Miljenko JERGOVIĆ
bosanci su u zajedničkoj državi bili poznatiji po šutnji nego po priči. A bili su poznati i po riječima. Ostali su Jugoslaveni češće i više pričali, ali nisu bili poznati po riječima. Eto, recimo, riječ seljak koristili su da označe stanovnika sela, ali i osobu koja se u gradu neprimjereno ponaša. Srbijanci su, međutim, govorili i seljačina, ali više iz sklonosti k augumentativima nego zbog stila i preciznosti. Bosanci su riječ seljačina koristili opreznije. Nekako su osjećali da se augumentativom čovjek ne
može uniziti i poniziti, pa su socijalno neprilagođene građane prozvali papcima. Onda se u ratu i ta riječ potrošila, ali već će biti izmišljena nova. Dobre riječi imaju smisla dok se ne počnu prečesto izgovarati. Jedne dobre riječi štite druge dobre riječi, a svim ostalim riječima daju šansu. Recimo, riječ seljačina još nije posve izgubljena.
Sedamdesetih je Josip Pejaković postao najveća seljačina u Bosni, a i šire. A možda i jedina autentična seljačina u ovim krajevima. Sačinio je i napisao monodramu Oj živote i njome obilazio kazališta, domove kulture, kinodvorane i sale za fizički širom bivše države. Način na koji je svoj tekst urlao, šaptao, smijao se i tugovao bio je šokantan, kako za najfinije gradske dame, tako i za ljude u čija mjesta nije došla struja i voda. U Bosni nije bilo tog seljaka koji ne bi rekao za Pejakovićev lik, s nekom vrstom civilizacijske superiornosti, da je seljačina, niti je bilo tog građanina koji bi se osjetio superiornim Pejakovićevu seljačini. Način na koji se glumac unosio u svoju ulogu i na kraju se pretvarao u nju, bio je za sve besprimjeran. Monodrama Oj živote za mnoge je do danas, žive i mrtve stanovnike zemlje Bosne, ostala jedinim kazališnim događajem u životu.
Na valu stečene popularnosti, Pejaković je smislio novu monodramu. Zvala se On meni nema Bosne. Taj je tekst govorio u sličnim tonalitetima i kulturološkim okvirima, ali u njemu je bila upisana neka čudna, tih godina skoro nerazumljiva, šifra zemaljskog patriotizma. Bosna je zemlja, a ne domovina. Domovi mogu biti srušeni i spaljeni, domovina je bijedna i potrošena riječ koja je svojim podanicima učinila razna zla. Zato je Bosna zemlja. Barem u ovom tekstu. E, o toj zemlji i o jednom koji je u Frankfurtu rekao da je nema, Pejaković je rikao, urlao, šaptao i mrmorio svoj tekst. U vrijeme kada o Bosni nije bilo ni zbora kao o nečemu što može nestati i prema čemu valja biti nježan, Pejaković je govorio On meni nema Bosne. Kada bi netko drugi imao takvu epizodu u biografiji, danas bi ga po Sarajevu nosali ko sultana. Ili ga ne bi nosali,- ali se tako kaže.
Josip Pejaković bio je seljačina cijelo desetljeće. Poslije toga je, manje-više, glumio Omer-pašu Latasa. Ali nije bio Latas. S godinama je ostario, udebljao se, nabavio tornjake i pomalo izišao iz mode. U vrijeme raznih Audicija i Top-liste nadrealista, kada su se Bosanci počeli zajebavati i u zajebanciji nastojali biti urbani, Pejaković nekako nije bio u folu. On nije pričao viceve, nego je pričao život. Bio je to život plemenite seljačine. Površni, kakvi već jesmo, pamtili smo seljačinu, a nismo ni plemenitost, ni glumu. Seljačinu smo pamtili površno i pogrešno, kao i njegov tekst. Ta seljačina i ti tekstovi bili su medu najboljima i najvrednijim djelima bosanske kulture jednoga doba. Iz sedamdesetih upamtili smo Bregovićevu pjesmu Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, s kojom su Bosanci u Jugoslaviji postali istovjetni papcima, kmetima i seljacima. Zajebavali su nas zbog Bregovića, ali zbog Pejakovića nisu nikad, premda su svi vidjeli Oj, živote barem jednom i barem na televiziji. Zašto su nam seljačinu oprostili? Pa zato što im se koža ježila dok su ga gledali i slušali i zato što je bio tako velik. Dobre se stvari drugima opraštaju.
To da je Josip Pejaković najveći živi bosanski glumac i da je ostario u nešto što se da usporediti samo s velikanima kakvi su bili Jean Gabin, Pavle Vujsić, Adem Čejvan ili Slobodan Cico Perović, možda i nije stvar o kojoj bi se trebalo pisati kao o povijesti, pa čak ni kada je povijest ovako slobodno interpretirana. Ali, hajdemo malo riskirati, pa zamisliti što će se dogoditi ako jednog dana, u neki dom kulture, recimo u Kaknju ili, ako bude sreće, u Rogatici, Višegradu ili Prijedoru, sasvim slučajno svrati Robert De Niro, pa ako Pejaković baš toga dana na repertoar vrati monodramu Oj, živote. Što će se dogoditi? Mali glumci se mrze, a veliki prepoznaju. Pejaković je veliki, a De Nirova kći zove se Drina.