Ratnici iz press-bara

Mali, dotrajali barski stolić bio je prekriven skicama BiH. Samo su vanjske granice bile identične: unurarnje se uređenje veoma razlikovalo i u razgraničenjima entiteta i u koridorima, izlazima na more i na Savu, u povezanosti s Drinom ... Desetak dopisnika, obuzetih bosanskom pričom bilo je nagnuto nad papire, kao mali karadžići, izetbegovići, bobani, raspravljajući sasvim ozbiljno kamo idu pregovori i kakva bi mogla biti final­na karta. Dnevna finalna karta, dakako! Jer sutra je novi dan. I iz izvora »bliskih pregovorima« stizat će nove, svježe skice. Ko­nobar, naš Monsieur, donio je naručene kave, bacio pogled na stolić pokriven kartama, pogledao tužnim pogledom male ka­radžiće, bobane, izetbegoviće obuzete skicama, pitajući gotovo sažaljivo: »A nemate li vi nekoga pametnijeg posla?« Taj kono­bar, naš Monsieur, najbolje je pogodio bit tadašnjega mirovnog procesa. Mislili smo, dakako, da nije na povijesnoj razini situa­cije. On se bavio crnom i bijelom kavom, croissantima i delice au fromagge, a mi visoko intelektualnim stvarima: granicama i koridorima. Gotovo svaki dan faksirane su u redakcije, mahom europske, ali i šire, nove skice razgraničenja i koridora, kao do­kazi da se marljivo radi na miru u Bosni. I svi su se pravili neka­ko da su te skice važne i da nešto znače. Primjerice, otkad je Yasushi Akashi postao visoki dužnosnik Međunarodne konferen­cije i japanski su se novinari počeli baviti kartama, ali im nije bilo osobito bitno imaju li baš najsvježiju.

Svoj priključak pregovorima bezuspješno su u to doba u press-baru tražili i kosovski Albanci. Milošević nije želio otva­rati kosovsko pitanje dok ne »riješi« i Bosnu i Hrvatsku. A prin­cip Međunarodne konferencije bio je sačuvati Miloševićevu kooperativnost. No, već su tada u baru bile vidljive različite struje kosovskih Albanaca. Jedan diskretan, gotovo bezličan za­stupnik Rugovine kompromisne politike, vodio je diplomat­sku kvazimisiju kosovskih Albanaca pri UN-u, svraćao je po­vremeno do bara kada nije mogao do pregovora, ali bez osobi­tih učinaka. Borbenija je struja bio Visar, mladi albanski inte­lektualac, koji se zalagao za radikalnija rješenja, smatrajući rat na Kosovu neminovnim i držeći da nema rješenja bez Miloševi­ćeva vojnog poraza. Kako se u to doba u press-baru stvarao mir, a ne rat, Visar se sa svojim stajalištima doimao vrlo radikalnim. U vrijeme rata na Kosovu, 1999. godine, pojavio se na alban­skoj političkoj sceni kao visoki politički dužnosnik i svojevrsni glasnogovornik Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), stvorene u albanskoj dijaspori u inozemstvu. Tada je obznanio da su ogranke OVK počeli formirati u emigraciji od 1993. godine (Glas Amerike). Treći Albanac, nenadmašni Maliqui, rijetko je zalazio u press-bar, a i djelovao je kao sam svoja struja, gotovo nenavođena raketa. Radio je za sve kosovske novine i za sve ser­vise međunarodnih radio-postaja na albanskom jeziku. Bio je smješten u press-sali II., službenom obitavalištu dopisnika iz bivše Jugoslavije (koju su u to vrijeme zbog dopisničkoga sasta­va zvali i jugoslavenska soba), okružen srpskim dopisnicama, s dva neizbježna ženska deodoranta Rexona na stolu, kojima se obilato špricao kada bi god osjetio potrebu za svježinom. Iz nje­govih, ponekad djetinjastih reakcija teško je bilo odgonetnuti - je li moguće da Maliqui uistinu ništa politički ne razumije? Ili, je li moguće da se Maliqui tako uspješno pretvara da ništa ne razumije? Engleski nije govorio, francuski je natucao, ali mu to uopće nije smetalo da se uklopi u model po kojem su tada djelo­vali svi kosovski dopisnici na mjestima značajnim za albansku »stvar« - uvijek pitati za Kosovo. Pa bi i na press-konferenciji o zaštiti krokodila i drugih reptila Maliqui upitao što misle o krokodilima na Kosovu. Ili bi nakon već završene press-konfe­rencije spontano i neopterećeno zaskočio Madeleine Albright na hodniku, ignorirajući osiguranje i doviknuo preko body-gu­arda: »Što mislite o Kosovu?« Na francuskom! I na opće čuđe­nje, Albright je stala i počela odgovarati na francuskom, ispri­čavši se potom Miliquiju što mora prijeći na engleski. Ali, Mali­qui nije znao prevesti odgovor. I dok smo tako prevodili Al­bright, pokušala sam mu sugerirati da nauči malo engleskoga, jer nas je već sve sludio sa svojim zahtjevima za pomoć u prije­vodu. A Maliqui se zamislio i sam se sebi obratio u trećem licu: »E, moj Maliqui, da znaš još i engleski, gdje bi ti bio kraj?« Kombinacijom amaterizma i naivne prodornosti, koja je često iritirala ostale dopisnike jer su stalno i uporno postavljali isto pitanje, kosovski su dopisnici do kraja devedesetih ipak bitno pomogli ostvarenju cilja - skretanju pozornosti na Kosovo. I tu su bili, po prisutnosti, daleko ispred hrvatskih dopisnika, kojih tada na bitnim mjestima uglavnom nije bilo, pa i bošnjačkih, koje su njihovi političari, faktički vlasnici medija, također po i­mali kao suvišan trošak.

