Svjetla u dolini

Nad dolinom se spuštala noć. Prvo je nestao zmijasti trak magle nad Vrbasom, koja je tih dana neprestano, poput duha, lebdjela nad rijekom, a zatim su se polako u tamnu pozadinu utapale padine brda što su se spuštale prema dolini. Više se nisu vidjeli ni visoki silosi, jedino su se na jednom dijelu horizonta, spram neba, uočavale dvije kratke ravne crte, tamo gdje su se još prije pola sata mogli vidjeti njihovi ravni vrhovi.

Čekali su da se potpuno smrači, pa da krenu s izvla­čenjem: više nisu imali nikakvih dilema. Već ujutro se iz doline čula jaka paljba koja nije prestajala cijeli dan. Poslijepodne su prestali tući minobacači i VBR-ovi. Oni nisu znali što se dolje točno događa. Znali su da su prije nekoliko dana otpočeli sukobi između Muslimana i Hr­vata. Njih u početku nisu htjeli povlačiti s položaja, a poslije je bilo kasno. Nalazili su se visoko u planini, nisu mogli naprijed, tamo su bili srpski položaji, zbog kojih su ustvari i bili tu, dok su im za leđima i desno od njih na kilometar, preko dubokog kanjona koji je u dužini od nekoliko kilometara presijecao planinu na tom dijelu, bili Muslimani. Lijevo od njih se nalazila ničija zemlja, puna kanjona i teško prohodnih dionica, zasijanih minama. Tamo je rijetko tko zalazio, osim izvidnica.

Taj dan su, po pucnjavi i dimu koji se dizao iz zapaljenih kuća, osjetili da se dolje odvija krvavi rasplet. Oko podne su nekako uspostavili vezu sa zapovjedništvom. Neki im je nervozni glas samo rekao da se zapovjedništvo izvlači, »da je sve otišlo u pičku maternu«, a da oni rade što god hoće. Poslije toga su još samo jedanput uspjeli uspostaviti vezu. Sa zapovjedništvom je razgovarao Tomo. Bili su u tom trenutku sami on i Ivo, krupni tromi tridesetogodišnjak, koji je bio zapovjednik položaja. Stajali su na mjestu odakle se najbolje vidjela dolina.

  — Izgleda da je sve otišlo u pičku maternu — rekao mu je Ivo.          

  — Uspio sam dobit one dole.

      — Čekaj! Izgleda ili je otišlo? — rekao je nervozno.
      — Izvlače se iz grada, jebi ih! — uzvratio mu je ovaj.

      —  A mi!? Ko nas jebe! — rekao je Tomo bijesno.

—Jesi li gledo one pismene upute što ti je dao onda onaj u
zapovjedništvu?

Kad su pošli na smjenu, dobili su u zapečaćenoj ko­verti upute što raditi u slučaju da u gradu otpočnu sukobi između Muslimana i Hrvata.

—   Gomila sranja. Trebali smo odavde oslobodit pola grada. Jebaji ga, bar znamo na čemu smo. Ako se izvu­čemo, izvukli smo se. Ako ne... Znaš da se neće niko nasekirat za nama.

—   Probaj opet zvat, da vidimo moremo li se ikako
probit prema gradu?

—   Roda je, šta je s nama? — pitao je Tomo.

—   Valjda znaš bolje od mene — rekao mu je »cvike­raš«.

I dalje se u pozadini, dok je govorio »cvikeraš«, čula jaka pucnjava, a u jednom trenutku i prasak stakla.

— Znam ja dobro kako je meni, ali ima li načina da
dođemo do vas? — pitao je oštro.

— Zasad nema.

—   Zasad? — rekao je Tomo. — Šta ti to znači, ma­tere ti!?

—   Slušaj! Nemoj me zajebavat! Oko mene se roka.
Znaš da nema šanse. Sve ispod vas je uzela Armija.

     —Kako je dole kod vas? — pitao je.

     —Reko sam ti: nikako.

—  Reci mi je li nama najbolje da krenemo gore, znaš
već di?

Nakon dulje stanke, »cvikeraš« im je odgovorio nekim nesigurnim glasom:

     —Pa, bilo bi najbolje, možda...

     —O.K.! Sve mi je jasno — rekao je Tomo. — Za­vršavam!

Vratio je »motorolu« Ivi, kao da mu se odjednom gadi, a zatim se bez riječi okrenuo i otišao do ostalih. Eto, vidiš i sam — doviknuo mu je Ivo.

—   Šta imaš vidit?! - rekao je on i zastao.

   — Što mi odma ne kaže da se izvlačimo, nego me jebe po sata. Jebena smo i mi firma. Prvo se rokaj s četnicima, sad s Muslimanima. Da ima pingvina negdje u blizini, zaratili bi i s njima.

