Jugendzeit und Zeitverschwendung

Prasak gole istine

Žena piskutava glasa klela se poštenjem. Klela se i klevetala me. (Takve se uvijek u nešto zaklinju!) Uspuhana, pišteći na pištaljku u grlu, jedva izreče optužbu po kojoj sam, potežući praćkom, razbio staklo na njezinu kuhinjskom prozoru... Istina je, pokušao sam pogoditi vrapca. Nišanio sam s balkona u krošnju na dnu našeg dvorišta. I to je sve.

Do razbijenog prozora, moglo je biti stotinjak metara. Udaljenost je na­dilazila domet oružja i umješnost moga uzora Dorijana Hrasnice, prednjaka u svim životnim vještinama, a mene, posljednjeg među osvajačima Troje, isključivala unaprijed. Otac moj, poznat kao iracionalan stvor, zamisli se, a onda dohvati tužiteljicu za rame, zagleda se u njezine oči i reče:

- Draga gospođo! Sve mi se čini da moj sin - tu stade, uzdahnu, pa nastavi — nespretnjaković svoje vrste, a ni neka uzdanica muškog roda, nije kadar dobaciti kamen do vašega prozora. Kamo sreće da je bio on! Bojim se, jako se bojim kako se radi o zabuni. Ipak, rado ću platiti štetu koja vam je nanesena, sve u nadi da je krivac možda ipak moj sin, a ne nečiji drugi.

Susjeda je neko vrijeme činila ju, ju, ju, kolutala očima, a onda prestala. Godine 1953., u vrijeme kada se zbio događaj, prozorska stakla bijahu vrlo skupa, a staklorezac prezaposlen i nepristupačan čovjek.

 

 

Kokošja

— Koka! Jaja! Koka! Jaja! — izvikivale su seljanke. Kako priliči ženama uz rijeku Savu, bile su zamumuljene i zakukuljene u pletene šalove, zabrađene u crne marame, opasane širokim crnim suknjama. Neke već izdaleka, a neke tek izbliza, nalikovahu na kvočke. Iako su cijelu noć probdjele putujući vlakom - iz ravnice u brda, iz obilja u oskudicu - bi­jahu okretne.

—Koo-ko-ko-kodaaa! — kokodakale su težakinje umjesto ošamućenih kokošaka. A one, kokoške, za to vrijeme izvirivahu iz košara trzajući vra­tovima — lijevo-desno, desno-lijevo.

—Kol'ko god 'ko daaa! — luckasto prihvati kokodakanje moja mati.
Šalom kućanice, suprotstavi se lukavstvu težakinje.

Miris peradi širio se naokolo.

Carske mrvice

— Kaiserschmarren! Kaiserschmarren! Ich liebe dich! Ich liebe dich— odjekivalo je iz dvorišta.

Djeca se zaželjela carskih mrvica. O, kako je slastan kajzeršmarn!

- S pekmezom šljivovim...

- ... s drenjkovim!
- ... sa šipkovim!

- Šta ono viče Švapčad? — pita Nurina nena Nuru.

- Išću slatkiš od matere.

- Podaj im, bona, štogođerce!

- Nisu oni ogladnili. Samo se šegače.

- Svejedno, daj im. Daj im šta bilo. Djeca su.

Još će ona njima poživjeti

Babi Anđi je osamdeset i osma. Ne predaje se: u zahod ide sama. Samo onda kada jako onemoća, doziva: '"Ko će sa mnom u šetnju?" Obično je neko dijete prati do zahoda jer do tamo nije lako doći. Treba prijeći cijeli ganjak, sići na verandu, s verande niza basamake, kroz avliju, do iza kuće. Tamo, u jorgovanu, sakriveni su nužnici - jedan čučavac, jedan sanduk-ćenifa. Pa po volji.

- Sad ti malo prošetaj! — dok zatvara vrata od aborta, naređuje baba svom vodiču. Tako ona zove zahod. Komšinica Alajbegovica zahod zove halom, ali baba ne da djeci da ga tako zovu.

