Fra Juro Vuletić

Kao čovjek, imao je srdačnu i toplu riječ za svakoga brata čovjeka, bez obzira na njegov položaj, vjeru i nacionalnost. Znao je i mogao razgovarati i s djecom i sa zapuštenim prosjakom kao i sa sveučilišnim profesorom. Bio je pun znanja i ljubavi prema svakom, a to se odražavalo i na njegovom blagom licu, srdačnom pogledu i toplom stisku ruke sa svakim s kim je došao u vezu. Ljudi su uvijek odlazili oduševljeni njegovim susretom, znanjem i srdačnošću.

Nadam se da će biti dobro i korisno baciti malu retrospektivu na njegov rad u našem Udruženju, iznoseći nekoliko misli iz nje­govih referata na našim sastancima, da se na njima osvježimo, a na neki način i njemu odužimo, odamo mu priznanje i posmrtnu počast.

Kako svaki narod mora imati svoje vođe: političke, kulturne, socijalne, ekonomske, vojno-obrambene i slično, tako isto imajući svoju duhovnu stranu, mora imati i svoje duhovne vođe. Drugim riječima: svaki narod mora imati svoje Jošue i Šaule, ali i svoje Mojsije i Samuele. Sve te vođe trebaju za to da oni sve strane narodnog života razvijaju zajedno i paralelno, da se tako postigne punina, cjelovitost i ravnoteža u narodnom životu. Ako bi se ma koja strana zapustila, već bi bila poremećena i cjelovi­tost i ravnoteža u narodnom životu.

Nas je zapalo da vodimo duhovnu stranu narodnog života. To je naša misija, Providnošću određena, i za tu misiju moramo biti dorasli i osposobljeni. Mi sami moramo imati duha da ga mognemo drugima ulijevati; mi sami moramo biti na visini da mognemo druge na više dizati, mi sami moramo biti jedinstveni da mognemo druge jedinstvu učiti. Udruženje koje osnivamo ima upravo tu zadaću da ojača naše jedinstvo, da među nama stvori jedan duh, jednu misao, jedan osjećaj.

Ova egzorta nije održana radi pomanjkanja vremena na Osnivačkoj skupštini.

U svom predavanju Naša kuća, održanom 1959. u Doboju, govorio je:

- Naša jedna zajednička domovina jest naša jedna zajednička kuća. Ta je kuća već toliko izgrađena da već danas ima svoje svi­jetlo značenje. Svijet je sve više i više zapaža, sve se više na nju obazire, sve je više posjećuje, sve više o njoj govori, piše, raspravlja, sve više i više svijet je pokazuje u literaturi, novin­stvu, fotografijama, filmovima, televiziji itd.

 

Sve više se u svijetu ističe njezino kulturno, ekonomsko, socijalno i političko zna­čenje. Mi se ponosimo tom svojom kućom koja ima dotjeranu i dostojnu vanjštinu, a unutra je puna tekovina: kulturnih, socijal­nih, ekonomskih, industrijskih - te snabdjevena svim životnim artiklima iz vlastitih, nepresušivih izvora. Mi smo ponosni tom svojom kućom, ponosni njenom strukturom i njenom vanjskom politikom i njenom unutarnjom puninom. A da nas tko upita: Tko je gradio tu kuću? Što bismo rekli? Odgovor je jednostavan:

Gradili smo je svi! Gradili naši rukovodioci koji su davali im­pulse i inicijativu za gradnju; gradili naši inženjeri koji su stva­rali planove gradnje; gradili naši radni ljudi koji su pripravljali i dobavljali materijal za gradnju; gradila naša armija koja je, uza sve svoje vojne dužnosti, sudjelovala i u materijalnoj izgradnji ove kuće; gradili su je napokon i naši težaci i svi poljoprivredni­ci koji su proizvodili hranu, te hranili radnike, i majstore, i inženjere, i armiju i rukovodioce.

