Zlato

U petak, dan uoči izborne tišine, u sarajevskoj kavani Šetalište održan je mali hommage Dariju Džamonji (1955. - 2001.), književniku koji je svojim velikim talentom i kratkim životom obilježio duh Sarajeva, ali i duh epohe. Mladost je proveo Daco po sarajevskim kavanama i tadašnjim omladinskim listovima Naši dani i Spektar, gdje je neštedimice rasipao svoje talente. Bijah mu urednikom — prepričavao je da mi je jednom poslao Hemingwayevu priču kao svoju, a da sam je odbio s obrazloženjem: »Daco, ideja ti je dobra, samo je stil loš.«

Hamdija Demirović prijateljski ga je špotao, tvrdeći da su o Džamonjinoj književnosti mišljenja podijeljena -»jedni tvrde da bogu ne valja, a drugi da k.... ne valja«. On se nije ljutio. Bilo je to vrijeme kad smo se umjeli šaliti, kad đavo šalu još nije bio odnio. Ispisujući ugla­vnom vlastiti životni udes, Daco je napisao neke od najljepših priča o našem gradu, te njegove rečenice odzvanjaju svojom vještinom i magijom i danas, a odzvanjat će i u budućim vremenima.

I baš u trenutku kad nas je Džamonja bio okupio stiže vijest da je u Sarajevu umro pisac Emir Šaković (1969. — 2010.). Autor izvanredne knjige Pjesme iz pouzdanih izvo­ra te još nepročitanog romana Turist u nevolji. Pisao sam s ushitom o njegovoj prvoj knjizi, gdje je kao malo tko nadareno opjevao iskustvo sarajevske opsade. Bez pateti­ke, s dosta ironije i stvaralački lucidno oslikao je golgotu jedne generacije što je svoju mladost svršila u ratnim gra­bama i rovovima, poput onih Bellovih junaka koji su u stočnim vagonima ekspedirani u prokletstvo i u smrt. Bijaše čovjek neobične inteligencije i krausovskoga dara - u nekoliko deseteračkih pjesama opisao je svu duho­vnu mizeriju nove bošnjačke »elite«, limuzine i tornjeve, ne poštedivši sardonične kritike ni samog vjerskog poglavara. Bio je cinik-agnostik. Gadila mu se nasilna klerikalizacija društva, svijet bez boga u kome su se, zarad dnevnopolitičkih potreba, veličale razlike među ljudima.