom saboru koji bi uklonio dvojno prebivalište, a što je povlačilo gubitke raznih povlastica i davanja koja su u Hrvatskoj ostvari­vali Hrvati iz BiH. To suneke političke stranke iskoristile da se predstave za­štitnicima, stvarajući atmosferu kako Hrvatska okreće glavu od bh. Hrvata. Koliko se ta politička strategija jefti­no i kratkoročno instrumentalizira, pokazao je slučaj potpredsjednika HDZ-a BiH i zamjenika predsjedni­ka Predstavničkog doma parlamenta FBiH Nike Lozančića, protiv kojega je sud u Hrvatskoj podigao optužni­cu da godinama nezakonito prima hrvatsku vojnu invalidsku mirovinu. On je u tili čas okrenuo ploču, mrša­knuo Hrvatsku i bez imalo "sinovske" zahvalnosti odbrusio da mu se obra­ća samo preko službenih tijela Bosne i Hercegovine. Vidite kako Bosna i Hercegovina valja!

Iako bi ova tema zapravo u dobroj mjeri trebala govoriti o povratku, po gornjem je jasno da od toga nema ni­šta. Podjele na ekonomske i političke uzroke znaju biti neoprezne, jer jedan oblik može biti u funkciji drugoga, ali ovdje se politički razlozi ne daju minorizirati, osobito na područjima pod Dodikovom vlašću. Međutim, hrvatski političari samo vide proble­me ondje gdje većinu imaju Bošnja­ci. No možda na taj način izražavaju strah što je BiH mjesto useljavanja, uglavnom Bošnjacima sa Sandžaka. Pri tome im ne smeta što su najpo­znatija hrvatska useljenička kategori­ja kriminalci iz Hrvatske.

Sve u svemu, iseljavanje i povra­tak su vanjska manifestacija djelo­vanja trenutnog političkog sustava i ne mogu se riješiti bez korjenitih promjena. Nije ovdje da elaboriramo prijedloge, ali po našem mišljenju, stranački i izborni sustav je temelj korupcije i trebalo bi što je moguće više ignorirati izbore, te alternativno koristiti druge političke oblike: ne­posredne akcije izražavanja političke volje, centrirane oko konkretnih so­cijalnih i tematskih pitanja, naslanja­ti se na nekorumpirani dio znanosti, udruga ili vjerskih organizacija, gra­diti novi nezagađen politički prostor. Dobar primjer je peticija za referen­dum o Zakonu o radu, koju je nedav­no u Hrvatskoj potpisalo 813 tisuća građana. Količina njihovih glasova veća je od glasova, koje su u prvom krugu dali Ivi Josipoviću zajedno s petoricom zadnjeplasiranih kandida­ta, ili više od trojice drugoplasiranih zajedno. A predsjednički izbori su najpopularniji u Hrvatskoj. Naučili su nas da mislimo kako ni sunce ne bi izlazilo kad ne bi bilo stranaka. To je sasvim pogrešno. Ništa loše se ne bi dogodilo. Naprotiv, sustav života prirodno teži nekom dobrom stanju, u kojemu će najbolje funkcionirati. Zapravo, tajna funkcioniranja svakog društva ne leži u politici i političkim strankama, nego u svakodnevnoj te­žnji ljudi da budu dobri susjedi i ko­mšije, dobri vjernici ili dobri radnici. A ovakvoj politici smeta da budeš do­bar građanin i dobar otac. Na nama je da razmislimo hoćemo li to riješiti tako da svi postanemo izbjeglice ili ima jeftinijih i lakših načina?