—   Sreća da nema — rekao je Ivo.

U toj udolini, gdje se nalazilo njegovo rodno selo, a kamo je on odlazio bar jednom tjedno, već dan ranije se vidio stup dima, ali je brzo nestao: već nakon nekih sat vremena. Danas se ponovno vidio već ujutro i cijeli je dan lebdio nad selom poput prljave magle. Sada su konture udoline obrubljivala svjetla. Tomo nije imao nikakvih dilema o tome što to znači. U trenucima kada bi se svjetla, koja su neprestano titrala, pojačala, mogle su se uočiti konture udoline: podsjećale su na ogromno i izduženo slovo V.

Tomo nije mogao povezati misli. U trenucima kada bi se ona svjetlost pojačala, osjetio bi neku nedefiniranu težinu u trbuhu koju bi na trenutke osjećao kao tjelesnu bol. U početku je svaki čas odlazio pedesetak metara niže od barake, odakle se mnogo bolje vidjela dolina, a onda je shvatio da to nema smisla. Sjeo je pored svojih stvari, naguranih u torbu koju je odložio uz deblo bora. Jedno je vrijeme nervozno skidao ćurke smole s ispucale kore i pravio od njih male ljepljive loptice, a zatim ih bacao. To kao da ga je pomalo odvraćalo od razmišljanja o svemu drugom. Zatim je skupljao smolu, pravio malo veće loptice i po njima ostavljao otisak kažiprsta. Promatrao bi jedno vrijeme taj otisak, kao da gata. Ponovio je to nekoliko puta. Svaki put bi bacio staru lopticu i pravio novu. Kad mu je i to dojadilo, otro je ljepljive dlanove od hlače i promatrao suborce.

Na položaju su ih ostala šestorica, dok ih je prije tri dana bilo devet. Trojica su otišla prema gradu čim su čuli da su dolje počeli sukobi. Dolje su im bile obitelji. Otišli su bez ikakve rasprave, kao da se to podrazumijeva, a nitko od njih, koji su ostali, nije smogao snage reći im niti da ostanu niti da idu. Kao po nekom prešutnom dogovoru, oni su ih kasnije rijetko spominjali. Nisu uspjeli saznati jesu li se probili do grada, u što su malo vjerovali. To je bio glavni razlog zašto su se trudili njihov odlazak potisnuti iz glave. A jedan od njih, zvali su ga Masni, dugo se dvoumio da li da krene s ostalom dvojicom ili da ostane. Najslabije je prikrivao strah, na polasku je čak počeo plakati. Tomo je tada otišao od njih, nije više mogao podnijeti tu mučnu situaciju. Otišao je do svojih stvari i desetak minuta se pretvarao da nešto traži po njima. Prestao je tek onda kad je preko oka vidio kako oni, jedan po jedan, polako nestaju, otprilike na onom mjestu odakle su oni išli promatrati dolinu.

Sada je isto čekalo i njih šestoricu: odlazak u neiz­vjesnost. Tu je bio Vijali, niski, nabijeni vojnik izbrijane glave, koji je već dva sata sjedio na drvenoj stolici ispred lovačke barake, grubo sklepane brvnare s krovom na dvije vode, veličine otprilike četiri puta četiri metra. U njoj su najviše boravili dok su bili na tom položaj. Vijali je pa­žljivo spremao svoje stvari. Prvo je u veliku transportnu torbu potrpao odjeću i neke sitnice, a u veliki ranac neke smotuljke valjkastog oblika, umotane u debeli žuti najlon, zatim desetak bombi, s kojih je prethodno skinuo upaljače, više kartonskih paketića sa streljivom, desetak protupješačkih mina, sedam-osam »pašteta« i dvije odskočne, i još neke sitnice za koje Tomo nije znao čemu služe. Zatim je pedantno očistio pušku i pištolj, odložio ih pored torbe i ranca i nastavio dozlaboga sporim i jednoličnim pokretima puniti ispražnjene okvire od puške. Sjedio je na toj stolici kao duh, samo je jednom nakratko nestao unutar barake i vratio se s praznom šalicom od čaja u ruci. Ponovno je sjeo na istu stolicu. Zapalio je cigaretu, a zatim odnekud izvukao veliki nož s crnom drškom, blještavog srebrenkastog sječiva koje je bilo nareckano s gornje strane. Naglim pokretom je razbio šalicu o zid barake, odabrao najveću krhotinu i počeo njome oštriti nož. Brzim pokretima je krhotinom prelazio preko oštrice i svako malo isprobavao oštrinu sječiva, brijući dlake na podlaktici. Ostali su se

Ćoro je bio desetak godina stariji od Robea i Malog. Ranije ga je zapazio tek po tome što se nikad nije odvajao od snajperske puške, što nije bilo baš u skladu s njegovim nadimkom. Trenutno su Robeu upravo prodavali priču o Ćorinu nadimku. Prije toga su pričali o nečemu banalnom, a čim su pošli s bacanjem udica, Tomo je to registrirao nakon prve izrečene rečenice.

