Bosansko-Hercegovački berlinski zidovi

Postoje datosti na koje mi nikako nismo mogli utjecati i vrlo često ih objašnjavamo rečenicom: «To je tako Bog dao!» I jasno je da nitko od nas nije mogao birati: tko će mu biti roditelji, kakve će oči imati, gdje će se roditi i slično. U načelu su to neutralna određenja – koja nešto puno ne koriste ali i ne štete djetetu. No, postoje i one okolnosti kojima već po rođenju dijete biva hendikepirano, a ne mogu se protumačiti kao «Božje davanje». To je, na različite načine kontaminirani, životni kontekst rođenja. On se manifestira prvenstveno u nemogućnosti sagledavanja života u većem opsegu zbog nevidljivih i poluvidljivih zidova koje su stvorile generacije prije njih. Takvi zidovi su puno trajniji i teže se ruše od bilo kakvih vidljivih tvorevina. Ipak, jedan je rukotvoreni zid ostao simbol podijeljenosti ali istovremeno i odlučnosti u borbi protiv nepravde i mržnje: Berlinski zid.


Kao oličenje hladnoratovske borbe između, uvjetno rečeno, Zapada i Istoka, kapitalizma i komunizma, Berlinski zid je 13. kolovoza 1961. počeo razdvajati nekoć glavni grad Njemačke. Nakon godina provedenih pod sovjetskom represijom gotovo nestvarno su djelovali događaji od 9. studenoga 1989. kada su tzv. istočni Nijemci, zajedno sa svojim «zapadnim» sunarodnjacima počeli rušiti pregradu koja je razdvajala grad i ljude. Posvuda su se duž cijele granice mogli vidjeti ljudi koji su čekićima, krampama i čime već ne, jednostavno uklanjali dio po dio zida. Osjetili su da će njegovim rušenjem sloboda ponovno trijumfalno kročiti kroz Brandenburška vrata. Danas, dvadeset godina poslije, jasno je kako su bili u pravu i kako je nenasilna akcija omogućila da se na ovaj događaj gleda s ponosom. Kao što su u srednjem vijeku radi sprječavanja epidemija kuge i drugih bolesti rušeni gradski bedemi, kako bi zrak mogao nesmetano cirkulirati gradom, tako su i rušenjem Berlinskog zida zapuhali novi vjetrovi koji su počeli razgoniti ustajali, zagađeni zrak mržnje.
Dakako, ovim činom nisu prestali postojati problemi koji su se godinama gomilali ali je perspektiva promatranja istih promijenjena. Ljudi su uvidjeli da zlo nije ono koje ima posljednju riječ. No, možda ponajveći dobitak jest taj što su se djeca mogla rađati oslobođena bolesti nepovjerenja u ljude, društvo i, općenito, u bolju budućnost. Jer je nepovjerenje u takvom ambijentu nasljedna bolest, isto kao što su to srčana ili psihička oboljenja. Zato je neophodno razaznati kako je liječenje moguće, a to su Nijemci iskusili padom Berlinskog zida.


Istodobno, to je ono što treba narodima u Bosni i Hercegovini. Doduše, u našoj zemlji nije orukotvoren nikakav zid ali su zato kreirani mnogi duhovni bedemi. Oni su itekako djelotvorni a u nekim situacijama i tako, u odnosu na stvarnost, prezentni da ih se može usporedit s istovremenim gledanjem tv-teleteksta i programa koji je na nekom kanalu. Poglavito je to očito u nekim bh. gradovima gdje su Hrvati i Bošnjaci tako podijeljeni da se točno zna čiji je koji dio grada. Istina, situacija se kako vrijeme odmiče, mijenja ali nas nerijetko raznorazni nemili događaji podsjete da nismo spremni porušiti svoje zidove predrasuda i mržnje, tako da se događa te mnogi mostovi razdvajaju umjesto da spajaju ljude.


U cjelokupnoj priči ponovno, po tko zna koji put, najviše trpe djeca. Ona svoje frustracije kasnije manifestiraju na različite načine, ali je problem što ih društvo ne zna ili ne želi prepoznati. Kao što dijete glad javlja plačem, tako i svoje duhovnu bol javlja adolescentnim devijantnim ponašanjem. Simptoma je i više nego dovoljno. Zato, briga odraslih i poruke koje im šalju moraju biti ugodniji od bolova s kojima se rađaju. Poticaji za rušenje zidova mržnje ako ničim drugim onda moraju biti vođeni ljubavlju prema svome potomstvu koje zaslužuje šansu živjeti životom dostojnim čovjeka.

Piše: Josip Vajdner

Studeni 2009.