Progon

Pripadnici mnogih naroda imaju razloga da mrze svoje neprijatelje, ali ih ne ubijaju kad ih zarobe. Samo velikosrbi idu u takve ekstreme, nadajući se da će ih to dovesti do ostvarenja njihovog imperijalističkog cilja. Indoktriniraju čitavi narod idejom daje takav način jedini put da se postigne veličina naroda. Stoje Đilas naučio razmatrajući zločin za koji je i njegov otac bio kriv? Da lije bilo sudskog tjeranja? Da lije bio itko kažnjen? Đilas mladi poslije je počinio čak i veće zločine, zločine koji su nadmašili onaj njegova oca, a protivnici nisu bili Turci. Bio je u Centralnom komitetu kad je donesena odluka da se umore njihovi, komunistički protivnici, nakon što su se predali. Stotine tisuća antikomunista Hrvata, Slovenaca i Srba bilo je poubijano na najkukavičkiji način 1945. godine. Hrvatska vojska, slovenski domobrani, četnici, nevini regruti, bili su pogubljeni. To su bili mladi ljudi, koji su se morali pokoravati, nedužni vojni obveznici, koje su Milovan Đilas, Koča Popović i Milan Basta poslali okrutno u smrt. Ni žene niti djeca nisu bili pošteđeni. Još uvijek nije potpuno jasno tko je započeo pokolj po Bosni i istočnoj Hrvatskoj za vrijeme zadnjeg rata. Odgovor leži u srpskoj nepopustljivosti i pomanjkanju volje da dijele vlast s drugim narodima. Takav stav unio je neraspoloženje i politički sukob u Jugo­slaviju. Velikosrpski odgovor i na to bio je: više terora, više ubijanja hrvatskih zemljoradnika po selima i intelektualaca po gradovima i zatvaranje voda poli­tičke opozicije, naročito prije i za vrijeme izbora. Stjepan Radić, voda Hrvatske seljačke stranke i dr. V. Maček često su, u vrijeme kad su se održavali izbori, bili zatvarani. Scena za tragediju tako je bila postavljena, bila je potrebna samo iskra. Prema memoarima vođe HSS-a dr. V. Mačeka, srpski četnici napali su dva muslimanska sela s ove strane Drine, na hrvatskoj strani i ubili gotovo sve stanovnike upravo na dan proglašenja hrvatske države. Tamo tada uopće nije bilo ustaša. Spasilo se svega nekoliko ljudi koji su pobjegli u Zagreb. Postali su prvi dobrovoljci u hrvatskoj vojsci Ante Pavelića.

Druge velikosrpske terorističke taktike vodile su drugim propastima. Nakon ubojstva vodstva HSS-a u beogradskom parlamentu 1928. godine, srpski kralj Aleksandar uveo je diktaturu. Mnogi hrvatski radikalni političari, uključujući i Antu Pavelića, morali su pobjeći iz Jugoslavije. Razvijali su se u sjeni rastućeg fašizma u Italiji i vratili su se kao ustaše spremni izravnati račune sa Srbima. Do diktature 1929. godine u Hrvatskoj nije nikada postojala tako radikalna grupa. Neki ustaše prihvatili su četničke i nacističke metode i revolucija bez milosrđa je započela. Razbojnici svih narodnosti vodili su tragičan rat protiv civila, žena i djece. Mnogi četnici nastojali su istrijebiti muslimanske i katoličke Hrvate kamogod bi došli, a neki ustaše nastojali su istrijebiti Srbe i Židove.

»Bosanski pogledi« objavili su opširnu dokumentaciju o tim događajima. Prema B.P., u svojoj knjizi »Pokret otpora u Jugoslaviji 1941-45.« dr. Z. Topalović, bivši srpski četnik, pokušao je osloboditi Dražu Mihajlovića, vodu srpskih četnika, krivca za pokolj hrvatskog pučanstva. Kaže da su četničke bande u Bosni i Hercegovini kad god su mogle napadale i uništavale mirne hrvatske i muslimanske gradiće jer se nisu mogle boriti protiv hrvatske države. Mihajlović, tvrdi Topalović, nije mogao o tome ništa znati. To je teško vjerovati jer su četnici bili organizirani i dobili su zapovijed što učiniti u slučaju napada na Jugoslaviju, puno prije njemačke invazije.