— Jebo te, kad ja ono pode gubit vid. Dalje od kilome­tra ne mereš ništa poznat — govorio je Ćoro. — Zazvalo me Ćorom. Moreš mislit kako mi je bilo!?

—  Zajebano — rekao je Mali, vrteći tobože zabrinuto glavom.

Robe je već kod tih prvih rečenica zagrizao.

  — Ćekaj — rekao je — pa šta je tu loše?

     —  Ništa ti ne kontaš — rekao mu je Ćoro. — Da si
ko ja promašio čoeka na sedamsto metara, ja bi te pito.

—  Sedamsto metara!!! — začudio se Robe.

     —Jesli ti gledo u kaubojcima kad tip baci dolar i probuši ga isprve u zraku? — pitao ga je Mali.

   —Jesam — rekao je Robe.

— I jel tebi to havina, majke ti!? — pitao je Mali.
U tom trenutku je iz doline doprla strahovito jaka

detonacija. Njen odjek je dugo, poput kamene lavine, tut­njio dolinom, a dok se smirivao, nalikovao je na udaljenu grmljavinu. U trenutku kad je nastupila tišina, začulo se više slabijih detonacija, očito s istog mjesta. Svi su ustali, čak se i Vijali sporo podigao sa stolice i krenuo za ostalima prema kraju ledine, pedesetak metara ispred barake, iza koje se padina strmo spuštala u dubinu.

— Zapovjedništvo — rekao je Ivo, gledajući netremice u pravcu odakle su i sad, u skoro pravilnim razmacima, dopirale detonacije.

—  Digli ga kreteni u zrak — rekao je Tomo. Glas mu je bio neravan, skoro na rubu plača. Robe je smeteno i s nekim glupim izrazom lica gledao u njega.

- Naši ili njihovi kreteni?! — tiho je rekao Vijali, kao da je jedini on primijetio tragove očaja u Tominoj posljednjoj rečenici.

—  Ako oćeš znat, otiđi i vidi! — rekao mu je Tomo oštro. Sad se u njegovu glasu nije osjetila ona maloprijašnja nesigurnost, ali to kao da je još više zabavljalo Vijalija: nasmijao se Tomi i otišao od njih.

Njih petorica su ostali još neko vrijeme i gledali prema dolini, gdje se već moglo uočiti nekoliko novih kuća u plamenu. Odsjaj se vidio i s mjesta odakle su dopirale detonacije. Plamen se nije mogao vidjeti direktno, ali je njegov odsjaj spram noćnog neba bio toliko jak da nije bilo sumnje u to da zgrada zapovjedništva gori: izgledalo je kao da gledaju svjetla vozila koje još nije izišlo iz krivine.

—  Idemo! Vrime je. Nemamo više ovde šta tražit. Vidite i sami da je dole sve otišlo u kurac. Sve dole ispod nas je uzela Armija, znači prema gradu ne meremo. Moramo se izvlačit, jer će brzo i nas napast. — rekao je Ivo i krenuo prema baraci.

— Daj mi »motorolu«, da još jednom probam — rekao je Tomo Ivi, a ovaj mu ju je bezvoljno dao.

Ostali su krenuli za Ivom. Tomo je ostao posljednji. Gledao je još nekoliko trenutaka u tamnu dolinu, i to u onaj dio gdje se nalazilo njegovo selo. Svjetlost iznad njega kao da je slabila. Više se nisu čule one detonacije od maloprije, jedino se čuo šum borova u trenucima kada bi naletio lagani noćni povjetarac.

—  Centar, Roda je — izgovorio je u »motorolu«.
Odgovorio mu je neki podrugljiv glas. Tomi je odmah bilo jasno da su im Muslimani ušli u vezu.

—  Neeema Centra — rekao je podrugljivo. — Gotovo. Zatvorena zadruga.

Tomo mu nije odgovorio, sada nije imao volje za takvo što, mada su ranije često znali »razgovarati« jedni s drugima preko »motorola«. Ti »razgovori« su se uglavnom svodili na najružnije psovke i omalovažavanja.

—Roda, javi se! — čulo se kratko nakon toga. -Ustaša, bolan! Roda! Selite prema jugu, jebem vam mamu! — Iz pozadine se čulo nekoliko glasova koji su podrugljivo pjevali pjesmu »Put putuje Latif-aga«. Tomo je ugasio »motorolu« i spremio je u džep.

