Taik

Ed prijeti da će na me baciti posudu za mokrenje, ali oklijeva jer u ruci držim njegov časopis »Playboy«, broj sa slikama Havajki od kojih je jednu nazvao Genevieve Genevieve. Sluzava tekućina pljuska o stijenke posude dok mi se približava, jednom je rukom drži visoko, drugom upravlja kolicima. Kaže mi kako je mislio da sam radila dolje u javnoj kući, a ondje je bila i Genevieve Gene­vieve, osim što mu treba taj časopis jer će oni inače doći kroza zid i ubiti ga. Zaustavlja kolica, na licu mu je tjeskoban izraz. Zatim se smije, sjeća se tko je, pa me opet slijedi. Spustite posudu pa ću vam dati vaš časopis, kažem mu. Ali nemojte ići naokolo i poka­zivati slike ženama, inače ću vam ga zauvijek uzeti. U redu? Po­dižem pogled, a djevojka s kojom dijelim sobu stoji na vratima, u ruci drži pismo. To je tanko, avionsko pismo, ono što ga previješ i zalijepiš, gdje ima mjesta samo za nekoliko riječi. Izlazim u hod­nik kao na krilima. Ed se smijucka dok lista časopis i razmišlja, tek jednu sekundu, bi li pokazao Genevieve Genevieve mojoj kole­gici. Odlučuje da neće.

Naslanjam se na zid, pomno otvaram pismo. Naravno, od Taika je, iz Beča. Odljepljujem mnoge rubove i pozorno izravnavam papir prije nego što počnem čitati. Dolazi u Ameriku! Pogledam svoju prijateljicu. Poskakujem naokolo u krugovima, cikćem, ona cikće od suosjećanja, obje skačemo i cikćemo sve dok se glavna se­stra ne pojavi iz svoga ureda. Taik dolazi u Ameriku! No, to je dobro, mislim daje to dobra ideja; pribirem se, postajem razborita odrasla osoba. Glavna mi sestra uljudno kaže da umuknem i vra­tim se na posao, pa odlazim do Eda i jurim s njim u kolicima na­okolo sve dok me žestoko ne zgrabi za prepone i zamoli da se za­ustavim. I ja se zaustavljam, vjerujte mi, zaustavljam se.

Jedan moj bivši momak, Jim, došao u posjet s juga, stigavši u tro­šnom karavanu; na njemu izblijedjele traperice, smeđa radna ko­šulja, izgleda preplanulo i zdravo, ali ga i dalje prati loš glas. Duga smeđa kosa, brkovi, svijetli bijeli zubi. Nevjerojatno je zgodan, na trenutak osjećam nostalgiju. Onda se sjetim nekih groznih stvari koje mi je učinio prije nego što je shvatio daje zaljubljen u mene, pa ih sve nižem protiv njega, bez obzira na vrijeme koje je otada prošlo. Vozio je cijeli taj put na sjever da me vidi i očekuje da bude ugošćen. Pitam ga bi li htio izvesti Eda na sladoled u kornetu i od­vesti nas u zaljev da gledamo jahače na valovima. On pristaje. Uzi­mamo Eda, premještamo ga iz kolica u karavan i ravno prema »Mliječnoj kraljici«. Ed želi kornet s vanilijom. Smije se cijelim putom, dok mu se sladoled cijedi niz bradu i kapa na košulju. Sjedi do prozora, ali gleda ravno naprijed, ukočenih očiju. Jim je postao nehajan hipi, sve brzo shvaća, brblja s Edom o Majci Božjoj i Genevieve Genevieve. Ed me nije pokušao uhvatiti za prepone, što me začuđuje. Ipak osjeća što je pristojnost.

Pokušavam Jimu reći o Taiku, ali nema koristi, potreban mi je drukčiji jezik, jezik koji ne dijelimo, pa odustajem, pričam mu bečke priče da ga nasmijem, o čovjeku u kafiću koji je tvrdio da može na komadu papira napisati rečenicu na bilo kojem jeziku na svijetu za kriglu piva. Rekla sam mu da napiše »Petar plete Petru petlju« na filipinskom tagalogu, i on je to učinio, smjesta. Kako si znala da je zaista točno, pita Jim. Ti ne znaš tagalog. Ja se ljutim. Ed sjedi tiho, razmišljajući o naravi stvari. Ja sam tiha. Nema više priča za Jima, koji nikad nije bio izvan Oregona niti je vidio išta od ovoga divljeg svijeta i njegovih tajna. Poslije ću kazivati priče Edu, koji mnogo bolje prima ono što kažem.

