Sodoma i Gomora

Hrvati koje je feminizirala katolička vjera, pate od kompleksa kastracije. To ih čini nesposobnima da svoj autoritet nametnu drugima. Svoj e poniženje kompenziraju svojom velikom kulturom. Što se tiče Muslimana u Bosni i Hercegovini i susjednim regijama, oni su žrtve, kako bi Freud mogao reći, analne frustracije, koja ih potiče na skupljanje blaga i traženje utočišta u fanatičkim stavovima. Konačno, Srbi, pravoslavni, edipovski narod teže da se oslobode očeva autoriteta. Iz tog duha otpora, oni crpu hrabrost ratnika, koji su jedini sposobni da nametnu stvarni autoritet drugim narodima Jugoslavije: Nije čudo da se u ovoj zemlji razvija situacija totalne mržnje i paranoje.

Neposredno pred smrt, Jovan Rašković je javno posvje­dočio u kolikoj je mjeri bila značajna i snažna njegova propaganda, opisujući u jednoj televizijskoj emisiji, svoju ulogu u širenju ratne psihoze:

Osjećam se odgovornim jer sam izvršio pripreme za ovaj rat, iako to nisu bile vojne pripreme. Da nisam stvorio tu emotivnu napetost u srpskom narodu, ništa se ne bi bilo dogodilo. Moja stranka i ja zapalili smofitilj srpskog naconalizma ne samo u Hrvatskoj već posvuda u Bosni i Hercegovini. Nemoguće je zamisliti SDS (Srpsku demokratsku stranku) u Bosni i Hercegovini ili gospodina Karadžića na vlasti bez našeg utjecaja. Mi smo vodili te ljude i dali im identitet. Uvijek sam iznova ponavljao tim ljudima da dolaze s neba, ne sa zemlje.

Genocidni stil mišljenja: analiza slučaja - Radovan Karadžić

Radikalni nacionalizam i otvoreni rasizam velikog broja srpskih intelektualaca našao je svoj konačni groteskni izraz u "znanstvenim" esejima psihijatra Jovana Raškovića, opsjednutog radovima ruskog mistika i anarhiste Nikolaja Berdjajeva. Isto je tako, međutim, i Raškovićev um i duh našao fanatičnog vjernika, sljedbenika i egzekutora u još jednom psihijatru, također specijalistu za grupnu psihoterapiju, Radovanu Karadžiću.

Karadžić, ili kako ga je javnosti 1993. godine predstavio The Independent, "doktor, pjesnik, monstrum" (vidi: Happy To Butcher Bosnia/Sretan što trančira Bosnu, 9. siječnja 1993.), predstavlja idealnu osnovu za analizu slučaja onoga što Norman Cohn naziva genocidnim načinom/stilom mišljenja. Istodobno, analiza njegove ličnosti i praktične politike omogućuje nam bolje razumijevanje postmoderne prirode velikosrpskog genocida nad Bosancima.

Takvi ljudi (i pokreti), imaju, po Cohnu, apokaliptičnu, mesijansku fantaziju. Osnovni oblik takve fantazije je ideja o društvenom spasenju projicirana u religijski i/ili pseudo znanstveni diskurs - svijetom/društvom "dominira zla, tiranska moć bezgranične destruktivnosti koja nije samo okrutna, već ponekad demonska. Tiranija moći postat će sve žešća, patnje žrtava sve nepodnošljivije". Jedino je rješenje za potlačene da ustanu i povedu "konačnu borbu do istrebljenja". Kada se borba završi, svijet/društvo će se preporoditi u nevinosti i čistoći. Ukratko, samo se ratom i masakrom može očistiti svijet/društvo od zla, nepravde i ugnjetavanja; istrebljenje je cijena predstojeće čistoće, vrline i sreće.

Svjedokinja razaranja Nacionalne biblioteke Aida Musanović sve je izrekla u jednoj jedinoj rečenici: Bila je to najapokaliptičnija stvar koju sam ikad vidjela.

Karadžićeva apokalipsa, tj. genocid, nije imao samo svrhu već i misiju: ostvariti viziju tog savršenog Sarajeva i Bosne, podijeljene zidom i rasno "čiste".

