Istinita lovačka priča
Kada netko od nas nešto izgubi, novac, neku sitnicu, ključeve od auta ili stana ili neku vrijednu stvar bude ljutit na samoga sebe i pita se kako se to moglo dogoditi. Kada lovac izgubi svoga ljubimca, svoga prijatelja onda se zapita da li će ga ikada pronaći.
U lovu se često događa da se poneki pas izgubi, ode tragom neke životinje ali se brzo vrati u tijeku dana ili noći, a ako se ne vrati lovci organiziraju potragu i ona uvjek završi uspješno.
Događaj koji se desio u našoj Posavskoj sekciji u Čardaku je doista nevjerojatan, a tako nešto ne pamte ni najstariji lovci. U lovu na sitnu divljač vođa naše grupe, gospodin Marko Andrić–Pušak ostao je bez svog ljubimca koji se tijekom lova izgubio.
Don, jedan predivan pas i ljubimac svih nas nestao je bez traga, star samo godinu dana, a prije toga nikada tako nešto nije napravio. Razloga za brigu bilo je i previše, jer poslije tri dana potrage nije bio pronađen. Čardačka lovišta su ogromna, potraga je bila na svakom djelu pa čak i na susjednim lovištima ali sve bez uspjeha. Obavještene su sve lovačke sekcije iz Modriče, Gradačca i Šamca jer sumnjalo se da je Don otišao za jednom grupom lovaca iz Gradačca koji su taj dan lovili u našoj blizini.
Naš Marko je bio tužan zbog toga i pomirio se sa činjenicom da svoga Settera Dona nikada više neće vidjeti, i nastavio je i dalje obilaziti lovište i ići na svako hranilište nositi hranu i vodu za životinje. Vrijeme ne stoji, dan za danom je prolazio, prvi tjedan, drugi tjedan, treći tjedan a Marko i nitko od lovaca nisu ni slutili da je Don tu u blizini, da je u svome selu, zarobljen i u teškim mukama. Obilazeći tako lovište Augustin Perković–Jadro i njegov kum, isto lovac ,Ivo Iljkić–Jozatin poveli su i pse u šetnju. Ne sluteći ništa razgovarali su o svemu i svačemu tako da nisu odmah obraćali pažnju na lavež psa koji je bio od njih nekih sto metara, ali kao iskusni lovci znali su da nešto ima jer je lovište prepuno životinja. Beta ih je uporno dozivala svojim lavežom i to im je postalo sumnjivo pa su krenuli da vide o čemu se radi. Kada su došli u blizinu Bete ona je skočila od dragosti i povela ih je još nekih trideset metara dalje u gustiš teško prohodan ali ih je stalno dozivala. Došavši na to mjesto znali su o čemu se radi i odmah se dosjetili da bi Don magao biti tu.
Naime, na tom mjestu je bio stari i skoro zaboravljeni bunar dubine nekih osam do devet metara davno iskopan i zidan starim kamenom. Dubina je bila velika a iz bunara nisu se čuli nikakvi zvukovi što bi upućivalo da je Don tu, ali po reagiranju Bete to se moglo predpostaviti, jer životinja je tako bila radosna i stalno gledala dole u bunar, a Don i Beta su zajedno odrasli i dobro se poznavali.
Onaj tko je ikada pogledao u bunar zna kako strašno izgleda i ako nema vode dolje je mrak i ne vidi se ništa. Od nestanka Dona prošla su dvadeset i tri dana i ako je bio dolje u bunaru teško bi mogao biti živ. Ali Marko, Jadro, Ivo i Markan htjeli su to povjeriti pa su sutra dan organizirali agregat i uz pomoć jakog reflektora osvjetlili bunar a imali su što i vidjeti! Na dnu bunara ležao je Don nepomično i nije davao znakove života. Bez obzira na sve, naš Marko se uz pomoć prijatelja, debelih užadi i lanaca odlučio spustiti na dno bunara, i vidjeti da li je Don ipak možda živ.
Osobno ne bih se smio upustiti u takvu avanturu jer je prijetila opasnost od urušavanja kamena, a znamo gdje je kamen tu ima i zmija i drugih gmizavaca pa zato čestitamo Marku na izuzetnoj hrabrosti. Kada se Marko spustio na dno bunara uzviknuo je: „živ je i vucite me gore! To nije bilo jednostavno jer Marko je držao u naručju Dona, a i Markova kilaža je zavidna, isto tako znamo da kod nas nema ni jednoga lovca koji nema najmanje sto kilograma.Tu je bilo oko desetak ljudi i sve je uhvatila velika euforija kad je Marko izašao iz bunara držeći Dona u naručju. Na njemu se vidjelo da je sav iznemogao ali je polako otvarao i zatvarao oči, kao da svima namiguje i kaže: “evo me ponovo na slobodi“. Dvadeset tri dana bez vode i hrane Don je preživio, a Marko kaže da dolje u bunaru, od dna nekih dva metra, kamen je bio izgreban što ukazuje da je Don uporno pokušavao doći do slobode.
Zahvaljujući velikoj vlažnosti u bunaru Don je preživio , lizao je jezikom kamen a hrane nije imao, riječi su veterinara koji se poslije pobrinuo za specijalni tretman ishrane.
Danas je Don uhranjen i lijepog izgleda, ponovno ponosno trči po čardačkim lovištima, na zadovoljstvo svog gazde Marka i svih nas a Marko, Ivo, Jadro i Markan pobrinuli se da i četvrti bunar u selu ne primi u svoju dubinu ni čovjeka ni životinju.
A Beta koja je pronašla Dona polumrtvog zaslužuje sve pohvale. Spasila je jedan život,a na naše zadovoljstvo, mnogu divljač nanjušila i pronašla.