Srbi su počeli gubiti medijsku bitku već s ratom u Hrvatskoj, a osobito u prvoj godini rata u BiH, brutalnim napadima na Sa­rajevo, otkrivanjem logora i etničkog čišćenja. Njihova je me­dijska slika bila uglavnom nepopravljiva. Ali, nisu se prestali truditi. Sveto Plavšić, bivši asistent na Pravnom fakultetu u Sa­rajevu i nećak tadašnje političke hardLinerice Biljane Plavšić, svakodnevno se trudio u press-baru prodati pozitivnu sliku Ra­dovana Karadžića i njegove politike. Objašnjavajući uporno dopisnicima kako su svi zaluđeni muslimanskom propagan­dom. Malo ga je tko slušao, a kamoli vjerovao u priču o Rado­vanu Krasnom. No Sveto se i dalje trudio, glumio diplomata Republike Srpske. I zaista, za razliku od nekih likova koje je po­vremeno dovodio kao goste s Pala, nije djelovao kao neki čet­nik. Bilo je teško procijeniti je li i sam vjerovao u ono što govo­ri, ili je to bilo posljedica tetkina utjecaja. Sredinom devedese­tih, nakon što su Amerikanci preuzeli igru a »predsjednik« op­tužen za ratne zločine, Sveto se s obitelji odselio u Kanadu.

Iako se orvorena obrana srpske politike tada baš nije mogla otvoreno prodati, i u Palači naroda tih se godina vidjelo da je Srbija bila država s tradicijom. Vidjelo se, zapravo, koliko je bivša Jugoslavija prema vani funkcionirala kao Srbija pod za­jedničkim imenom. Kao što se vidjelo da Hrvatska i Bosna to nisu bile, i ne znaju kako se to radi. Tek što je ustanovljena stal­na Mirovna konferencija u Ženevi, Tanjug je tamo poslao do­pisnicu, Natašu. Unatoč sankcijama, unatoč besparici. Cijelo vrijeme pregovora Nataša je bila jedina stalna agencijska dopi­snica iz država nastalih iz bivše Jugoslavije. Kolege su je pamtili po izljevima ekstremno srpskih stajališta u trenucima kada bi pukla uvijek ljubazna i građanska površinska glazura. Bili su uvjereni da nije samo novinarka već da se bavi i nekim dodat­nim poslovima. Da je barem onoliko bliska režimu koliko su to šefovi ureda ozbiljnih državnih novinskih agencija koji vode in­formiranje s politički najosjedjivijih mjesta. Čak su neki služ­benici Konferencije diskretno upozoravali dopisnike da joj ne vjeruju. Ali, nitko nije mogao poreći da je Nataša bila vrlo inte­ligentna, vrlo profesionalna i izuzetno sposobna novinarka. Kako se projekt Velike Srbije počeo raspadati, tako se i ona udaljila od projekta, otišla iz Tanjuga (koji je odmah poslao na­sljednika) i ostala kao novinarka raditi u Ženevi u privatnim produkcijama. Uz Natašu tamo su bila i dva penzionirana do­pisnika srpskih dnevnih listova - Momo i Borko - koji su umirovljeničke dane provodili uz jezero Leman, usput dopisu­jući i naglašavajući kako nisu ekstremisti, te lobirali za srpsku stvar kod svojih starih prijatelja. Ali, to nije bilo sve: gotovo u svakom odjelu UN-a mogli ste naći ponekoga višegodišnjeg službenika Srbina koji se zaposlio još kao predstavnik Jugosla­vije. Neki su bili postiđeni onime što čini Milošević, a neki su ga i otvoreno podržavali, ali svi su iza nekih površinskih razlika promovirali srpski interes. I šef tima koji je osiguravao Mirov­nu konferenciju, dakle i svu trojicu predsjednika - Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića - zvao se Zoran Milošević. Njegov je brat bio jedan od najagilnijih Miloševićevih lobista u Švicar­skoj. Pamtim prvi susret sa Zoranom Miloševićem, koji je bio vrlo simboličan: došli smo pred Palaču naroda uoči pregovora, autom Hrvatske televizije, sa zagrebačkim registracijskim tabli­cama. Vidjevši tablice, Milošević je na čistom srpskom podvi­knuo svojim ljudima: »Goni te ustaše!« Iako je vozač uistinu na trenutak stao na prostoru predviđenom za diplomatske auto­mobile, bio je to vrlo neobičan doček pred Palačom naroda. To ipak nije bio Knin, već Ženeva, i nije izgovoreno pod kokar­dom, već pod UN-ovom plavom zastavom. Zoran Milošević se cijelo vrijeme Mirovne konferencije brinuo o osiguranju sudio­nika. Vjerojatno nitko nije ni prosvjedovao, ni pitao zašto, jer bilo je uobičajeno da Srbi imaju svoje ljude u svim međunarod­nim organizacijama - kao dio naslijeđa. A ostali nigdje jer su bez naslijeđa. Ipak, teško je zamisliti da bi u istom UN-u ikada izraelskog premijera osiguravao službenik otvoreno blizak Ara­fatu, ili obrnuto. Ali, za likove iz bivše Jugoslavije uobičajena pravila lijepog ponašanja nisu vrijedila. Oni su bili tek - zara­ćene strane koje su razorile divnu Jugoslaviju. Aponašanju bi se prigovorilo tek ako se oni neprilično ponašaju.

