Čuvari posavske pjesme

Svojom prvom pločom, koja se pojavila, zamislite, 1969. godine braća su Begić započela nešto što je za hrvatske prostore Posavine, Usore i, Žepča, Tuzle označilo početak jednog novog razdoblja u kojem se tzv. izvorna posavska glazba ravnopravno nosila sa svim "narodnim", "zabavnim" i "stranim" glazbenim pravcima zastupljenim na radio-postajama. I više od toga. Njihova je odvažnost snimiti pjesme uz šargiju (kasnije i violinu) značila stati uz glazbu svoga kraja, koja je u očima tadašnjih kao i današnjih glazbenih kritičara bila razapinjana kao nešto što ne odgovara duhu i korjenima hrvatske narodne glazbe, dakle, kao nešto negativno.

Od tada su Ilija i Marko Begić snimili dvadeset i sedam sing-ploča, koje su prodane u milijun i pol primjeraka. Kasnije su dolazile velike ploče, (4 LP), video i audio vrpce, (preko dvadeset), te jedan CD. No, nije to što složna braća iz Gornje Bišnje kod Dervente ističu u prvi plan. Vrijednost svoje glazbe vide u živom nastupu, kojih je bilo na tisuće - od malih posavskih sijela do cjelovečernjih koncerata u "Lisinskom" i zagrebačkom Domu športova. Jedan dio pjesama braće Begić jesu narodne pjesme derventskog kraja, (npr. "Bratska dioba" ili "Tri djevojke zbor zborile"), ali najveći dio su pjesme napisane u narodnom duhu, autor kojih je Ilija Begić. Isto se može reći i za napjeve ili "kajde", koje, ili su doista izvorne, pučke ili su stvorene bratskim, zajedničkim radom.

U razgovoru s Ilijom i Markom Begić brzo se čovjek privikne na posebnost koju zrače. Nisu to zvijezde do kojih se stiže nakon silnih najava i provjera, iza kojih obično stoji cijeli tim medijskih stručnjaka. Jednostavnost kojom zrače u razgovoru prenose i na svoje nastupe. Takva je i njihova publika, takvi su i koncerti i sijela na kojima braća Begić nastupaju. S pravom bi se mogli svrstavati u estradne zvijezde, ali to ne žele. "Ono što mi pjevamo i kazujemo svojom pjesmom - to je govor duše i srca, i to se vidi na našim nastupima," kazuje Ilija. "Nastupali smo od Dervente do Nizozemske. I svugdje, to želimo posebno istaći, svugdje među našim ljudima, i u Austriji, i u Njemačkoj i kod vas ovdje u Švicarskoj, nikada nije bilo nikakvog nereda ili nečega sličnog." To doista treba osobito istaći, ističem zbog toga, jer mnogi koji ne vole ovu vrstu glazbe spremni su govoriti o primitivizmu i eksesima, koji prate "izvornu" glazbu.

Pjesme koje braća Begić pjevaju teško je rasporediti u bilo koji pravac. Razgovarajući o tome s Ilijom uvidio sam da to uopće nije važno. Pjesme njihove jednostavno pjevaju o ljubavi  na jedan  drukčiji  način  od  onog kako to pišu zlatna pera književnika. Isto je tako i s domoljubnim pjesmama, kojih ima nekoliko nastalih u ovim teškim vremenima tragedije hrvatskog posavskog puka. "Pjesme su povijest naša, a u njoj ima i dobra i zla. Zašto   se  toga  sramiti  i  ismijavati,"  kaže Ilija.   "Tako   je   to   i   s   ljubavnim   našim pjesmama, koje su ne samo pjesme o ljubavi... to su pjesme posvećene prijateljima, običajima, svetkovinama, svatovima, poslovima, šalama, tužaljkama,  i  sretni  smo   da  to  ostaje zapisano, i zvučno zabilježeno. Pisali su nama i fratri i učeni ljudi, i bodrili nas da činimo ovo  što  činimo,  da  nedamo  da umre  ta posavska tradicija...jer nije uzalud kazao naš narod: Bolje da umre selo nego običaj, ili još bolje, teško onom selu koje običaja nema".

PV