Močo i sveti Petar

 

Piše: Pavo MADŽAREVIĆ

Mir se dogodio 21 . studenog 1995. godine u dalekoj zem­lji Americi u vojničkom gradu Daytonu. Ni tinta se nije osušila na mirovnom sporazu­mu o BiH triju balkanskih čel­nika: Franje Tuđmana, Slobo­dana Miloševića i Alije Izetbe­govića, stari Močo saznavši za sudbinu svog dragog zavičaja Bosanske Posavine (Bosavine) preminu od silne tuge i žalosti. Srce mu prepuče u izbjeglištvu, u tuđini (Tuđmanevini). Dođe Svetom Petru u čistilište i reče: »Sveti Petre moja pos­ljednja želja je da me moji najbliži sahrane u mom zavičaju, pa makar se i dalje močio u vodi pod svojom grudom, samo da ostanem gdje sam se rodio u mojoj Bosavini, u mom raju. Možete li  mi pomoći«? Sveti Petar znajući da je Močo bio strpljiv, pošten, dobroćudan i pobožan poče tražiti ključeve od rajskih vrata za njegov zavičaj i vidje u svom ormariću da ključeva i kalauza nema. Zaviri u knjigu posudbi i ugleda zapisano:

Bosavina: - ključevi - kom 2 - jedan ključ posudio Franjo Tuđman, Zagreb, Hrvatska 1992. godine, - drugi ključ posudio Slobodan Milošević, Beograd, Srbija 1992. godine.

Ispod toga zapisano: ­kalauz - kom 1 - posudio Alija Izetbegović, Sarajevo, RBiH, 1995. godine.

Vidjevši to Sveti Petar reče Moči: »Močo, nemoj tugovati, nego se uputi svome državnom poglavaru Franji Tuđmanu, njegovu čuvaru pečata i ključaru, pa zatraži prvi ključ.« Močo, sluga pokoran, posluša Svetog Petra i uputi se svom držav­nom poglavaru Franji Tuđmanu u Zagreb da donese ključ. Dođe u predsjedničke dvore i reče za čim je došao.


Predsjednik, državni pogla­var, vrhovnik, zmaj od Hrvatske, general, akademik dr. povijesti Franjo Tuđman reče Moči: »Močo, nemoj čekati, ključar je otputovao do Prevlake i tamo će boraviti dugo, ne zna se koliko dugo. Pozvat ćemo ga kada za to bude vrijeme. Vrati se Svetom Petru i traži drugi ključ ili kalauz, jer je Bosavina bila zaključana po sistemu dvostrukog ključa, a na­knadno su Bošnjaci pravili i kalauz. Nešto od toga ćeš si­gurno naći.«

Močo se vrati kod Svetog Petra i ispriča mu šta je čuo od svog državnog poglavara. Sveti Petar reče Moči: »Močo, Slobodan Milošević je posudio drugi ključ davne 1992. godine i do sada ga je trebao vratiti. Traži od njega taj k!juč.« Moča, kao i uvijek u životu, posluša svetog Petra bez pogovora i uputi se u Beograd, kod bal­kanskog Sadama i zapita ga: »Gospodine Slobo, je li slobodno upitati gdje je drugi ključ od moje Bosavine«? Slobo mu drsko odgovori: »Moča bre, ključa nema, bačen je nakon što je Bosavina otključana. Svima je slobodan ulaz u Bosavinu. Kogod uđe unutra, taj se ne vraća, ostaje zauvek. To je rešeno još 1992. godine.«


Močo se vrati ponovo Svetom Petru i ispriča mu sve što je čuo. Sveti Petar reče Moči po treći put: »Močo, ostaje ti jedina mogućnost da potražiš kalauz u Sarajevu od Alije«. Močo ne reče ni riječi, požuri do Alije da stigne prije jacije, da ga nađe na svom mjestu i zatraži kalauz. Alija se spremao na klanjanje i reče Moči da dođe nakon jacije. Močo čeka, čeka, čeka i čeka. Ali nema, nema, nema i nema. Koliko će Močo čekati i hoće li se i kada Alija vratiti, to ne zna ni Sveti Petar kod koga se Močo više puta vraćao i molio za pomoć. Od svega toga je slaba vajda, tako da je Močo ostao u tuđini gdje i je i sahranjen. Ostali su Močini sinovi i kćeri. Oni čekaju na Markovu trgu, na Trgu Francuske Republike i na drugim trgovima, tražeći ključeve i kalauz za Moču. »Upalite svijeću preminulom Moči za pokoj duše njegove.

Možda Bog sve to usliši«.

Kolovoz 2010