Valja nama preko rijeke
Josip SENIĆ
''Ja Trazimah, kažem da pravednost nije ništa drugo nego korist jačeg i da je nepravednost moćnija od pravednosti i da je zbog toga korisnija''. Kalikle smatra da ''jake individualnosti ne trebaju nikakav zakon osim zakona svoje prorode, jer zakon štiti slabe, a prirodno je da jaki vladaju nad slabima''.
Iako Sokrat istupa protiv ove Trazimahove teze, navodeći da je nepravednost opačina za razliku od pravednosti koja je vrlina, ne može čovjek da se ne upita nije li Trazimah još onda želio ukazati na stanje i norme koje su tada vladale u društvu, a koje su se zadržale sve do danas. Promatrajući stvari sa etičke pozicije, većina će se ljudi složiti da bi Sokrat trebao biti u pravu (iako se jedno priča, a drugo radi), ali ako stavar promatramo empirijski, gdje su se mnogi mogli uvjeriti i na osobnom primjeru, (jedan sam od njih) ne može čovjek da se ne upita - a što je onda ispravno. Koji je to put ka istini, poštenju i pravednosti, iskrenosti i kršćanskim vrlinama, ako je svijet u kojem živimo uglavnom koncipiran na lažima obmanama i podvalama (što si naivniji to bolje, i još ako se ne buniš, na pravom si putu za Nirvanu), jer- ''put u raj popločan je zlim namjerama''
Platonova utopistička država koja do danas nije zaživjela, trebala je biti organizirana tako što bi svatko obavljao dužnost za koju je bio osposobljen (možda bi ovakav ustroj mogao poslužiti ljudima na vlasti, gdje čak i neke najvažnije funkcije obnašaju podobni, a ne ljudi od struke). Državom su vladali filozofi, branili je čuvari- vojnici, a baza su bili proizvođači- radnici, zanatlije, seljaci, trgovci kao i robovi.
Za razliku od Platonove ''države'' u Miloševićevoj '' velikoj državi'' vladao bi ''on'' kao vrhovni suveren- čije bi želje za podanike trebale biti zapovijed i da njegovu riječ i djelo nitko nikada ne bi smio dovesti u pitanje- čak i nakon njegove smrti. Odmah do njega našli bi se kriminalci kao intelektualna elita, zatim šoferi, te lokalni šerifi i nižerangirani primitivci i policajci, kao predsjednici njegovih satrapija(, Milan Martić), te psihijatri poput Dabića, na čija bi pleća spalo i najviše tereta, naravno netko je morao voditi računa i o psihičkom zdravlju, granicama i '' čistoći'' zamišljene ''velike države''. Miješanje, komuniciranje ili bilo kakav oblik suradnje sa susjedima bilo bi strogo zabranjeno, osim u slučajevima ako to vrhovni suveren želi ili dopušta, ali opet isključivo poradi ''velikodržavnih'' interesa. Najbolji primjer su ''stožernici'' koji misle da ''velikodržavna'' mladunčad radi na boljitku Hrvata, ali kad bi samo na trenutak spustili Dodik - Vasićeve đozluke, zapravo bi vidjeli kako su već odavno upregnuti u realizaciju Miloševićeve nakaradne zamisli.
Prekršiteljima ove klauzule slijedilo bi izopćenje, stavljanje na stub srama ili pak dugotrajno i iscrpljujuće ''pročišćenje'', sve dotle dok se ponovno ne bi dobila poslušna lobotomirana ovca ili kokoš, sposobna samo da prima upute, klima glavom, mrzi i arlauče- '' Slobo, Milo ili Emire Srbine. Ovo Emire Srbine mi i ne djeluje baš najuvjerljivije, osim ako nije prošlo kroz genetski filter ''velikodržavnih'' stručnjaka zaduženih za tu djelatnost. Ali, bez obzira na sva njihova izviješća da je dotični kvalitena roba, konvertirani će tijekom cijelog života u sebi osjećati podvojenost, bez obzira na podršku i urlikanje razjebane rulje.