A djeca, šejtan do šejtana, vole se s babom šaliti. Nije njoj do šale: uguši je kašalj, probadaju je sandžije, snagu u nogama izgubila, a zahod nesretni daleko... I dok jedni babu vode u kuću, drugi joj spremaju iznenađenje.

Jedno, na vraga nalik i pašče po prirodi, sjedne na njezinu sećiju, za­mota se u šalove i maramu poveže, pogrbi se i čeka na što će pasjaluk ispasti.

Baba, do maločas sretna što je obavila nuždu, stala na vratima i gleda.

- A! A! Koja li je ono, vjeru joj njezinu ljubim, moje mjesto uzela? - pita snahu.

- Ona tamo? Ona tamo je naša baba! A 'ko si ti? — pita snaha, s djecom u zavjeri složna.

- Bog vas, djeco, vidio! Grijeh je staricu mučiti! A ti, kučko stara, 'ko si da si, s mog se mjesta odma' gubi! Sikter! Da sjednem i umrem!

Svi se smiju. Dijete se otkriva, skače pred babu i ljubi joj ruke. I stara se, što će, smije. Po smijehu joj vidiš — još će ona njima poživjeti.

 

 

Slučaj plivača Hamze

Kada se nakon proljetnih kiša rijeka povuče, u rukavcima i obalnim mrtvajama zadrži se voda i mami djecu željnu kupanja. Od gacanja, hva­tanja zaostale ribe i potpunog zaranjanja, nema veće zabave! Tamo su se neplivači spremali za osvajanje rijeke. Naskoro se i otamo voda povlači. Na dnu plićaka ostanu blatni taloži i žabokrečina. Sve do pojave jata punoglavaca, djeca zaposjedaju te baruštine. Bili bi to rajski dani da nije bilo jedne opasnosti. I djeca, izgleda, moraju znati da raj na zemlji ne postoji. U vodi je bilo pijavica!

Opake crne žlice hvatahu se za dječja tijela. Pile su krv sve dok, site i debele, same ne otpadnu. Čime im se nisu suprotstavljali! Čakijom, pla­menom šibice... Uzalud.

Jednom se jedna uhvatila za Hamzinu kiticu i nije se dala odstraniti. Dječak je plakao. Ni njegovi neobrezani drugovi nisu se lakše oslobađali nametnika, ali činilo se kako obrezanom Hamzi prijeti još veća opas­nost od gubitka muškosti. Tako Hamza i Hamzini drugovi posumnjaše kako među njima postoje razlike — za naraštaj 1950. činjenica nepoz­nata. I s ove i s one strane rijeke. A preplivati rijeku, znalo se odvajkad, za sve srčane dječake pitanje je ponosa. Bez obzira jesu li osunećeni ili neosunećeni.

Golotinja

Odjednom zavladaše vrućine. Na verandama, pod vrtnim sjenicama i krošnjama drveća, u drijemežu osta starčad, u snu dojenčad. Sve što je moglo, pobježe na Fojnicu. Ni ono malo neplivača nije se skanjivalo za­gaziti u vodu do pojasa — i preko pojasa. Već obamrlima, voda je vraćala život. Rashlađeni i ispruženi na obali, ljudi su čekali večernji smiraj.

Nenavikle na golotinju, starije su žene namakale tijela ne skidajući donjih haljina.

Sredinom srpnja vrućina prijeđe u vrelinu. Među kupačima proširi se glas kako putnici za Kiseljak viđaju golu djevojku u Fojnici.

- Bit će da im je sunce udarilo u glavu!

- Gola golcata, časti mi moje!

- Ma, lažeš!

- Ne lažem, vjere mi! Cura gola! Cinćiplakl

- Šta reče?

- Velim: cura sasvim gola! Ko od majke rođena.

- Sigurno neka poludjela božjakinja...

- Ma kakvi! Vele: ni'ko drugi nego ona visočka ljepojka! Nema joj ravne. Ni po ljepoti, ni po drskosti. Svaki dan tamo s prijateljicom odlazi.
Jedna obučena, samo u vodu zuri i čas jedno, čas drugo stopalo umače.
Druga iz rijeke ne izlazi...