Hrvati su se, osobito kako je mirovni proces odmicao, pri­lično dobro držali na bojnom polju press-bara. Zahvaljujući osobnoj inicijativi i imuiciji, a ne nekom ciljanom projektu. Diplomacija ga je često pohodila. Mlađahni Tomo Thur, s već tada izlizanom velikom, smeđom kožnatom torbom, punom službenih hrvatskih biltena, pet-šest tečno govorećih stranih jezika, osvajao je svojom gotovo dječačkom neposrednošću, ai naivnošću. Poslije je maksi torbu zamijenio kožnatim fasci­klom, nošenje biltena prepustio vozaču, ali nikad se nije poku­šavao praviti da je upućen u visoku mirovnu politiku, ni da zna više od onoga što pročita u novinama, niti je bilo koga o bilo čemu namjerno i namjenski brifirao. Za organiziranu promo­ciju to baš i ne bi bio neki rezultat, ali zbog otvorenosti i sr­dačnosti bio je omiljeno društvo za kavu i me~u dopisnicima i među diplomatima. I sasvim spontano i neplanirano predstav­ljao je modernu građansku i neopterećenu Hrvatsku, drukčiju od ostalih »zaraćenih strana«. No, nije se držao ni političkih prioriteta, nastojeći se svidjeti najutjecajnijima, već je zbog osobnih sklonosti najviše vremena posvećivao predstavnicima, osobito ženama španjolskoga govornog područja.

Čest gost press-bara bio je i Neven Madey, karijerni diplo­mat iz bivše jugoslavenske diplomacije, vrhunski profesionalac, u to doba vjerojatno među deset najboljih diplomata akrediti­ranih pri ženevskom UN-u. Neven je bio sjajan analitičar, znao je argumentirano, poentirano i nenametljivo predstaviti te za­stupati hrvatske stavove a da to ne izgleda kao propaganda. I dopisnici i diplomati izuzetno su cijenili njegove brifi.nge i ana­lize, uvjereni da im Neven prezentira službeno hrvatsko stajali­šte. To je bilo prilično logično očekivati od zamjenika ambasa­dora na tome mjestu i u to vrijeme, no bila je to uglavnom var­ka. U to doba Hrvatska uglavnom nije imala osviješteno služ­beno stajalište. Informacijski sustav jednostavno nije postojao. Primjerice, Owen i Stoltenberg otišli bi na razgovor Tuđmanu i vratili se s razgovora, a svi su ambasadori EU bili preko Owena brifi.rani o sadržaju razgovora, naravno - u njegovoj verziji. A u hrvatskoj misiji pri UN-u nisu znali ništa o tome. Jer, nikada nije postojala sustavna komunikacija predsjedničkog ureda i diplomatske mreže. Nakon toga ide sljedeći krug - diplomati, a potom i dopisnici koji prate Mirovnu konferenciju, raspituju se kod hrvatske diplomacije za hrvatsko mišljenje o tim razgo­vorima i nastoje doznati sljedeće akrivnosti. No, hrvatska di­plomacija ne samo da nema mišljenje, već ne zna ni sadržaj o kojem bi trebali imati mišljenje. Ipak, doskočili su problemu: ponekad, ako se činilo vrlo bitnim, Miomir Žužul nazvao bi Tuđmana da se raspita, a češće bi se Madey diskretno raspitao o sadržaju razgovora u Zagrebu kod kolega od povjerenja. U pra­vilu kod Nijemaca. Pa bi onda u misiji o tome stvorili stajalište koje bi poslije tumačili kao službeni hrvatski stav. A i bio je valj­da službeni jer drugoga nije bilo.