Zanimljivo je da za vrijeme života vrhovnog suverena zamišljene ''velike države'', nije bilo izopćenja ili ''preispitivanja nacionalnog identiteta'',(valjda zbog toga što se takav čin graničio sa ludošću) , barem ne u tolikoj mjeri kao što to danas čine suverenovi sljedbenici- čuvari ideje ''veklikodržavne '' tekovine. U današnjem ogranaku zamišljene ''velike države'' republike šumske-nacionalni ''genetičar'' i direktni izaslanik za brojanje krvnih zrnaca Nedjeljko Mitrović smatra:
"Narod koji ima Sonju Biserko, Natašu Kandić, Mirjanu Karanović, Dragana Bjelogrlića i Sergeja Trifunovića koji su zbog `šake novca` pogazili nacionalni ponos, dostojanstvo i srpske žrtve u BiH, bivšoj Republici Srpskoj Krajini i na Kosovu treba da preispita svoj nacionalni identitet".
Zbog velike opasnosti koja se nadvila nad velikodržavnu ideju, (samo da se zna sljedbenici velikodržavnog projekta smatraju da Srbija nikada nikoga nije napadala, nego da se branila i da su samo oni žrtve) u skupštini Srbije, potrebno je što prije donijeti nekoliko zakona o zaštiti velikodržavnih osjećaja, unutar kojih bi se konačno riješilo pitanje omalovažavanja i iritiranja sljedbenika ''svete''Garašaninove ideje. Pokazalo se da sama upozorenja nisu dovoljna da spriječe djelovanje pojedinaca, koji su se čak osilili nositi majice Jovana Divjaka, inače ljutog neprijatelja ''svetog'' velikdržavnog projekta.
Drukčiju bi pjesmicu Sergej Trifunović i Dragan Bjelogrlić pjevušili, kad bi se na ''prokrustovoj postelji'' navukli samo za nekoliko desetaka centimetara ili da ih se stavi pod muke poznate španjolske čizme. Ako pak i to ne bi bilo dovoljno onda se u svrhu vraćanja posrnulih, (opet za njihovo dobro, a sve to u svrhu pročišćavanja duha od nečistih misli), preporuča kupanje i pročišćavanje u kazanu kipućeg kropa- kažu da ova stara oprobana metoda, koju je koristila čak i ''slavna'' inkvizicija, još nikada nije zatajila. Potrebno je samo uvesti malo reda i rezultati sigurno ne bi izostali. Da se ovo imalo na umu, ne bi se ova dvojica ''krivomislećih'' ni dovela na kušnju. Ne bi im bile potrebne javne isprike i blamaže, kao što se Bjelogrlić zaletio i rekao- '' da bi volio da je Divjak pogledao njegov film'', da bi se par sati nakon toga ispričao-
„Smetnuo sam s uma da čovek osumnjičen za ratne zločine ne može biti izjednačen sa svakim drugim gledaocem. I pogrešio sam.''
Razumijem čovjeka, problem nije samo novčane i materijalne, rekao bih više sigurnosne ili egzistencijane prirode. Ipak je on pripadnik istog plemena bez obzira što bi ponekad želio zaviriti i u susjedovo i malo progovoriti onako kako bi želio ili kako misli da bi trebalo- bez unaprijed nametnutih pravila i stereotipa. Ali, prevario se. Kao da je zaboravio gdje živi, te ga svinjsko- ljudsko kvazi roktanje, probudilo iz sna i vratilo u vrijeme prvog srpskog ustanka, daj bože da se za nekih 80- tak godina dokopaju 20 stoljeća. Čovjek je pokušao. Pokušao je plasirati jedan djelić istine kroz kavez i rešetke bez kojih ''svinje'' jednostavno ne mogu. U ovom slučaju građani Sarajeva su oduševljeno primili ispruženu Sergejevu i Draganovu ruku, ali euforija je trajala kratko jer, nisu računali na ''naše tj. njihove''- dežurne svinje, koje i žive samo zbog toga da nekoga uhvate ''na djelu'', zgrabe za kosu, bace na patos i razbiju mu glavu o čelične rešetke i neprobojne protuoklopne barijere mržnje.
