K'o djeca
Dragan MUČIBABIĆ
O,Bože! Gdje baš danas? - namršti se stari fratar. Pokvario mu se razglas, pa će morati vikati kako bi vjernici čuli molitvu i propovijed koju su nestrpljivo očekivali. Fra Mato je zašao u godine i mnoga sjećanja mu kolaju kroz sijedu glavu, ali ovo danas ... Nešto se događa, njemu nedokučivo, nešto što njegova dobroćudna duša ne razumije.
- Još jučer je funkcionirao ... ? Sabotaža il' što li je ... ? Isuse sveti, Gospe moja, zar baš danas?
Prehlađen je, kroz upaljeno grlo mu jedva protječe jušica koju je spremačica jutros spravila. Dara je stanovala tik uz crkvu i već petu godinu radi u crkvi. Brine se o higijeni, kuhinji i dragom joj fratru. Jutros je dobro poranila. Iščupala je iz kokošinjca mlado pjegavo pile od kojega je spravila jušicu s mnogo povrća.
- Ajde, fra Mato, pojedi dok je topla! Ugrijat će te i pomoći da prestaneš kašljati. Opet si se jutrom tuširao, a crkva k'o ledenica. Što ću s tobom, najmanje razmišljaš o sebi. Kako ćeš ozdraviti? Sveti Anto! Ništa se ne čuvaš ...
Ispod krova prekrivenog salonitnim pločama koje su prije petnaestak godina reklamirali tvrdeći kako mogu godinama trajati, propuhivao je vjetrić, noseći suhi sitni snijeg s Vranice, planine što je podnožjem dodirivala crkvu i visinom se nadmetala s crkvenim zvonikom na kojemu se čvrsto držao veliki metalni križ.
Crkva nije odavno obnavljana. Znao je fra Mato da je treba prekriti limom, ali prevarili su ga. Jednostavno rečeno, vjerovao im je. I stari drveni prozori, ručno rađeni, izgubili su geometriju. Između krila i štoka mogu proći prsti, pa je i kroz te šupljine propuhivao snijeg. S jeseni bi vjetar znao nanijeti suhonjavi list s drače koja je milovala crkveni zid pored samog ulaza i spustiti ga na kip Isusove majke, što je dominirao oltarom. A u proljeće drača bi opijala bijelim mirisnim grozdastim cvjetovima koje su djeca čupala, grickala i isisavala iz njih slatkasti nektar.
Darko, Goran i Slaven, dječaci ministranti, kojima je fra Mato jučer zabranio igranje nogometa u crkvenom dvorištu, skovali su ozbiljan plan. Pokvarit će mu razglas i ostaviti ga na cjedilu. Pokazat će mu superiornost iz oblasti tehnike. Njemu, starom fratru koji je službovao u mnogim župama nije bilo dano upoznati rukovanje računalnom tehnikom, niti bilo kakvom opremom koju danas nazivaju suvremenom. To mu je bilo dosadno, jednostavno je prema svemu novome osjećao odbojnost. Mali su to dobro znali pa su bili sigurni u djelotvornost smišljene podvale.
Jutrom se crkva napunila, pristigli vjernici nešto više nego uobičajeno. - Oče naš, koji jesi na nebesima ... - iz fratrovih usta izbijali su oblačići pare u hladni crkveni zrak. Glas mu je sve više podrhtavao, a kašalj mu je tjerao suze na oči. Izdržao je. Najteža mu je bila propovijed. Imao je svašta poručiti svojim župljanima, ali nije. A kako bi i mogao kada mu je do uha cijelo vrijeme dopirao smijeh. Ministranti s klupa, iza njegovih leđa, nisu mogli izdržati. Smijali su se, šapućući:
- Vidi što je fratar tehnički nepismen.
Postalo mu je sve jasno. Kada se završila misa, pozvao ih je u blagovaonicu. Niz lice su mu cmile kapljice znoja na kojima su se ogledala trojica dječaka. Zamolio ihje da mu poprave razglas ponudivši im zdjelu s bombonima i čokoladicama.
Smijali su se u lice najdražem fra Mati. U šali su mu preporučivali neka se ponovno upiše u školu. Odmah su otrčali popraviti razglas. Stari fratar je otpuhnuo, nasmiješio se, a nedugo potom i prilegao.