Da je postojao bilo kakav informacijski sustav, ne bi se dogo­dilo da barem hrvatska državna agencija Hina od samoga po­četka nema dopisnika iz sjedišta Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i iz UN-a u New Yorku. I da hrvatski mediji o mirovnom procesu i za Hrvatsku i za BiH izvještavaju po Reu­tersu i AP-u. Ili čak po Tanjugu, kada se radilo o detaljima koji velike svjetske agencije nisu zanimali. Ili da s dvodnevnim od­makom prepričavaju komentare velikih svjetskih novina. Do­pisnici hrvatskih medija dolazili bi najčešće tek na pregovore, i to onda kada bi u njima sudjelovao Tuđman. I kada bi se u press-baru našli Mirjana s televizijskom ekipom, Tihomir za radio, Mirko za Vjesnik, autorica ove knjige za Večernji list, a ponekad bi stizali i dopisnici državne agencije - hrvatska je po­stava bila prilično brojna. A i izdržljiva za stolom. Ali tih su dana predsjednici zasjenjivali proces, sve se vrt jelo oko njih. Kada bi spektakl završio i kada bi se mogao dobiti bolji uvid u ono iza površine procesa, hrvatskih dopisnika više nije bilo. A hrvatski su mediji s visine prepričavali što o tome javlja Tanjug. Samo je Večernji list otvorio stalno dopisništvo pri Mirovnoj konferenciji u Ženevi, no sa zakašnjenjem, kada je ona već bila u silaznoj putanji. Jer, za razliku od Srba, Hrvati nisu imali iskustva i nisu znali što medijska prisutnost znači, niti su se pi­tali zašto su veće agencije poslale posebne ljude da prate samo Mirovnu konferenciju i zašto bi nekoga u Bordeauxu ili Cordo­bi trebala više zanimati dinamika mirovnih pregovora o Bosni i Hrvatskoj nego nekoga u Zagrebu ili Čakovcu. Čak i u poseb­nim dopisničkim misijama hrvatski su mediji nerijetko služili tek tome da prenesu riječi hrvatskog predsjednika.

Lošije su od hrvatskih dopisnika pri Mirovnoj konferenciji bili zastupljeni jedino dopisnici muslimanskih medija - uglav­nom ih uopće nije bilo. A i ukupna im je predstavljenost u press-baru bila vrlo loša. Ambasador Mustafa Bijedić, bivši ju­goslavenski diplomat osobenog temperamema, bio je vrlo ne­posredan, ali i vrlo konfliktan. Teško je pronaći dopisnika s ko­jim se nije posvadio i na kojega se nije izvikao u trenucima bije­sa. Žaleći poslije. Upravo zbog svoje nekomrolirane eksploziv­nosti Mustafa nije bio najsretniji izbor za pozitivno predstavlja­nje Izetbegovićeve politike. No, to je u doba pregovaračkih se­ansi nadoknađivala Izetbegovićeva pratnja, osobito kada bi pri­stigla u širem sastavu. Tada su svi ispod predsjednika i minista­ra s vremena na vrijeme dolazili »kafenisati« u press-bar. Opu­šteni, bez žurbe. I ostali su upamćeni po tome što unatoč ratu, unatoč tome što se vidjelo da nemaju novca, nikada ne bi dopu­stili da im žena plati piće. Ma bila i novinarka! Poseban je status imao Leon Davičo, bivši glasnogovornik UNHCR-a, koji je imao ulaz u sve delegacije, bio dobar sa svima, osobito s Fikre­tom Abdićem, te bio spreman pomoći svima, a svi su se pitali za koga on zapravo radi. Bio je, naime, dopisnik beogradskoga »Vremena« i uključen u humanitarne akcije po cijeloj Bosni. Čini se da je ipak bio najzaimeresiraniji za uzgoj jagoda u svo­me vrtu uz ženevsko jezero, s francuske strane.