Vratiću se ponovno na Trazimahovu konstataciju o ''koristi jačeg'', gdje čovjek ne može ostati ravnodušan, iako za vrijeme svog kratkog života želi uvjeriti sebe i druge, kako ipak nije tako, da je pravda spora, ali dostižna. Da, zvuči primamljivo iako je ta pravda već toliko puta u povijesti za mrtve stizala prekasno, za veliku većinu neće nikada ni stići. Ili se pak stavljanjem svih u isti koš, kao npr- ''pucalo se'' ili podizanjem optužbi za ratne zločine protiv onih nad kojima je vršena agresija, etničko čišćenje i genocid- želi skrenuti pozornost od vlastite odgovornosti i na kraju bi se uporaba sile itekako isplatila.
Najbolji primjer da je pravednost ipak ''korist jačeg'' je Srebrenica, pogotovo ako se ima na umu da je velikog balkanskog kasapina i arhiteku rata, bezosjećajna međunardona zajednica na kraju slavila kao velikog arhitekta mira i faktora sigurnosti, što je još jedna mrlja na savjesti čovječanstva i međunarodne zajednice- ako je uopće i ima. Najsvježiji primjer afiniteta prema smradu, a pogotovo bezosjećajnosti na mirise nečovječnosti, je svakako sukob u Libiji (situacija ista kao i na prostorima bivše Jugoslavije) i tzv. embargo na uvoz oružja, gdje se taktikom nemiješanja daje podrška onome tko ga ima više, jer se računa da će slabija ili manje naoružanija strana brže pokleknuti, ne obazirući se pritim na demokratske, ljudske i civilizirane norme, na koje se mnogi visoki dužnosnici EU, Amerike i NATO-a, toliko vole pozivati. Po njihovom držanju i izrazu blijedožutih kamenih lica najviše me podsjećaju na snifere i Hitlera kojemu je meditacija nad ljudskim lešavima bila njjača strast. Dosadašnja opća ukočenost i nedostatak empatije, kao i djela današnjih međunarodnih snifera, dovodi čovjeka ponovno do Trazimaha, koji je u samo jednoj rečenici uspio razgolićiti sve što se dosad nakupilo pod plaštom pravde demokracije i slobode. Naravno, ne smiju se zaboraviti ni domaći-balkanski sniferi- šegrti, bez kojih bi realizacija ''kasapinovih'' nekrofilijskih snova bila nemoguća.
Ako ''velikodržavna'' osvajanja i pitanje Republike srpske usporedimo sa Hitlerovim osvajanjima, te da se antifašistička koalicija 41-45 prema njima odnosila onako kako su se 91- 95 odnosili i još se uvijek odnose službena EU, Amerika i međunarodni moćnici- danas bi po čitavoj Europi pa i šire imali neke arijevske kvazi republičice, kojima bi glavni uzor bili neki Radovani ili Laktaški primitivci - dobili bismo svjetski apsurd koji bi u povijesti kulminirao još većim zahtjevima, a stanje u svijetu, pogotovo u Europi ne bi bilo ni blizu kakvo je danas.
Veliki dijelovi Bosne, Crkvina, Bijeljina, Foča, a pogotovo Srebrenica, ostat će po onoj Trazimahovoj- da je pravednost ''ništa drugo nego korist jačeg'', ako se u bliskoj budućnosti zločince ne kazni, a tvorevini zvanoj ''Republika srpska'' ne oduzmu stečevine dobivene genocidom, a nakaradna tvorevina ubrzo ne ukine - pitanje je hoće li se uopće moći doći do pravde i pravednosti. Kad bi se pitalo snifer-međunarodnu zajednicu kao i one kojima je glavni zanat stavljanje desne ruke u predio srca, kada zamišljajući lentu osjećaju najveću blaženost, najvjerojatnije bi ovakvo stanje ostalo dovijeka, ali runda još uvijek traje i zato-
''valja nama preko rijeke''- M. Dizdar