Stoka sitnog zuba i jurišnici na vjetrenjače

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i neimo na svom grobu svijeću,

Ja neću, neću da se smirim,

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kad umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim, ja trubač sa Siene"

         Stih Dobriše Cesarića iz pjesme Trbač sa Siene, na grobu Brune Bušića

"Osjećam žalost što u Hrvatskoj danas jačaju tendencije koje su dovele do našeg okupljanja. U političkoj praksi susreo sam se s kritikama zato što sam govorio o antifašističkim vrijednostima i prisutnosti "ustaške guje". No, nisam bio u krivu jer nam povijest pokazuje da se fašističke ideje pojavljuju periodično, uporno i tamo gdje to ne bismo očekivali."

bolna slika partizanskih zločina nad civilima

Svega dva mjeseca prije sloma Rajkovačićevih baja, Srbi i muslimani iz Odžaka i okolice, koji se dotada nisu priključili ni jednoj strani, najednom su masovno prilazili partizanima. Već ta činjenica sama po sebi govori koliko su ti ljudi "voljeli" komunizam i koliko su lovili u mutnom i svih proteklih ratnih godina. Dok su Hrvati ginuli braneći svoje i njihove domove, oni su se bezbrižno bavili svojim gospodarstvom. Nije im bilo nimalo neugodno zbog toga kukavičkog držanja. Dapače, osjećali su se vrlo pametni i nadmoćni čekajući povoljnu priliku da se na samom kraju svih tuđih stradanja priključe sigurnim pobjednicima. Kruna njihove pokvarenosti očitovala se kada su prihvatili, u ime pobjednika, ulogu nepravednih sudaca i okrutnih krvnika hrvatskog puka, napaćenog u dvogodišnjoj obrani toga kraja. No, povijest čovječanstva potvrđuje nizom događaja da Bog nikada nije bio na strani takvih cincara i mudrijaša u najpokvarenijem obličju.

Nakon završetka drugoga svjetskog rata, u odžačkom je kraju, u tijeku 1945. do 1949. godine, pobijeno oko 2.500 Hrvata, pretežno civila. Kad mi je to rekao jedan stariji Odžačanin, otvoreno sam posumnjao u tu brojku. Pitao sam ga koliko je uopće stanovnika imalo, u to vrijeme, područje koje su branile Rajkovačićeve i Čalušićeve hrvatske snage?

-   Ne znam! - odgovorio je, i dodao:

-   Ipak, znam nešto drugo. U to je vrijeme kod nas svaka hrvatska obitelj imala u prosjeku četiri do pet muških članova. Znam također da je svaku od tih obitelji barem dvaput pohodila smrt. Napominjem da u spomenute dvije i pol tisuće pobijenih ne ubrajam pobijene Hrvate istočno od rijeke Bosne: one u Modriči, Garevcu i svim ostalim tamošnjim mjestima koja nije branio Rajkovačić.

Tada mi je taj čovjek nabrojio partizanske zločine 1945., samo u nekim hrvatskim obiteljima koje on poznaje. A koliko se tek dogodilo takvih zala koja njemu nisu znana? Evo konkretnih imena obitelji koje su najviše stradale u njegovu susjedstvu i bližoj okolici:

-  U obitelji Blaža Arambašića u Tetimi, mjestu koje se nastavlja na Odžak, ubijeno je 6 (šest) sinova, a nijedan nije bio pripadnik vojske Petra Rajkovačića.

-  U obitelji Marka Arambašića, također iz Tetime, ubijena su 3 (tri) sina.

-  U obitelji Ilije Arambašića iz Tetime ubijena su 4 (četiri) člana: sam Ilija i njegova tri sina.

-  U obitelji pokojnog Blaža Kaurinovića iz Žabara kod Odžaka ubijena su njegova
četiri sina i maloumni unuk. I u toj je obitelji ubijeno 5 (pet) članova.

-  Obitelj Jure Jurića u selu Prnjavoru kod Odžaka izgubila je 5 (pet) sinova. Ubijeni su tako što su ih zajedno svezali, položili na zemlji i po njima gazili konjima. Ta su braća bili Rajkovačićevi borci, branili su svoje rodno ognjište i zato su morali umrijeti mučeničkom smrću.

-  U obitelji Marka Ilaka u gornjoj Dubici ubijeni su Markovi sinovi Ćiril i Anto, te
Ćirilovi sinovi Ivica i Stipo. Kad je to vidio stari Marko Ilak, umro je od žalosti taj isti dan. Ta je obitelj izgubila 5 (pet) članova.

-  U obitelji Peje Ilaka u gornjoj Dubici ubijena su dva sina, Pejin brat Juro i sam Pejo. I tu su ubijena 4 (četiri) člana. 

-  U obitelji Luke Ilaka, također u Gornjoj Dubici, ubijen je Lukin sin Pero, te
Lukina braća:Jakov, Ivica i Marko. I tu su ubijena 4 ( četiri) člana obitelji.

U Gornjoj Dubici je samo u jednom zaseoku ubijeno 36 ljudi. To je mjesto onda imalo oko 300 obitelji. U prosjeku su u svakoj obitelji ubijena po dva člana.

-  U obitelji Bože Božića u Potočanima ubijeno je 5 (pet) njegovih sinova.

-  U obitelji Ivana Šimića, također u Potočanima, ubijena su 3 (tri) sina.

-  U obitelji Mate Bilušića u Potočanima ubijena su 3 (tri) sina.

-  U obitelji Ilije Čalušića u Potočanima ubijena su dva sina i sam Ilija. Dakle, i tu su poginula 3 (tri) člana.

-  U Balegovcu, na polju kraj šume, skriveni su baje ubili jednog partizana, koji je sa svojim borcima "čistio" šumu od ustaša. Partizani su radi odmazde ispraznili cijelo selo, narod dotjerali na mjesto pogibije njihova druga, izdvojili iz mase 11 (jedanaest) muškaraca i strijeljali ih pred očima sviju, uz napomenu da će za sljedećeg ubijenog partizana, biti pogubljeno tri puta više prisutnih seljana.

-  Idući po selima, partizani su prisiljavali sve obitelji da okupe i potjeraju svu svoju stoku (svinje, goveda, konje, ovce) na određeno mjesto u Modriču. Tko god je iz obitelji otjerao stoku na rečeno mjesto, taj se više nikada nije vratio kući.

-  Kad ni takav teror nije bio dovoljan, išli su od kuće do kuće "na čišćenje" terena od ustaša. Naglo su se razilazili opkoljenim selom, ulazili u kuće i štale pretražujući svaki kutak i uzimali sve što im se svidjelo, uz prijetnje ukućanima.

Žena iz Balegovca koja je onda imala 17 godina pričala mi je sljedeće: "U našu su kuću ušla dva partizana, jedan je bio musliman, a drugi Srbin iz Srbije. Musliman je uhvatio moga desetogodišnjeg brata, pokazao ga Srbijancu, i s mržnjom rekao: 'Ovakvi su najopasniji! Treba ga likvidirati!' Kad je to Srbin čuo, okrenuo se prema muslimanu, olako prišao, stao između njega i djeteta, pa začuđeno rekao:

- Hakija, bre, pusti dete na miru. More, kako ti tako derište može biti opasno?

Dobronamjerni postupak toga Srbina spasio je život mome bratu."