- Djeca hoće dokazati superiornost. Morat ću im dozvoliti igranje nogometa u crkvenom dvorištu ili naučiti tu prokletu tehniku - sam sa sobom je razgovarao fra Mato, srčući vreli čaj od šipurka.
Zima je skupljala plamene kristale na olucima župne kuće i crkve, a stari fratar tonuo u lagani san. S polja je dopirala graja dječjih glasova, tupi tonovi od šutiranja kožne nogometne lopte i zvukovi skakutanja iste po crkvenom dvorištu.
Sanjao je fra Mato planinske pašnjake na kojima skakuću mladi jaganjci koji piju mlijeko iz nabreklih vimena ovaca bogatih runom pod brižnom pažnjom psa tornjaka, čobana i nad njima Boga. Sanjao je i kako ovan, predvodnik stada, ponosno kaska dignute glave, sa zvonom na vratu. Čudno neko zvono, od grmljavine. Zvani li, zvani ... Nikad stati. Fra Mato otvori izmorene očne kapke, protrlja oči i pridiže glavu.
- Pa to meni neko zvani pred vratima. Diži se, lijenčino ... ! Ti bi malo ljeta, na planini, a ... ? E, neće ići, zima je ... Tako Bog dao. Idi, otvori vrata, neko te treba - sam sa sobom će iscrpljeni fratar.
- Polako! Polako, eto me! - zagalami fra Mato, kako bi nenad anim gostima dao do znanja da dolazi i da prestanu zvoniti.
S druge strane vrata, na mramornim stepenicama, stajali su Ćoto i Jure, dvojica šezdesetpetogodišnjaka s planine. Oba udovci.
- Što li je njih dovelo? - upita se fra Mato.
- Faljen Isus, ujače!
- Navijek je Isus i Marija. Ulazite, hladno je!
Na samom ulazu u blagovaonicu Ćoto odloži kevu koju je sam napravio od žilavog drveta lijeske, jer se morao pomagati pri hodu. I njegovi preci, Iliri, bili su slabi na nogama. Kaže, to je od arsena. Nose ga u genima preko tisuću godina. Bavili su se topljenjem željeza i prodavali ga Dalmatima, koji su karavanama dolazili u ove krajeve Srednje Bosne trgujući s Desidijatima.ilirski geni, to tvrdi da ima.
Ćoto je čvrsto držao do toga kako je njihov potomak jer su, kaže, upravo oni naseljavali ove krajeve, a iza njih, u planini, ostala su mnoga tališta i mjesta na kojima se pravio drveni ugljen.
- Kojim dobrom vas dvojica momaka? - priupita fra Mato pridošlice koji su sjedili za elipsastim drvenim stolom. Stavi pred njih male čašice i u njih uli bistru rakiju šljivu koju su pekli njegovi župljani da mogu ugrijati hladna zimska predvečerja, jutrom povećati pokretljivost i danju potaknuti apetit.
- Ajde, popijte ... Nisam vas ni pitao, znam da hoćete. Živjeli! Bog vas poživio!
Njih dvojica, kao na zapovijed, istjeraše iz čašica po pola tekućine i pogledaše se ravno u oči.
- Ja ću - Jure tiho reče Ćoti, svom prijatelju od malih nogu, pa zastade.
- Ajde, 'aj de ... Slobodno ... Što li ste smislili u tim tvrdim planinskim glavama? Ajde, počnite već jednom, za ime Boga!
Jure se sitno nakašlja, više reda radi, negoli što je imao potrebu pa poče iznositi fra Mati upravo one rečenice koje su njih dvojica skovali u dugim ljetnim danima gore daleko u planini, gdje su i nastanjeni.
- Dragi fra Mato ... Pravo da ti kažem, došli smo ti, da prostiš ... Dat ćeš nam imena i adrese udovica, al' samo od mladih, ništa od starih. Sami smo u planini. Ne može se bez žene. Starom čovjeku treba žena, a ne mladom, da se ima s kim razgovorit. Nije ono što ti misliš ...
- Što ti meni, što ja mislim! ... Vidi ti njih, došli mi reći što ja mislim.
Otkud meni imena i adrese ... Šta vam je, da niste šenuli gore u šumi?
- Imaš ti, fra Mato, u knjigama. Znamo mi da vi fratri sve zapisujete.
Kažu, preko sedamsto godina. I da imate sve šta je bilo, a Bog da joj dušu prosti i šta će bit da znate. Tako mi moja pokojna baba Janja govorila.
