Zagrebačke džamije

Miljenko JERGOVIĆ


ako iz novog Zagreba krene prema autobusnom kolodvoru, putnik će, prešavši mostom preko Save, s desne strane ceste ugledati kvart lijepih novih petokatnica, koji se zove Folnegovićevo naselje, ali će samo ako dobro izoštri pogled vidjeti visoko vitko koplje koje igličastim vrhom dodiruje nebo: to je minaret zagrebačke džamije. Stotinu puta si mogao pokraj njega proći, a ne bi ga ni vidio da ne znaš da je tu, premda bi trebao dominirati pri­zorom, kao najviša građevina usred jedne od ljepših zagre­bačkih vizura. Međutim, taj minaret tako je tanak i skla­dan u odnosu na nebo da ga je od neba teško i razlikovati. Gledan tako s ceste koja vodi prema kolodvoru on je arhi­tektonsko čudo: ne moraš ga vidjeti ako to ne želiš, a lijep je ako ga, već u samom pojmu, ne mrziš.

Usred rata, 1993. godine, čuo si ovakav vic: »Mujo: Jesi li vidio, ustaše nam strušiše sto pedeset džamija! Suljo: Neka, neka, srušit ćemo i mi njima onu jednu u Zagrebu!« Gorak je i bezglasan smijeh koji ostaje iza tih riječi, ali one u sebi, vjerojatno slučajno, nose neku višu civilizacijsku i sentimentalnu tačnost. Teško ćeš je u ovim vremenima primijetiti i malo će biti onih koji će pristati na istinu da je osjećaju, a osjećaju je svi, i dobri i loši, samo što je iz različitih razloga ne prihvaćaju. Zagrebačka džamija doista je zagrebačka: u prizoru nečijeg odrasta­nja, u nesvjesnom užitku oka ili svjesnom negodovanju, u svakodnevnom pojavljivanju, na istome mjestu i u sva­ko vrijeme. Jedina džamija u tom gradu.

Iz tvoje perspektive, one iz koje na svijet gledaju Suljo i Mujo, svi gradovi u kojima si domaći, a pogotovu onaj u kojem si kod kuće, u svakoj svojoj vizuri imaju neko­liko džamija. Minareti im se razlikuju visinom, deblji­nom, širinom i oblikom kao one starinske olovke koje su se proizvodile u Češkoj i Austriji, iz vremena kada se sve olovkom pisalo, a različito pisanje se prema olovci razli­kovalo. Bez svih tih minareta ti ćeš teško zamisliti prizor koji nije inozemstvo, pa ti je zato čudna zemlja Turska i grad Istanbul, jer se stalno varakaš, čim u daljinu, ili prema nebu pogledaš. Sve nešto — k'o jest, a opet nije.

Sve ono što si svojim očima gledao dok ti je bilo dano da slobodno gledaš, a ne misliš previše, danas si ti. Ako želiš biti nešto drugo, nešto izvan sebe, bit će ti teško i život ćeš potrošiti mijenjajući ono što je jednom davno, u djetinjstvu dovršeno. Uzaludan i besmislen posao, ali je na njega potrošeno više energije nego na sve drugo što su Bosanci radili. Neizmireni sa slikom samih sebe.

Povijest srušenih džamija danas je povijest pustih gra­dova. Ljudi koji u njima žive, uključujući i rušitelje — po­gotovo njih — vjerujući da je drugima oduzeto nešto, za­pravo se sakrivaju od istine da je to oduzeto njima sami­ma. Ti minareti najviše fale onima koji žive pokraj mjesta gdje ih više nema. Nisu toga svjesni i vjerojatno nikad neće ni biti. Žive, a zapravo ne znaju tko su i što su.

Zagrebačka džamija sagrađena je nekoliko godina uoči rata, daleko od centra grada, na mjestu gdje već go­tovo počinje nenaseljena ravnica, puna neobrađenih po­lja i panonskog blata, nakon kojega se, opet, pojavljuje grad. Čudan je oblik Zagreba ako si naviknut na grado­ve zbijene medu planinama, okupljene oko malih rijeka, kojima je priroda odredila mjesto i veličinu.


Ta džamija nastala je četrdesetak godina nakon što su kamioni sa čeličnim sajlama iz zemlje izvalili tri minareta džamije koju je Pavelić postavio na mjestu Meštrovićeva Umjetničkog paviljona i na koju zagrebački muslimani nemaju lijepo sjećanje. Međutim, to mjesto se i danas, u kolokvijalnom govoru naziva džamijom, pa kad se s nekim trebaš naći kod džamije, možeš biti siguran da je to na onom mjestu gdje džamije uopće nema, a ne tamo gdje zagrabačka dža­mija stvarno jest. Stoga bi i finale vica iz 1993. u stvarnosti bio u riječi, a ne u pojmu. Ne bi Suljo Zagrepčanima sru­šio njihovu džamiju, nego bi ih ostavio bez riječi koja im je, a ne znaju to, u životu jako važna. Do te riječi vozi tramvaj i kod te riječi je sjedište republičkog HDZ-a, a nekad je tu bio i Muzej revolucije.

Kolovoz 2012.