PORTLAND, OREGON, 1969. Moja je baka oboljela, pa mora ići u bolnicu i ostaviti djeda kod kuće. Zadužena sam s njim pro­vesti mjesec dana. Dobit ću pedeset dolara. Taik piše da treba ci­garete, i to ne one austrijske vrste. On želi Marlboro. Treba mu i više novca za kartu za Ameriku. Za pedeset dolara mogu mu kupiti dosta cigareta i platiti dobar dio karte, tako da ostajem bez njih tih mjesec dana, ostajem kod kuće s djedom, smišljam sitne poslove da ima što raditi. Dajem mu metlu i šaljem ga van mesti lišće četiri-pet puta dnevno. Šaljem ga u podrum da uredi stvari. Dajem mu da briše suđe, slaže rublje. Ipak se uspijeva izgubiti, tako da ga policajci vraćaju kući. Živi li ovaj dragi gospodin ovdje, pitaju. Djed uživa dobar glas u mjestu. Uljudan je i simpatičan, iako ne zna kako se zove ni gdje živi. Vodi ugodne razgovore s ocem kad on svrati da nas vidi. Nakon što otac ode, djed mi šapne: »Tko je bio onaj čovjek?«

EUGENE, OREGON, 1969. Nakon što je dobio cigarete i novac, Taik mi piše i obilno mi zahvaljuje. Namjerava doći u Ameriku za nekoliko mjeseci, vjerojatno u studenom, ali živjet će u Ohiu sa sestrom Zdravkom, koja ima izbjeglički status. Ja sam se vratila na školovanje, na Sveučilište u Oregonu, gdje sam na zid naše so­be zalijepila sliku Tita, predsjednika Jugoslavije, i napisala mu na prsima: »Tito je fašist«. Vrijeme je pogodno za takve izjave, svi se bunimo a da ne znamo točno zašto, svi se držimo zajedno u stanju krajnjeg otuđenja, ali mene možda manje pogađa nepravda nego druge, zato što još nisam otkrila umijeće trpljenja za druge ljude. Pokušavam pronaći neki način da dozovem Taikovu prisut­nost. Spuštam pogled na otvoreni ožiljak na zapešću, jedini vid­ljivi ožiljakkoji mi je on ostavio. On me nosi pokraj Dunava, jedva može hodati zbog težine. Pijani smo pa ludujemo, krećemo se kao čudan kukac, ošamućen udarcem savijenih novina. Njegova upaljena cigareta udobno leži na mom zglobu. Gledam je znatiželjno, pomalo zbunjeno, molim ga da makne cigaretu, nimalo ljuta, nego zapravo polaskana što se toliko izgubio u meni da sve ostalo izmiče njegovoj pažnji. Želi znati bili bih ga ikad mogla voljeti. Još nisam prodrla do odgovora na to pitanje, ali mu ipak kažem da. Ujutro je zapanjen što mu se još sviđam. Obično nije tako, kaže mi. Alija sam mrzovoljna i umorna i nije me briga.

Gotovo svake noći idem u Maxovu gostionicu, koja je u istoj ulici kao i naš stan. Uopće ne učim, ali to ne utječe na moje ocjene, kao da predavanja idu dalje bez mene, zauzimaju moje mjesto, ta je da ja nisam tamo. Razvila sam vezu s Johnom, komunistom iz Marbleheada, Massachusetts, koji piše proleterske drame i daje mi da ih čitam. Zajedno pušimo travu i gledamo knjige o Hieronymusu Boschu. Onda je iz San Francisca došao drugi John, ali is­palo je da je peder. George je negdje između njih dvojice, filozof pun metafizičke strave, opsjednut svjetskom boli, kako sam priz­naje. On je dobar i drag i dosadan, i plače kad mu ne dam da me poljubi dok jedne kišne noći stojimo naslonjeni na zid neke stare zgrade. Tom, plavokos momak koji izgleda kao moj brat blizanac, ulazi u moj život samo na trenutak, i onda opet odlazi u svom psihodeličnom kombiju. Na rastanku mi daje savjet: ako ga ikad opet čujem da kuca na moja vrata, neka ih ne otvaram.

Ali Taikova je slika stalno prisutna u mojoj glavi, ona poništava sve druge razine iskustva kojima sam izložena. Tom i John i John i George, kao i Brandy, koji mi drži predavanje o tome kako psa ne smije držati na uzici, i James, koji je očaran kad mu kažem da ga želim upoznati kao nitko prije mene, kojeg je već zahvatila ta mala igra - svi su oni kao kuglice na uzici, male plastične kuglice koje služe kao ukras, ali ne preskup, ne pretjeran. Kad se uzica na­posljetku prekine i sve se kuglice razlete po podu, ne žalite za nji­ma dulje od trenutka.

Pisma koja dolaze od Taika ne sadrže izjave za vječnost, ali ono skriveno u njima, ono za što znam s ničim potvrđenom sigurno­šću da leži između redaka, daje im njihovo veliko značenje. Držim ih na posebnom mjestu, pod svojim krevetom. Kad bih morala pokazati palcem i kažiprstom koliko je visoka hrpa pisama, jedva da bi bili imalo razmaknuti. To nije važno, to nije presudno. On zna svoje mjesto i ja znam svoje, pa kilometarske hrpe pisama koje je netko drugi možda dobio od nekoga drugog ljubavnika nama ne znače ništa. Sve je izvan njegove kontrole, iako on to još ne shvaća. U meni leže snaga i znanje koji se ne mogu zanijekati.