Početkom 1993. godine i u fojničkom kraju izbiše čarke
Dragan PAVELIĆ
fra ivan završi život pokošen mecima islamističkog fanatika. Otkako se zaratilo, pa zemljom hara smrt, a ratna nevolja kao plamteća stihija nadire odasvud, takvi sve više dolaze do izražaja. Njih utjecaj na duhovni i svjetovni život muslimanskog stanovništva raste iz dana u dan. U malim sredinama oni uzimlju pravdu u svoje ruke, a u opkoljenim gradovima građanima iz usta oduzimlju riječ.
Ono što se ne govori, a da se zaključiti, u ubojici nije moglo biti vjere. U njemu je bila fanatičnost, a u njoj mahnitost. Združene jedna s drugom, te sile kidišu na prvoga koji naiđe - a pravovjernima nije ni rod ni pomozibog.
Vođeni osvetom, osvetnici ne čuju savjest. Ne znaju za krivnju. Slijede naredbu, kako bi izvršili odmazdu. Oko sebe lome i prevrću. Na životnu dob se ne osvrću. A da ni ne pomisle da bi mogla biti grehota, čovjeka na licu mjesta kutarišu života.
Po njima i njihovu ponašanju razlikuje se život fanatički od života vjerničkog. Divljački, od vojničkog. Po njima i njihovim djelima ljudsko zlo izgleda veće od dobrog. I, što je najodvratnije, obuzet takvim silama, takav branitelj poprima osobine napadača. Slika je i prilika zlostavljača.
Fra Ivan pade od ruke čovjeka čiji je narod volio na onaj čudan i gotovo nerazuman način kojim se u Bosni voli, i još češće mrzi. Zbog te njegove sklonosti, znali su ga njegovi zadirkivati. U ime te bolećivosti spram muslimana, neki ga, umjesto ujakom, nazivahu daidžom. A on se na zadirkivanje ne osvrtaše niti zamjeraše, nego se svaki put na poziv odazivaše.
Početkom 1993. godine i u fojničkom kraju izbiše čarke. Između kojih? pitaju se odnekud prispjeli stranci.
Pa između muslimana i katolika!
A zašto?
Nije lako odgovoriti na to pitanje. Bili bi se oni i ranije pokavžili i za vratove dohvatili — jer kavga je Bosnom već bila zavladala, ali, eto, nisu. Čekali su.
Obično se napadnuti ljudi ujedine. Zajedničkom se neprijatelju, zajednički suprotstave. Tako je bilo i tamo, na početku. Ali nakon početnog udruženog nastupanja, među saveznicima izbi nepovjerenje. Zavladaše Isključivost, Uskost i Glupost. Doskora im priđe Drskost i Niskost. Postupci pojedinaca pređoše na mnoštvo. Osujetiše jedinstvo. Oslabiše otpor. Narod osta osramoćen pred drugima i poražen pred sobom.
A da za svo Zlo ne ispadnu zaslužni samo ljudi, upletaše se i đavolji prsti. Tek tada nastupi zazor, a za zazorom puče razdor. (Po mišljenju jednog fratra, već ćelava djeduške i čovjeka bez zadrške, đavao nije morao poduzimati ništa! Izbezumljenim i razjarenim, ne treba njegove podrške! Dok je ležao potrbuške i brojao unatraške, u njegovo ime opališe prve puške.)
Je li dušmanin - koji je palio zemlju već godinu dana i ubijao sve odreda - bio uzrokom oklijevanja? Ili su Fojničaci smatrali da od komšijske kavge nema fajde? Neki su govorili da između ta dva naroda, katoličkoga i muslimanskoga, nije bilo sukoba dotada, pa neće, valjda, ni otada. Elem, mirovahu sve dok im odnekud neki ne dojaviše da se i njima od dojučerašnjih saveznika crno piše, pa i oni jedni na druge navališe. Kuće zapališe. Čeljad u šumu otjeraše. Na komšiluk mržnjom udariše. Nakon sporadičnih puškaranja i ranjavanja, počeše masovna ubijanja i protjerivanja. Bellum omnium contra omnes! - rekoše fojnički fratri.
Mnogi vjerovahu da će rat zaobići njihov kraj. Sukoba u njih neće biti! Do krvoprolića, ne smije doći! A ipak nastupiše proganjanja, uznemiravanja i dosađivanja. Kao da ni jednima ni drugima nije bilo dosta poniženja koja su ih snašla lani i preklani!
Sada, kada je rat za nama, a ratna pustoš u nama, neki tvrde da su krivi huškači i njihova huškanja. Neki opet smatraju kako su na djelu bili strani pomagači, a ne domaći zavojevači. Neki za izdajstvo krive komšije. Neki naoružane plaćenike - profesionalne gazije. Nitko ne preuzima svoj dio krivnje.
Kao i dotada, tako i tog ranosvibanjskog jutra ulazna vrata fojničkog samostana bijahu otvorena. Kroz njih se, a da ga nitko nije spazio, ušuljao čovjek s mržnjom u srcu i osvetom u glavi. Ne učini teman — kako bi učinio pobožan čovjek njegove vjere kad ulazi u tuđu bogomolju, nego se zaputi hodnikom i isprazni revolver na dvojicu fratara koji se ondje zatekoše u jutarnjoj šetnji. A onda se isti taj nakašlja, hraknu na pod i nestade u povrtnjaku.
Žrtve ni ne zateturaše. Pokošene mecima, padoše.
Čuvši pucnjeve iz hodnika, sjatiše se preostala tri fratra (jedan je zbog bolesti u krevetu nepokretan ležao), da pomognu braći. Da se nasilničkoj smrti, kakobilo, odupru.
Ali bi kasno za pomoć, a rano za opijelo.
Jedva se ukućani sabraše.
Onda odlučiše što im je po dužnosti činiti.
Siđoše u čaršiju i prijaviše ubojstvo najmlađega svoga člana, Nikole gvardijana, a s njime i onoga drugoga, staroga fra Ivana.
Tako fra Ivan uteče sa ovoga svijeta. Dušu ispusti stojeć na nogama. Osta bez posljednjeg pomazanja - ali opremljen sakramentima ispovjedi i pričesti, budući da je istog dana bio ispovjeđen i pod misom pričešćen. (Otkako se u njih zaratilo, braća se svakog dana ispovijedahu - da ne strahuju od tereta kojem neispovjeđena duša podliježe, kad s ovoga na onaj svijet poteže.)
Dogegaše se dvojica policijskih činovnika uz samostansku uzbrdicu. Uljegoše u hodnik i na podu nađoše netaknuta hladna tijela. Ono fra Ivanovo u padu se uvrnulo, a širok fratarski rukav sakrio u bijelu bradu zaraslo lice pa se činilo da pripada dobrodržećemu šezdesetogodišnjaku, a ne starcu osamdesettrogodišnjaku. Izvaljen potrbuške i široko raširenih ruku, na prvi pogled više nalikovaše usmrćenoj ptici negoli mrtvu čovjeku.
Vrelo: "Knjigao o krilatom fratru", str. 370-372