U Vinkovoj konobi
Boris DEŽULOVIĆ
radovan karadžić, otkrili smo na kraju opet prigodno zaprepašteni, ljetovao je na Čiovu, nevješto glođao škampe i, kako svjedoče mještani Okruga Donjeg, hvalio njihov »mnogo lep hram«. Toliko se doktoru Dabiću svidjela srednja Dalmacija, da je po nepotvrđenim izvještajima uhapšen kad se već spakirao za put u Split. Dalmacija je tako ostala bez petnaestak noćenja, a moj prijatelj Vinko, vlasnik konobe »Hvaranin«, bez pet milijuna dolara. Život ponekad baš nije fer.
— Odakle si, prijateju? — pitao bi Vinko, točno znam, neobičnog gosta duge bijele brade, noseći dvije hvarske travarice.
— Iz Srbije, iz Kraljeva — odgovorio bi srdačno sijedi druid u pratnji zgodne crnke.
—A kako ti je ime? — nastavio bi Vinko tobož nezainteresirano.
— Dragan, Dragan Dabić.
— Dabić, Dabić... — mrmorio bi Vinko sebi u bradu, i doktor Dabić bi shvatio da se domaćin ne raspituje tek onako. — Iz Kraljeva?
— Aha.
— A odakle tačno?:— upitao bi Vinko. — Od Pljakina šanca ili...?
— Zapravo iz Kovača, to je jedno malo selo kraj Kraljeva — uzvrpoljio bi se doktor Dragan recitirajući svoju službenu biografiju, očajnički pokušavajući promijeniti temu.
— Mnogo vam je lepa kafana — rekao bi naposljetku.
Vinko ne bi ni čuo. Jasno ga vidim kako nalakćen na šank, s kuhinjskom krpom preko ramena, pripaljuje cigaretu i nakon kraće pauze pita neobičnog gosta:
—Ti onda sigurno znoš Stevota, iz Kovačih, ča je igro beka u FK Slogu? Onega ča je oženi onu molu cotu iz fabrike vagonih? On je tvojih godišć, a otac Uroš mu je radi u kafanu Ženeva, u Storu čaršiju. Stevo, Stevo Bogojević?
Doktor Dabić je sad već potpuno crven ispod bijele brade. Ne zna on da je Vinko Hvaranin najobavješteniji čovjek na planetu. Nisam siguran smijem li još govoriti o tome, ali svojedobno je CIA otkrila SaddamaHusseina tek kad im je Vinko rekao da pogledaju »u onu bužu di o Sadamova mlajega sina svekrve brat darži šverconu robu o humanitorne pomoći«. S novcem od nagrade Vinko je vratio kredit i preuredio konobu, ali to je neka druga priča.
— Stori Uroš je posli u Kovače otvori svoju kafanu, Drumski raj, ča je prodo da vroti Stevotove dugove — nastavio bi Vinko. — Ča je sad šnjin, je živ stori?
— Khm, znate — nervozno će druid iskapiti travaricu — ja sam u Kovačima proveo samo detinjstvo, tako da vam ne poznajem baš dobro taj kraj. Posle sam
proputovao ceo svet, Indiju i Japan, i onda dugo živeo
u Kini.
Vinko bi polako prišao stolu i ulio mu u bićerin još pola decilitra travarice, pa ga pogledao ravno u oči.
—A di tačno u Kini?
Tako bi jednog vrelog srpanjskog dana u splitskoj konobi Hvaranin dolijao najtraženiji svjetski bjegunac, samo da su se političke okolnosti drugačije posložile, i da je doktor Dragan Dabić stigao do Splita. Ne bi stigao ni pohvaliti njoke Vinkove žene, a već bi u konobu provalio odred specijalne policije. Karadžić bi tako svejedno završio u Haagu, samo bi moj prijatelj Vinko konačno imao lovu da proširi konobu.
— Mister Uinko — ne bi izdržao pitati blijedi stranac s čekom u rukama. — Kako ste znali da je pred vama Karadžić?
— Ha — nasmijao bi se Vinko šeretski. — Samo dvo čovika na svitu znodu ko je onaj ča je snimo Mlodića na skupšćinu u Sanski Most devedesijet i šijeste, kal je Plovšićka popizdila. Jedon son jo, a drugi je Karadžić.
Kako bilo, Vinko je ostao bez milijuna, ali nema nikakvog razloga da bez milijuna dolara ostane i Republika Hrvatska, koja je - sad je to sasvim izvjesno - postala raj za ruske i balkanske mafijaše, masovne ubojice i ratne zločince. Švrljali su tako Lijepom našom Andrija Drašković, Ratko Đukić, Draško Čubrilović, braća Popović, Legija, Čume, Limun, Mara, svaki srpski, ruski i bugarski mufljuz ima hrvatski pasoš, dalmatinski konobari već napamet znaju tko od njih što pije. Vidjet ćete, otkrit će se na kraju da je i Ratko Mladić šetao po Zagrebu i sjedio, šta ja znam, usred Lisinskog, na skupštini Srpskog narodnog vijeća. Pod imenom Milorad Dodik.
Ne znam što rade stratezi hrvatskog turizma, ali ja tu vidim našu veliku šansu. »Hrvatska — mala zemlja za velike zvjerke«. Svi svjetski mafijaši, ubojice, krijumčari, narko bossovi i ratni zločinci pohrlili bi u Hrvatsku, »đavolji raj«. Onako kako je Monte Carlo raj za tenisače, Hrvatska bibila raj za kriminalce. Milijuni dolara slijevali bi se u budžet, Smith and Wesson, Heckler & Koch, Beretta, Remington, svi bi vodeći proizvođači oružja nagrnuli u Dalmaciju, Split bi dobio suvremene praonice novca, Rijeka moderne silose za kokain, otvaranjem sigurnih hotela za čuvanje otetih osoba živnula bi Lika, zemunski i surčinski klan sagradili bi za svoje pripadnike odmarališta na Hvaru, kolumbijski kartel na Visu, i hrvatski bi red-carpet-tabloidi izgledali poput Interpolove most wanted potjernice. A ovdje ih nitko ništa ne bi pitao, niti bi se morali skrivati.
— Je l' me netko tražio? — pitao bi s vrata Osama bin Laden.
Nije, ko bi te troži? — odgovorio bi Vinko s kuhinjskom krpom preko ramena. — Ča pitoš pizdarije?