Kortiž

Dok ih je bilo i dok su bili spremni za razgovor, poznavatelji stare Čaršije često se nisu mogli složiti oko pojedinosti. Tako i veličina mjesta na kojem je nekad bio Kortiž* osta sporna. Ono u čemu se svi slagahu, kao da je bilo manje važno. Znalo se: Kortiž je bio na Čaršiji, zvali su ga Sijavuš-pašina daira, imao je četrdeset i šest soba... I? I ništa više. Eto, i sobe mu nekako izbrojaše i stari naziv upamtiše, ali veličinu mu, izgleda, ne uzeše. Ni vakufska vlast koja sve svoje broji i zapisuje, ni potomci dairskih stanovnika — sefardskih doseljenika, nisu posve bili sigurni. I jedni i drugi samo su vrtjeli glavom i slijegali ramenima. Nisu vjerovali trećima. Po njima, uz sam Kortiž dignut je hram. Po četvrtima, u Kortižu samom. Da Sefardi uvijek grade bogomolje u neposrednoj blizini svojih kuća, oduvijek je poznato, ali ni to ne bi dovoljno da se suglase.

- Ma, zna se! Kako se ne bi znalo! Nije li haham Baruh izmjerio dairsku avliju? — pozivahu se najtvrđi na rabina Baruha, čovjeka pouzdana koliko i pobožna.

— Ljudi, svemu je kriva velika jangija! Da ne bi jangije u kojoj s Baščaršijom izgori i ono što je od Kortiža ostalo, danas bismo znali što ne znamo... Toliki životi u njemu ostaše, iz njega nikoše i svijetom se razmiliše, a eto, jedan požar bi dovoljan da mu zatre posljednji trag! — vajkao se jedan starkelja razmišljajući o Kortižu, o Velikoj avliji, kako ga još nazivahu. Poput mnogih mehana, bezistana, hanova i hamama po­dignutih krajem šesnaestog stoljeća, tako i ta, najveća židovska nastamba ondašnjeg Sarajeva nesta s lica zemljina te 1879. godine.

Već je spomenuto: bilo da je riječ o vremenu nastanka, bilo da je u pitanju njegova veličina ili broj stanara koji u njemu obitavahu, uvijek je dolazilo do sporenja. Netko od pravih ili nazovipravih znalaca nečim bi se usprotivio. Tek toliko da slogu poremeti i prihvaćeno razbatali. Uzalud sudski zapisnici — sidžili - u koje su upisane kavge i parnice dairskih stanara i vakufskih upravitelja — mutevelija! Uzalud svjedočenja onih čiji pradjedovi i prababe tamo nagrnuše i ostaše, umorni od putovanja i selidbi! Uzalud sve!

Svejedno, kad god bi se poveo razgovor o Sijavuš-pašinoj dairi — tako se, kao što rekosmo, Kortiž nazivao po svome utemeljitelju, rumelijskom beglerbegu i carigradskom veleposjedniku, inače Hrvatu podrijetlom — nešto bi se nova od nekoga moglo čuti. Možda sitnica pokoja. I zato je vrijedilo uši okretati sad ovim, sad onim ustima.