"Nakon svršetka balkanskih ratova 1914. godine, pobjedničke srpske i crno­gorske čete masakrirale su nedužno muslimansko pučanstvo u novim teritorijama, odalečujući Muslimane Bosne i Hercegovine od Srba." (B.P., str. 36.) Čak i pod komunističkom vlašću hrvatski su Muslimani živjeli po velikosrpskom tipu "jedna­kosti". "Nije bilo džamija u Srbiji i 239 džamija bilo je do 1960. godine zatvoreno u Bosni" (B.P., str. 58.) Mnogi Muslimani morali su napustiti Bosnu. Uzeir Prohić, osuđen na 20 godina tamnice, s osam prijatelja pobjegao je u Italiju. "1960. godine 200 mladih Muslimana pobjeglo je iz Bosne i Hercegovine" (B.P., str. 59-60.). 1948. godine komunisti su odlučili srušiti džamiju koja je izgrađena u Zagrebu za vrijeme Pavelićeve hrvatske države. Sazvali su sastanak pokušavajući uvjeriti 20 tisuća Muslimana koji su živjeli u Zagrebu da bi džamiju trebalo srušiti. Došlo je svega nekoliko stotina Muslimana koji su odgovorili: "Mi je nismo gradili, pa je ne možemo ni rušiti." (B.P., str.77.).

Broj Muslimana u Zagrebu potvrđuje poznatu činjenicu da hrvatska vlast za vrijeme rata nije protjerivala Muslimane. No, broj žrtava hrvatskog musli­manskog stanovništva bio je stravičan. Prema B.P. (str. 92): "Pošto hrvatska vojska nije branila muslimanska sela, četnici su uništili skoro petinu musliman­skog življa". Kasnije računice pokazale su da su četnici za vrijeme rata poubijali više od četvrtine Muslimana.

Četnici su poubijali 235 tisuća Muslimana, hrvatski nacionalisti 10 tisuća, a 4 do 5 tisuća palo je u raznim vojskama. Ne smije se zaboraviti pokolj kod Bleiburga 1945. godine gdje je, potvrđuju neki svjedoci, skoro polovica tamo pogubljene hrvatske vojske bila sastavljena od Hrvata muslimana. Uistinu, broj Muslimana u stanovništvu nije nikada dokraja bio poznat jer se ljudi nisu usuđivali prikazivati Muslimanima.

Srbi                                       144

Hrvati                                      38

Muslimani  neopredijeljeni              4

Crnogorci                                    l

Jugoslaveni                                9

Broj neopredijeljenih Muslimana bio je 33%, a to bi značilo da bi Musli­mani imali 64 narodna poslanika" (B.P., str. 177)

"Strašno priznanje o životu pod velikosrpskom vlašću iznio je voda srpskog ustanka u Hercegovini V. Danilović. On je, u svojem izvještaju od 24. rujna 1941. godine, napisao daje pljačkanje i paljenje muslimanskih sela postojalo kao tradicija u pograničnim predjelima te da su pljačkaši i izbjeglice bili vrlo jaki, da su poklali Muslimane i zapalili njihove domove. Poubijano je 200 Muslimana i ta su istrebljenja, po Daniloviću, odvratila Muslimane od toga da se priključe srpskom ustanku." (B.P., str. 163). Kasnije su "Bosanski pogledi" objavili daje od zadnjeg rata samo jedna džamija ostala u Beogradu otvorena.

"Nakon rata komunisti su preuzeli muslimanske zaklade i zgrade. Neke su džamije pretvorene u skladišta, a neke su srušene. Sve su demokratske stranke bile raspuštene, narodni poslanici zatvoreni, a kulturna društva, dobrotvorna društva i vjerske zajednice zabranjene. Jedno društvo u Chicagu sakupilo je sredstva za obnovu džamije koju su za vrijeme rata zapalili četnici u Bileći i Plani" (B.P., str. 143).

"Svjedok gospodin Omar Zuhrić pisao je da su borce muslimanskog otpora, koji su došli pregovarati o zajedničkoj borbi, četnici poubijali" (B.P., str. 379).

"Četničke borbe bile su uperene samo protiv Muslimana. Namjeravali su najprije poubijati sve Muslimane kako bi dobili njihovu zemlju za ostvarivanje svojih imperijalističkih ciljeva. Stotine tisuća Muslimana došlo je pod nož te nekontrolirane bande. Ustaše su također zatvarali, mučili i slali u koncentraci­one logore nevine mladiće: (B.P., str. 371).

"Četnik Ostović pisao je četničkom zapovjedniku na Romaniji da se s Muslimanima treba postupati s taktom, reći im da su njihova braća, ali treba zapamtiti da nakon rata neće biti za Muslimane mjesta u srpskim zemljama" (B.P., str, 447).