Ali, gradili smo tu kuću i mi svećenici koji smo joj davali i dajemo najfiniju unutarnju polituru. Budeći i dižući duh naših ljudi; propovjedajući svečovječansku Isusovu ljubav; obraćajući narod od moralnih i socijalnih zala: pijanstva, psovke, kartanja, krađe, mržnje, neprijateljstva, bitke, ubojstva; učeći narod dobrotvornim, karitativnim djelima: gladna nahraniti, žedna napojiti itd. Svim tim mi smo izgrađivali i uvijek izgrađujemo duhovnu fizionomiju našega naroda, odnosno unutarnju polituru naše domovine, naše zajedničke kuće. Naš je rad vidljiv, njega ne može nitko niti nijekati niti ignorirati. Tim radom mi koristimo i državi i vlasti i narodu - koristimo čitavoj našoj domovini, od­nosno našoj zajedničkoj kući, o kojoj govorim. Podršku za ovaj naš rad mi imamo ne samo od strane Crkve i vjernika, već i od najvišeg državnog položaja i od najviše državne ličnosti, od sa­mog Maršala. Kad je 1949. naše starješinstvo bilo u audijenciji kod Maršala Tita - tad je Maršal govorio o suradnji, pa je među ostalim rekao i ovo:

 'Kad govorimo o suradnji, nemojte misliti da pod tim razumijemo bogzna šta; mi dižemo narod ekonomski i socijalno - vi ga dižete duhovno i moralno, i vi ste naši najbolji suradnici.' Mi smo zaista tako radili i radimo. To je naša staleška i zvanična dužnost. Mi tu dužnost nismo nikada ni zapustili ni zanemarili.

 

Na koncu toga referata veli:

- Mi živimo u sadašnjosti i za bližu budućnost. Zasada se uglavnom moramo truditi da svoju sadašnjost i svoju bližu budućnost što sretnijom učinimo. Mi za sada moramo sve svoje nastojanje okrenuti u to da svoju domovinu, svoju zajedničku kuću, dalje izgrađujemo i uljepšavamo. Ali, bez sumnje da je ničim nećemo i ne možemo tako uljepšati kao bratskom i međusobnom slogom ... Tako da u toj kući ne bude nitko rušitelj, nego svi, svi smo graditelji. Tada će zaista svatko od nas, gleda­jući tu kuću, moći reći i imati pravo reći: Svi smo je gradili, svi ćemo u njoj i živjeti - zajedno smo je gradili, zajedno ćemo u njoj i stanovati.

 

Fra Juro je volio svoju domovinu - našu zajedničku kuću, ali je na poseban način volio svoju Bosnu i Bosance. U više svojih referata govorio je o Bosni. Jedan referat nosi naslov: Naša Bosna i mi Bosanci, drugi: Pad Bosne pod Tursku, treći: Crkvene prilike u Bosni za i iza okupacije. Govorio je o našim ljudima iz Bosne: o Jukiću, Martiću, Gavraniću, Franji Momčinoviću ... U svojim referatima i tiskanim pripovijestima i člancima govorio je o našim slabostima i manama, piću, psovci, ubojstvima, kartanju i dr. Sve je svoje vlastite doživljaje, utiske, saznanja stavljao otvoreno pred oči svakomu.

Svoj referat Naša Bosna i mi Bosanci, držan na skupštini našega Udruženja uDoboju 1961. godine, počinje riječima:

- Bosna je zasebna zemlja među našim jugoslavenskim zem­ljama. Nije zasebna samo politički i administrativno, već i u svakom drugom pogledu. Ona je zasebna svojim tlom, svojom klimom, zasebna svojom florom i faunom. Ona je zasebna svo­jom sudbinom, svojom poviješću, svojom stvarnošću i zbivanji­ma. Ona je zasebna svojim narodom, svojim mentalitetom, svo­jim duhom i životom.

