- Dok je jedne strašne zime – nastavio je Boris – sjedila na pločniku okovanim ledom, pitao sam je ima li ikoga, odakle je, ima li načina da se spasi; da sam čuo da ima živu majku i pitao je zove li se Branka, je li njeno ime Otilija; ako želi sklonit ćemo je sa ledenih pločnika. >>>više

─ Dvanaest je, moram stići na vrijeme, eno i jahta ti se šepuri, čeka te. Tamo gdje ljeska more (opet nerazumljivo i resko šapćem), zove te imperija i sladak ulov, nemisliv i nedodirljiv, uvijek siguran u džepovima podanika, a krvav za nas obične smrtnike, jednostavne, prosječne, ograničene pameću, dvonoge kreature. >>>više

Nakon što su iskapale crne latice godina, nakon što su pjesme žrvnjem tenkova pregažene, nakon što smo još sumanuti ostali slušati ljudska notturna, viđali su ga ogrnutog u samotne šetnje. >>>više

"Idemo noćas, odlazimo iz grada...", kazao mi je kao da se srami onog što govori, kao da ga je sram stra­ha koji mu se vidi u očima, koji izbija iz svake njegove kretnje. Mene je opet bilo sram što mu ne mogu reći da ostane, što mu ne mogu obećati da nitko neće banuti u njegov stan, što mu ne mogu garantirati da će preživjeti iduću noć. Bilo me je sram što sam tako nemoćan. >>>više

Rat je počeo na satu povijesti umjetnosti. Rat je tog tmurnog jutra oko osam sati ušao u naš razred, bio je malo nervozan i ruke su mu malo drhtale. Ličio je na ravnatelja naše gimnazije Stanka Rubića i rekao je ova­ko: "Dragi učenici, po svemu sudeći, počeo je rat i kod nas. >>>više

Kad izgubiš novčanik, pokušavaš se sjetiti kad si ga zadnji put imao u ruci, gdje si ga vadio i pred kim. Kad izgubiš oca, danima nakon toga pokušavaš se uhvatiti za neku sliku, za nešto po čemu ćeš oca nositi u sjećanju i što će ti prvo padati na pamet kad ga netko spomene. >>>više

To je bio dan kad sam poletio. Mnogi misle da se zajebavam, ali to je istinita priča. Proletio sam kroz rešetke, otišao po humanitarnu pomoć i djeca su me gađala grudvama, a, što je bilo najčudnije, nije bilo snijega i to me je sjebalo u letenju. Ali, priča je sasvim ozbiljna. >>>više

Osim nesvakidašnje tjeskobe ne osjećam ništa. Osim čaše koju je napunio konobar... osim tamnog i dalekog žiška nečijih očiju ne vidim ništa. Očiju...! Ne! Dok gutam knedlu, stolica pored mene sve je jasnija (!)... Netom je privukla nečija ruka. >>>više

JAMSTVO

Jamčim za vjerodostojnost knjige i šaljem vijest pri­jateljima da je završena. Raspoznajni znak je pozdrav mojom rukom. Tako ja pišem

>>>više

»Tuku se kao vragovi, a sutra će blagosiljat kuće i krstiti djecu po svojim selima!«

»A što misliš? Misliš, fratri nemaju brkova?«

»Tiho, tiho! Ovo je utakmica a ne rat!« zavapi profesor, inače otvoreni neprijatelj nogometa. >>>više

Gledao sam davne, neubrane ruže na obali, nad zgusnutom bojom zelene rijeke u sumracima dok je u stvarnom svijetu, napolju iza prozora, padao beskrajno tužan snijeg…

>>>više

– Odmori se, dragi! – neočekivani  ga zapljusne glas.
– Od  čega se trebam odmoriti? – mehanički je, nekontrolirano izustio.
– Od priče! Pročitala sam je. Nije ona vrijedna kao ni prilika koja ti svaki put izmakne kad se sjećanju vratiš. Samo je život vrijedan. I vrijeme, ono sutrašnje. Jučer je mrtvo. >>>više

»Nikad se ne zna, možda žutokljunac savlada ci­jelu knjigu. Ako ga sada razotkrijem, može zamrziti i mene i francuski! A kakve li koristi od toga? Zbog francuskog nikada neću nikoga izdati!« zaključi u sebi fra Bonifac, a onda, idući gimnazijskim hodnikom, zabrunda: »Jamais! Jamais! Jamais!«

>>>više

Jedne svibanjske subote u trećem razredu pristupili smo ispovijedi i ja sam sve priznao, kao na sastanku Anonimnih alkoholičara, da sam lagao, krao, varao, psovao i hulio, da sam ubijao sitne životinje i nisam poštivao svoje mile roditelje. Župnik mi je dao pokoru i odrješenje od grijeha i ja sam sutradan na misi čiste savjesti na jezik primio okruglu bijelu hostiju koja mi se zalijepila za nepce >>>više

Dado je izišao van, još uvijek vjerujući kako će se su­tra vratiti na isto mjesto. Možda je Majda spavao, možda ga nije čuo od granata. Pas je pametan, može on bez hra­ne i mjesec dana. Išao je tako niz ulicu, bilo je predvečerje, tiho kao u doba mira. Prije nego što je pao na asfalt učini mu se da je čuo sitno, poznato tapkanje iza svojih leđa. >>>više

Bila naime u staro doba majka i kći, a ži­vjele su u osamljenoj kućici na dalekoj toj rav­nici. Na sam Badnjak izašla mala Draguša bo­sa i u izderanoj haljini na prag kolibe da na­hrani ozeble ptičice mrvicama kruha, kako bi to svaki dan zimi činila. >>>više

Saliha F. policija je odvela u zatvor, ali nakon preležane noći više nije znala što bi s njim. Trebalo ga je neg­dje protjerati, a nijedna zemlja ga kao Bosanca sklonog tuči ne bi primila.

>>>više

U dvorištu, od ono malo neotopljena snijega dječak je načinio snjegovića. Prstima mu je fino izvajao predsjednikovo lice. Nos nije načinio od mrkve jer mu je to bilo glupo. Nitko na licu nema mrkvu. Pogotovo ne predsjednik.

>>>više

Početkom travnja 1992. godine, po otpočinjanju rata, Ferdo bi do duboko u noć osluškivao detonacije koje su dopirale iz pravca Kupresa, čiji je mukli odjek dugo tutnjio dolinom i u gotovo pravilnom ritmu se smjenjivao sa smirujućim šumom Vrbasa.

>>>više

Četrdeset sedme ili osme, bogme, sad se ne sjećam, nije ni važno koje, Almasa se zagledala u jednog Aliju. Naprosto, za njim poludila. To se zvalo ljubav na prvi pogled. Naši su stari mislili kako takva ljubav nije do­bra. Ne posreći se.

>>>više

Svaki dan me boli glava, ipak je svuda nosim. Na poslu mi sigurno ne treba, ima tamo tko će razmišljati. Ako mali mozak upravlja motorikom tijela, onda je i dovoljan. Pokazao sam srednji prst onom grebatoru na poslu.

>>>više

Na kraju: gledao sam kako gori Bristol. Gledao sam kako plamen guta natpis sa imenom hotela, vrteći se u divljim krugovima oko firme. Plamen me neodoljivo podsjetio na osmijeh Džoa Martinovića... >>>više