Jednoga dana otkrio sam nepoznatu prostoriju koju obični ljudi zovu „Kuhinja.“ Kakve tajne krije taj prostor, koje opasnosti i što sve moja žena zna o toj sobi, a ja ne znam? Ova elementarna, takorekuć životna pitanja traže pojašnjenja i odgovor. I ne! Nitko se ne mora stidjeti jer mu se ovaj teren činio nepoznatim. Prije dvije-tri godine, kroz puki slučaj, između wc-a i spavaće sobe otkrio sam jedan nepoznat prostor s puno aparature i kojekakvih dugmadi (nešto kao komandni centar). Na prvi pogled bio je to šok (mislio sam da je moja žena nekakav špijun tj. radi za nekakvu stranu službu), kao otkriće nepoznate galaksije ali i ugodni doživljaj spoznajom što je sve tamo moguće (čak znam što treba učiniti da voda provrije u loncu). Ubrzo bivao sam u tom prostoru sve češće i češće; tijekom vemena usuđivao sam se ući i sasvim sam. Zamislite?! Izgledao sam kao Alisa u zemlji čudesa, i čudio sam se kao gorila banani, ali odvažna hrabrost je bila tu. Nakon nekog vremena i knjige Paula Cerana „Lonac i poklopac“, svi su zabezeknuto gledali i bili zatečeni mojim kuvarskim umijećem, od Bouillabesse, Confit d'oie do Kokos-Soufflé. Drugi muškarci ne znaju to ni izgovoriti. A ako želiš biti „nagrađen“ i dobiti kolajnu za kuhinjsko bojno polje bit će dovoljno da se kaže:

─ Ti si tako knackig kao ovo povrće.

Ili

─ Samo jedi, nema te pola.

Ili

─ Mršava si k'o koza.

 

***

 

Ali, pored kuhinjskog umijeća, daleko je to, braćo draga, od naslova (Schatz, ich kann's). Idemo na sortiranje veša za pranje.

─ Ova bluza kad je na tebi izgleda puno seksipilnije!

No, kako se veli – krenimo redom. Dakle:

1. Problem broj jedan - Razaberimo bijelo s bijelim, tamno s tamnim, crveno, karirano itd.

2. Problem broj dva - Obratiti pozornost na temperaturu pranja veša ( nije isto 30, 40, 60 ili 90 gradi).

3. Problem broj tri – nemojte štogod pobrkati nešto iz prethodne dvije točke.

 

Kako bih volio da je ovo kraj mog pripovijedanja. Nažalost nije. Tražio sam po knjigama, pitao okolo tražeći savjete, a onda sam su umorio i rekoh nastavit ću sutra. Pojačao sam grijanje da mi bude toplo i upalio televiziju. Šaltajući kanale razmišljao sam kako siva tama nalik pjesniku polako ispunjava dane i kako vrijeme curi kroz pječani sat vremena.

Stari filozof Epiktet bi rekao: „Oni koji teže za uzvišenijim životom mudrosti, koji nastoje živjeti prema duhovnim načelima, moraju biti spremni da će ih prijatelji ismijati i osuditi. Nikad ne živite svoj život u reakciju na te umanjene duše. Budite sućutni prema njima i istodobno se držite onoga za što znate da je dobro.“

 

Svanulo je i u toj snovitoj izmaglici sjetih se gdje sam stao; a stao sam kod čarapa. Dakle, od cjelokupnog veša za pranje čarapa se najlakše zagubi (koliko puta je u korpi bila smo jedna?); možebiti zbog velike udaljenosti njih i očiju. Zato ću navesti nekoliko pravila na koja valja obratiti pozornost:

- Uvjek su dvije iste čarape.

- To ne može biti! – Čarape i moda.

- Bijele čarape.

- Mora se odmah prati sve što neugodno miriše.

 

 

O tomu kako usisivač pravi buku, o peglanju, ribanju i pranju ću neki drugi put.