Sustigao je ostale. Svi su stajali na jednom mjestu. Stvari su im bile uz njih. Nije im htio ništa govoriti o maloprijašnjem razgovoru, jer je i bez toga sve bilo sa­vršeno jasno. Jedino Vijalija nije bilo. Radio je nešto u baraci. Vidio se odsjaj baterijske lampe kroz poluotvorena vrata. Tomo je otišao do svojih stvari, pokupio ih i vratio se do ostalih. Vrata barake su se otvorila, Vijali je izišao i odmah ugasio bateriju.

—   Sačekajte me još pet minuta — rekao je kada je stigao do njih, noseći u rukama svoje stvari. Spustio ih je do njihovih, a zatim je izvadio iz ranca dvije odskočne mine i nekakve upaljače i ponovno nestao u mraku.

—   Majku jebo svoju — rekao je Ćoro — kako jebeno minira!

—   Šta, minirat će baraku? — pitao je Robe.

—  Znaš kako minira? — govorio je Ćoro Ivi. — Ove
dvi odskočne što je odnio, aktivirat će se tek pola minute nakon što baraka ode u zrak. To on nekako poveže sa žicama. Smim se kladit da će stavit jednu s jedne, drugu s druge strane barake.

— Di je to naučio? — pitao je Ivo.

—  U noj školi di sam ja išo, sigurno nije — rekao je
Ćoro. — Ima neke specijalne upaljače, kažu.

— Šta ima od toga ako se te dvi aktiviraju kasnije?
—pitao je Robe.

Sad su mogli vidjeti Vijalijevu sjenu desno od njih. Sagnut je nešto pažljivo radio oko mine.

— Oće da dokaže, Robe, da se tradicionalni musli­manski merhamet ne isplati — rekao je Mali.

     —Kakav merhamet? — pitao je Robe.

     —Vidiš, Robe, onaj ko prvi poleti prema baraci po­moć onima što ih je vrag odnio, imat će dobre šanse za ahiret — rekao je Mali.

—   Jednom je dole kod Donjeg Vakufa — rekao je Ćoro — to je bilo odma na početku rata, izminiro na jednom pravcu na ovaj način. Našli smo poslije trojcu mrtvih četnika: jednog što je pogino odmah, taj je bio skroz raskomadan, a ona druga dvojca su poginula od mine što se aktivirala pola minute kasnije.

—   To su ti, moj Robe, bile merhametli ljudi — rekaoje Mali. — Došli u pomoć i popušili.

Vidjeli su Vijalija kako ide prema njima.

—Gotovo — rekao je. — Šta sad?

—Nema nam druge, nego krenut gore prema našima u
Uskoplje — rekao je Ivo i široko rukom pokazao u pravcu kamo su trebali krenuti. Tamo gdje je pokazivao, mogla se nazrijeti tek pokoja silueta bora naspram horizonta. Podsjećale su na borove s dječjih crteža.

— Kolko ima do gore? — pitao je Tomo.

—  Petnest do dvadeset kilometara otprilike. Najvažnije
je večeras proć ova prva dva kilometra, dok ne prođemo
srpske položaje.

Samo su zbog ta prva dva kilometra čekali da omrkne. Trebali su proći, na nekim mjestima, pedesetak metara ispred srpskih položaja. Za taj dio su bili sigurni da je čist, dok je šuma ispod bila gusto zasijana minama koje je postavljao tko je stigao, pogotovo dok je vladala ona strahovita pa­ranoja poslije pada Kupresa. A pretpostavljali su i da su tik ispred srpskih položaja zasijane mine, tako da im je preostao samo taj uski prolaz koji su noć prije toga, kada su već bili počeli razmišljati o izvlačenju, donekle izvidjeli Ivo i Vijali.

—Ako neko ima bolju ideju, nek kaže — rekao je Ivo. — Moramo proć Crne vode, a onda preko Grobnog polja krenut prema našim crtama u Uskoplju.

—Znaš li put? — pitao je Vijali.

—Jedino po karti — rekao je. — Nemojte da bi neko slučajno palio cigaru. Ići ćemo od tamo, iza one uvale, desetak metara jedan iza drugog.

Sad je s drugog mjesta doprla jaka detonacija, slična onoj od maloprije, a zatim se otvorio pakao. Čuo se niz detonacija koje bi se na trenutke stopile u zloslutnu tutnja­vu. Činilo se da je prestao vjetar, jer se više od detonacija nije čuo šum borova. Izgledalo je kao da je dolje u dolini otpočeo neki demonski vatromet.