Iz povijesti Bosanske Posavine II

Tomašev nasljednik, njegov sin iz prvog braka Stjepan Tomašević (1461 – 1463), pokušao je pripremiti Bosnu za konačnu borbu protiv Turaka. Potpuno je prišao Zapadu, primio krunu iz Rima, pomirio se sa herzegom Stipanom i otkazao Turcima plaćanje danka (1462). Turci ( Mehmed II.) su iduće godine u proljeće provalili u Bosnu, koja je brojila nešto više od 850 000 stanovnika. Prema zapisima nekih vrlo uvaženih povjesničara (Dominik Mandić), u Bosni i Hercegovini živjelo je 750 000 katolika (87.21%), oko 80 000 bogumila (9.30%) i oko 30 000 pravoslavaca (3,49%). Bosna ja šapatom pala. Turci su pogubili Pavloviće i neku drugu vlastelu. Kralja Stjepana su zarobili u Ključu i pogubili. Pismo papi Piju II.

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina Tomašević - Kosača se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere.

Katarinin sin Sigismund (Šimun), nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je vrlo utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević. Kraljičina kćerka Katarina je također prešla na islam. O trećem djetetu iz braka sa kraljem Tomašom se ništa ne zna. Katarina Kosača je bila posljednja vladarica Bosne, kraljevske krvi.

S pomoću hercega Stipana Kosače hrvatsko-ugarska vojska pod zapovijedi kralja Matije Krovina odmah je poduzela protunavalu. Zauzela je Jajce i dijelove sjeverne Bosne. Herzegovi sinovi Vladislav i Vlatko oslobodili su dijelove jugozapadne i istočne Bosne. Ti su uspjesi bili privremeni. Herceg se ubrzo protivuriječio sa sinovima, pa su turci 1465. zauzeli najveći dio njegove zemlje, a 1466. Blagaj, prijetolnicu dinastije Kosača. Hercegu je ostao uzak pojas obale s Herceg-Novim i zemlja uz Neretvu, koju je iz Počitelja branila hrvatska vojska. Nakon njegove smrti, Herceg-Novi je branio njegov sin Vlatko, ali su Turci 1482 i njega zauzeli. Od stare bosanske države izvan turske vlasti ostalio su krajevi južno od Save (Bosanska Posavina), Bosna je postala turska pokrajina.

Na Mohačkom polju je teško poražena združena kršćanaska vojska. Dana 29. kolovoza 1526. sukobili su se na otvorenom polju s turskom vojskom i za samo nekoliko sati bili potpuno poraženi. U bitci na Mohačkom polju poginuli su knez Juraj Zapolja, knez Matija II. Frankopan Slunjski, sedam prelata, više od 500 plemića i skoro 20.000 nižih plemića i običnih vojnika, gotovo čitava kraljevska vojska koju je tada mladi kralj uspio okupiti na Mohaču. U potoku Čele stradao je i sam Ludovik. Naime, u općem rasulu i kaosu koji je nastao, preživjeli su počeli bježati. Među njima je bio i kralj, čiji se konj spotaknuo i pao na jahača u mali potok, tako da se Ludovik zapravo utopio. Imao je tada samo dvadeset godina. Ludovik II. Jagelović mogao je postati dobar vladar da je oko sebe imao drugačije savjetnike i bolje ljude.

Velika većina pučanstva preselilo se preko Save na lijevu obalu. Ostali su blizu ognjišta pa nova naselja preko Save nazivali su imenima sela u kojima su živjeli. niz rijeku Savu postoje naselja istog imena sa obje strane:Dubočac, Kobaš, Brod, Klakar, Svilaj, Novi Grad, Šamac. Dio pučanstva Dobora da bi opstali prešli su na islam i nastanili u Jakešu. No, ostale su i neke obitelji po brdima Vučijaka. Bosanska Posavina je podijeljena rijekom Bosnom. Lijeva strana je potpala pod vlast derventskih kapetana a desna sa Doborom-Jakešom begovima Gradaščevićima. Jedina vojna postrojba na prostoru Podvučjaka bila je granična karaula na brdu Kadar – Gornji Svilaj. praktično to je bila osmatračnica koja je pratila pokret carskih austrijskih trupa. Kapetanova kontrola Podvučjaka vršena je jedanput godišnje kada su se prikupljali porezi. Podvučjak je imao tri skele: Svilaj, Novi Grad, Zorice i trgovalo se sa Slavonijom bez carine.

Današnji grad Odžak se spominje u povijesnim zapisima od 1593. godine kao manje naselje i utvrda. Te godine je u Bosni sultanovim fermanom uveden odžakluk sa pravom nasljeđivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odžak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti posjed je naslijedio njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak prdstavlja veće naselje. Hrvatsko-austrijsaka vojska je u nekoliko navrata prelazila Savu i na koncu osvojila ovaj dio Podvučijaka ali potpisivanjem Beogradskog mira 1739. godine i uspostavom granice na rijeci Savi Odžak ostaje pod Turskom vlašću. U narednih 100 godina nije bilo bitaka u i oko Odžaka. Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine i dolaskom austro-ugarske vlasti nastaje novi period za Bosansku Posavinu. Dolazi do vidnog napretka. Uvodi se novi način privrjeđivanja i novi način građenja, stabilnih i visokih zgrada. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) po novim propisima. Uvodi se regulacija ulica...

Posebnu i bogatu povijest ovaj kraj ima u vrijeme Huseina-bega Gradaščevića, zvanog „Zmaj od Bosne“, kada je, ne smo Bosanska Posavina nego i cijeli bosanski vilajet, bio zahvaćen revolucionarnim zanosom bosanskih begova (većeg broja) da se osamostale od centralne vlasti u Turskoj. No, taj pokušaj je propao i na koncu slomljen, ali je ostao vrlo značajan u povijesti po svojim posljedicama. Sam Husein Gradaščević, koji je bio u početku na čelu jedne vojne organizacije „svog“ područja i čiji je cilj bio obrana od protivnika sa sjevera, morao se, na koncu, tamo skloniti (u Vinkovce), kada je njegov pothvat i skršen (1832. godine).

Usprkos pobjedi nad kapetanom Gradaščevićem, centralna turska vlast je već bila teško oboljela. Raspad se približavao. Počela je polako tamniti moć i sjaj nekadašnje otomanske svemoćne imperije. Berlinskim Kongresom 1878. godine, Turska se morala povući iz BiH; zamijenila ju je austro-ugarska vlast.

Česta tema povjesničara i drugih pisaca bila je „uspješnost opstanka i očuvanja hrvatskoga identiteta“ (imena i vjere katoličke) na prostorima Bosne i Hercegovine. Nikakvu novost neću izreći ali moram naglasiti da je dolazak franjvaca u Bosnu prije više od 760 godina, njihov rad, učenost i ugled kao i molitve, pomogli u očuvanu hrvatstva na bosanskim prostorima.