Karadžićevo ponašanje je racionalno i normalno u smislu u kojem te pojmove upotrebljava Baumann. Karadžić duboko vjeruje da su Srbi nesposobni za mržnju. Možda se njegovo "genocidno stanje svijesti" najbolje očituje u njegovom ponašanju za vrijeme napada srpske vojske: CNN je prenio kako na brdu iznad Goražda, dok srpski topovi, bombe i rakete masakriraju civile u gradu, Karadžić i Mladić nasmijani, pred kamerama, igraju partiju šaha.

Apokaliptične mesijanske fantazije utkane su u poeziju Radovana Karadžića - u onu pisanu nekoliko godina prije početka rata, a i onu koju je stvarao za vrijeme genocida. Taj je tip fantazije najjezgrovitije izražen u jednoj od pjesama koje potvrđuju tezu da je stvarno bio pjesnik genocida:

Rođen sam da živim bez groba,

ovo božanska tijelo umrijeti neće.

Ono nije rođeno samo da miriši cvijeće,

već i da pali vatre, ubija i

sve vrati u prah.

Stanovit broj zapadnjačkih intelektualaca na primjera je genocidnog stila mišljenja Radovana Karadžića, Ratka Mladića i brojnih drugih neposrednih počinitelja genocida, pokušavao obraniti tezu da su zločinstva počinili luđaci, sadisti, rođeni kriminalci i/ili životinje - što je bio slučaj i nakon nacističkih genocida.

Tužna je činjenica, kako je empirijski dokazao Staniey Milgram, a teorijski potvrdio Zygmund Bauman, kako se u pravilu ponovno radi o savršeno običnim i normalnim ljudima, koji su bili dovedeni u situaciju da realiziraju "apokaliptične/genocidne fantazije" arhitekata Zla.

Zaista, genocid su u Bosni provodili obični i normalni ljudi, mnogi su dolazili iz tzv. uslužnih djelatnosti: Dušan Tadić je u svom "prošlom životu" bio konobar, Željko Ražnjatović-Arkan, slastičar, Radovan Karadžić bio je klinički psihijatar, specijalist za grupnu terapiju (zajedno s Jovanom Raškovićem stekao je dio svog specijalističkog znanja na Tavistock Institutu u Londonu). Upravo ta običnost i normalnost potvrđuje zastrašujući zaključak koji izvodi Bauman:

Najužasnija vijest koju donosi holokaust, i ono što smo naučili od njegovih počinitelj a, nije vjerojatnost da se 'to' moglo dogoditi i nama, već ideja da bismo i mi to mogli učiniti.

Sarajevski pisac i esejist Marko Vesović, Crnogorac koji je Karadžića poznavao još od 1963. godine, za Time Magazine iznio je svoje mišljenje o Karadžićevom osjećaju krivnje: On sebe smatra potpuno nevinim. On sebe vidi kao čovjeka koji ispunjava svoju sudbinu, kao oruđe povijesti, čovjeka koji je Srbima u Bosni dao državu i potisnuo Turke (Muslimane). On ima um kriminalca, poput Kuma u filmu o mafiji. To je stav: 'Žalim, nemojte to uzeti osobno, ali moj posao zahtjeva (od mene) da vas ubijem.

Činjenica da Radovan Karadžić, na kraju, nije u potpunosti ispunio svoju "sudbinu oruđa povijesti," tj. svoju "apokaliptičnu fantaziju", (dobivši "samo" 49 posto bosanskog teritorija u Daytonu), više je posljedica ograničenja njegove prirode, nego li efikasnosti međunarodne zajednice. Karadžić, kao svaki dijabolični kockar (dobro je poznata činjenica daje tijekom rata proveo mnoge noći u elitnim beogradskim kockarnicama) i kriminalac, nije znao odrediti pravi trenutak kada treba prestati s igrom ponižavanja UN-a i Zapada. Da je to učinio za vrijeme pregovaračke farse Jimmyja Cartera, sasvim je moguće da bi njegova vizija Sarajeva, Bosne i Velike Srbije bila u cijelosti ostvarena.