- Nemam. Kakve knjige? Ko vamje to rekao? Nisu župnici prije mene zapisali, a ja ne znam - zaozbilje ih prevari fra Mato.
- A kakve bi vi žene htjeli? Ajde, da čujem!
- Pravo da ti kažem fra Mato, ne bi, brate, svakakve. Dobro ti znaš da danas ima svakakvih, da te Bog sačuva. Puše cigare, po kutiju na dan, ispijaju kave, puno spavaju i slabo slušaju čovjeka.
- Ha, ha, ha ... - nasmija se od srca fra Mato - ma vidi ti njih. Natovarili na leđa gotovo po sedamdeset godina, a htjeli bi svetice. Bili vi, možda, cure? Nevine ... ? Kako vas nije sram?! Pogledajte sebe. Mislite da ste sveci, a puni grijeha. Psujete li vas dvojica gore u planini?
- Ja, pošteno da ti kažem, po katkad - nabrza Ćoto.
- I ja vala. Nekad me kobila poljuti, nekakva lijena, pa njoj skrpim po štošta, a i sebi kad kucam ekser, pa se udarim čekićem po prstu - kao da ima realno opravdanje, čvrsto stade za svojim rečenicama brkajlija Jure, čvrst gorštak koji se još smiješio ističući bijele zdrave zube kakve rijetko viđamo, a gotovo su nezamislivi u civiliziranom svijetu.
- E, vidite, to vam je prvi grijeh. A ti Jure, neka znaš, svejedno ti je, psovao čovjeku, konju ili sam sebi. Grijeh je grijeh, bez obzira prema kome ga činiš. Idete li u crkvu na misu? Kad si ti, Ćoto, zadnji put bio?
- Bio sam za Svetog Antu.
- Aha! A ti Jure?
- I ja. Znaš da nam je daleko.
- To vam je drugi grijeh. A kad ste se zadnji put ispovjedili?
- Za Svetog Antu! - u isti glas zagrmješe obojica.
- To vam je treći grijeh - ispruženim kažiprstom im zaprijeti fra Mato, po deset Zdravo Marija i po deset Očenaša vas dvojica. Prvo sebe pogledat. Prvo svoje grijehe. Onda želje, ali normalne želje, a ne ovakve. Žene bi vas dvojica, kakve vi hoćete, k'o balavčad. A i jeste mi vas dvojica momčine. Jedva čekaju mlade žene da se udaju za vas i dođu živjet gore u planinu, gdje nikoga nema. Još da nemaju ni kave pravo pit. Što ste vas dvojica? Šiptari ili što još ima za žene gore? Ajde, popijte te rakije pa polako kući.
Pridošlice se pridigoše, uzeše šešire i štap pa krenuše prema izlaznim vratima. Fra Mato ih isprati.
- Zbogom pošli, - pa prijeteći malo, podiže glas - po deset Zdravo Marija i po deset Očenaša vas dvojica pametnjakovića! Nemojte zaboravit! I zapamtite!. .. Nema u mene ni imena ni adresa od udovica. Nisu župnici prije mene upisivali. Neka znate. I nije vam ovo biro za neženje, nego crkva. Hajte sad, u miru Božjem.
- Fra Mato! Fra Mato! - zagalami poštar Marko, ulazeći u crkveno dvorište i krećući se prema ulazu župne kuće.
- Faljen Isus! - pozdravi Ćotu i Juru proletjevši kao da je gonjen.
- Uvijek bio faljen! - odgovoriše mu ova dvojica, okrećući se za njim u znatiželji.
- Fra Mato! - zadihano zbrza oniži mršavni poštar Marko.
- Uvijek faljen, moj Marko - zanemari mu ovaj što ga nije ni pozdravio. - Što je tebe natjeralo da tako zadihan, dođeš k crkvi i meni?
- Umire jadna Petrovica. Poslali me po tebe da joj daš posljednje pomazanje, ako možeš požurit. Samo što nije ...
- Hoću, hoću, jašta ću. Sačekaj samo da se ogrnem. Odmah ću.
Fra Mato obuče platnenu jaknu, preko smeđeg izblijedjelog habita.
Pogledom odmjeri toplu blagovaonicu i ležaj na kojemu su se smiješili smežurani pernati jastuk i debela vune na deka.
Zatvori za sobom vrata, ostavljajući u kući blagodati sna i mira, pa krenu nošen fratarskim obvezama.