Mistika strasti

Daleko sam danas na ovoj pučini od mistike strasti, koja mi se čini zločinačka, s aluzijom na bodeže i otrov. Kada kažem strasti, podrazumijevam ljubavnu strast i njenu zažarenost. Ne tumačite da prezirem i da potcjenjujem žene, pa ni lijepe osjeća­je, a to su oni uglađeni, školovani, muzikalni. Znam da ima više strasti, ali osim ljubavi aktuelna je i akutna jedino fanatizam. Možda sam imao intelektualnih strasti, za analizom, objašnje­njem, za vječitim. Neka bude. Vječito je umrlo, ali analize se skoro vječno ponavljaju i dosta su slične. Je li moja strast ikada bila kult platonske, apstraktne, trubadurske ljubavi? Strastve­ne ljubavi?

Ne. Čini mi se da nije. I silim se da kažem ne, jer je ovo jedi­ni slučaj kada bih mrzio da priznam svoju slaboću. Strast lju­bavna nije viteška galanterija, nije ni turobna prisebnost, ni madrigali lijepih duhova. Strast je ljubavna veliki jaz, ponor, plamen koji uništava šumu, hidra koja troši mladost. Došla je iz vjerničkih legendi i mističkih nadahnuća koja i zagrljaju daju nešto konvencionalno. Danas je osjećamo kao veliku laž i teret. Kao dječaci mogli smo izgubiti godine tražeći je. To je bila neka vrsta bolesti, i to možda ona koja je bila najopasnija za naš or­ganizam. Ipak smo je preboljeli kao: bojažljivost, analizu, svaku ambiciju i metafizičku strast.

Za me je ljubav bolest. Osjetio sam zazor kod Abelara i Helojze, Romea i Julijete, Miljenka i Dobrile, i sjetio sam se da su me prijekim putem dovele do Ninone Lenclos, Marion de Lorme i Gospođe s kamelijama. Moja je primitivna filozofija bila: ima lijepih žena, krasotica, ovima treba pokloniti ljubav, voljeti ih. Kasnije sam promijenio: ljubav je bolest. Ljubav je bolest, itreba je liječiti kod onoga komu to može biti korisno. Ni geniji ne dolaze do priznanja. Nismo im na uslugu. Ljepota ne dolazi do ljubavi. Genij, ljepota i sve drugo: artikli koji osjećaju potrese na tržištu... Umrla je za me jedina žena. Umrla je i idolatrija žene. Što da mi govorite o sreći, o sjaju, o stilu, materijalu što pali maštu, ako sam odbačen kao Job ili Restif de la Bretonne? Treba li da sam sebe mučim, ili da se obmanjujem? Frina, Aspazija, Hipatija, Imperia, Lola Montez, Ambapali, ako nisu za me sasvim pokopane, biva jer ih mogu gledati s duhovitim ciniz­mom, sa sarkazmom. Legije samoubica od ljubavi, vi niste za­služili da živite. Nije ovo vijek, nisu ovo godine kada vas žale.

Platonici, idealisti, vitezovi, menestreli, romantici, romanopisci nas su bacili nekada na krivi put. Doduše, imali smo i drugi roman nego je roman ljubavi, a to je roman inteligencije, roman formacije duha, karaktera i morala. No i u tom drugom romanu, koji je također sprva traženje apsolutnoga, imali smo samo i suviše smetnja. I pitanje je da li sve ovo još nije stadij krize. Ljubav je zavodila mladiće, koje je rad trebao da otkupi putem strpljivosti. Trebalo je zasukati rukave i tegliti. Nije nam bilo dano...

Tako su se stvarale promašene, čak i propale egzistencije. Krivo je srce, a ne um i baš to što smo imali malo uma zajedno vrijeme (kratko vrijeme koje se nesrazmjerno dugo osvećuje).Ljubav je trebala biti sreća, a ne žrtvovanje; ljubav moguća, sreća zemaljska, ljudska. No bili smo mladi, i svaki je nešto ne­iskusan učinio za svoju propast.

Ko me je izliječio od mistike strasti, od utjecaja Rousseaua i George Sandove, od biča Baudelairea i raspadanja Heinea? Stvarno nisu Epikur ili Lucretius Carus, Seneka ili Markaurel. Možda ću malo lagati i pretjerivati u odgovoru: veliki Ziegfield, kralj žena. Taj bi odgovor mogao glasiti: čaršija, promet, burza mesa i udaje, korzo ili barem varijete. Ali u pozadini cijeloga fil­ma spasa kao da se nazire porugljiva sjena ili silhueta velikoga Ziegfielda, kralja žena. Toliko je istina da nas ekscesi vode jed­nostavnosti, a opačina vrlini, dijalektičkim putem.

Ne uzimajte ovo priznanje cinički i bestijalno. Faustu ni Prometeju se ne dodaje pridjev veliki. A onda sam prošao naj­prije kroz temeljite tuševe života, perušanja, kroz katastrofe džinovskih srazmjera. Promijenio sam i filozofiju napretkom, prelomom ličnosti i rješenjem organskih kriza. A onda, onaj, koji me je najviše razočarao za sve žensko, mislilac koji mi je najviše koristi donio (jer uvijek su dobitak treznoća i razoča­ranje), bio je veliki Ziegfield, kralj žena.

Je li njima krivo što nedostojne žene uzvisujem u rang re­dovnih, poštenih žena? Kako je etički slabo opravdano poistovetiti udes i osobine, a kroz dugu jednu pjesničku i historijsku prošlost više smo se divili lijepim nego kreposnim ženama: luk­suznim sisavcima, luksuznim hijenama, te samo među ženama sretnim, kojima smo mogli zavidjeti, bili su za nas pravi anđe­li - s anđeoskim očima, ako ne s anđeoskim nogama u selanezu. Lucrezia Borgia, Bianca Capello! Kada ćemo se naučiti da iz erotike otjeramo nečisti osjećaj supremacije? Ja razumijem i patnicu; do mene je dopro, iako sam manje sentimentalan, i žu­ti krik Šonje u oblasti Raskoljnikova. Ne predlažem ovdje mo­dele oponašanja ni ideale, ali ne ću da se vežem za formulare sa­milosti kada srčika života plamsa u ognju očitovanja. Kada mi je jedna jedina ispričala da piše roman svojih ispovijesti, sjetio sam se da na tom teškom i mučnom poslu zadire u onaj crni i tamni kut opstanka prama kojemu nijedan muškarac nikada nije mogao biti ni pravedan ni nepristran, jer muškarac uvijek gleda na oči jedne elite sretnih i zadovoljnih žena.

Eto, tako mi se učinilo da me je liječio veliki Ziegfield, daje utamanio kulture strasnih bakterija. Ziegfield protiv Rousseaua: osjećajnu prirodu dotukla je ova numerički jaka priroda u tea­tru.

................................

Tin Ujević "Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 618. - 621.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.