Zadržimo se kratko na njegovom izlaganju o nama Bosan­cima. On tvrdi da je Bosanac čovjek fantazije, čovjek ponosa i pun ljubavi za svoj dom i svoju Bosnu, a onda nastavlja:

- Mi Bosanci imamo svoju posebnu dušu i svoj posebni men­talitet, a napose mi imamo svoje posebne međusobne odnose. Usprkos naše šarolikosti u žiteljstvu i tolikih razlika, bilo vjer­skih bilo drugih, mi u našoj prošlosti nalazimo divnih primjera bratstva, prijateljstva i povjerenja. Poznato je prijateljstvo i po­vjerenje Husein-bega Gradaščevića prema fra Iliji Starčeviću, Omerpašino prema fra Franji Jukiću, a Osmanpašino prema fra Grgi Martiću ... Napose su Bosanci znali jedan za drugoga i spa­savali jedan drugoga u kritičnim trenucima i posebno pred tu­đinom. Kada je veliki nasilnik Abdurahman paša uhapsio dva najodličnija franjevca, Šunjića i Skočibušića, te stavio na njih toliku ucjenu da franjevci nisu mogli platiti, nađoše se dva bega muslimana koji to platiše. Kad je fra Franji Jukiću zaprijetila pogibelj od Omerpaše, prvi potajno obavijesti Jukića sarajevski Srbin Đorđe Margetić. Pred ulazak Austrije u Bosnu, fra Grgi Martiću je zaprijetila velika pogibelj. Spasio ga Hadžiloja. Iza ulaska Austrije u Sarajevo zaprijetila je smrtna opasnost Hadžiloji. Spasio ga fra Grgo ...

Mi smo Bosanci i u novom vremenu ostali što smo bili. Naši su međusobni odnosi i danas drukčiji negoli u drugim našim zemljama i narodima. Godine 1946., negdje u ljeto, došao sam nekim poslom ovdje u Doboj. Izašao sam iz vlaka i stajao na stanici. Bio sam u svećeničkoj uniformi. Tu priđe k meni jedan gospodin, lijepo obučen, i pita me kuda se ide u Teslić. Bio je to čovjek iz Đakova koga je liječnik uputio u teslićku banju. Dok  sam s njim malo razgovarao, naiđe jedan meni poznat milicioner, pristupi mi, rukova se sa mnom i ode dalje. Na to me onaj gospodin upita: 'Je li to milicioner?' 'Jest!' rekoh mu. On mi na to odvrati: 'Kod nas se prijeko nipošto ne bi milicioner rukovao sa svećenikom, niti svećenik s milicionerom.' Ovo je živ primjer kako su naši međusobni odnosi zbilja drukčiji nego u drugim našim republikama.

Imam u svom albumu jednu fotografiju ovakvu: za stolom, u nekoj kavani, sjedi pet svećenika: pravoslavni, muslimanski, ka­tolički, židovski i protestantski. Sastali su se u kavani te uz đez­vice crne kave razgovaraju. Opazio to fotograf pa snimio. Ta je fotograafija izašla u beogradskom ilustrovanom listu 1931. go­dine, i ispod nje piše: Brat je mio, koje vjere bio, a u opasci stoji da je fotografija uzeta iz jedne sarajevske kavane. Naravno, iz sarajevske, iz Bosne, jer ovakvu sliku mogla je samo Bosna dati.

Taj svoj referat zaključuje riječima:

- Nadamo se i vjerujemo čvrsto da ćemo mi Bosanci i nadalje uvijek i svugdje pružiti ovakve bratske slike, ovakve prizore, ovakve sastanke, uz koje će uvijek moći stajati ova ista parola:

Brat je mio, koje vjere bio!

Nismo li još mnogo ovakovih i sličnih stvari slušali ili čitali, a potekle su iz njegova plemenita srca, iz njegove iskristalizirane duše, a njegovim perom stavljene na papir nama da se njima osvježavamo i oduševljavamo. On je mnogo čitao, puno proživ­ljavao, a onda to bilježio i razrađivao. Radio je do posljednjih časova svoga života, i može se reći da je umro radeći, da je umro stojeći. Dva dana prije svoje smrti sjedio je za pisaćim stolom i još nešto želio oteti vječnom zaboravu. Zato nas je njegova smrt i iznenadila iako je bio u poodmakloj dobi. Piše mi jedan svećenik, izražavajući sućut: Žao mi ga ko rođenog brata. Bio je divna mješavina dobrote i mudrosti. Žao nam je svima!