Nemoj da to prođe bez mene! - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
Danas je osjećao da će načiniti podvig ili glupost. Između te dvije krajnosti u ratu nema nikakve razlike.
Prolazeći učestalo od Orašja do Broda Zmaj je s velikim žaljenjem gledao teritorij olako prepušten Srbima. Za prozračnih dana Motajica je izgledala tako blizu, a u daljini su se bijelile ruševine plehanske crkve. Nizvodno na Kadru isticale se četničke izvidnice, a zatim nigdje nikoga do skele na Svilaju. Zmaj se najradije vozio tim sporednim putem uz Savu i s uzdahom gledao svoju Bosansku Posavinu.
"Više od sto tisuća Hrvata prešlo je skelu... Mnogima je to bio posljednji prelazak. Četnici su došli, opljačkali što se opljačkati moglo, i nestali. Eno, nema nikoga na naspi, ni rovova ni četnika... nema nikoga...a zapovjednik Božić čuči u Orašju i čeka naredbu za povratak... Ne, ne. Ne može to tako..."
Zmaj naglo skrenu automobilom s ceste na livadu. Vozio se stotinjak metara prema obali i zaustavio. Odlučio je promotriti bosanku obalu. Spustio se do vode koja je mirno, kao i stotine godina ranije, tekla kao da se ništa nije dogodilo.
Iako nije nosio sat na ruci, po duljini sjene zaključio je da je bilo oko tri sata poslijepodne. Bio je tako miran i sunčan svibanjski dan. Ni sam ne zna zašto je pružio ruku u vodu. Kao da je htio dotaknuti drugu, željenu obalu.
"Nema se što čekati. Dok mi trunemo u Orašju čekajući naredbu za pokret, Posavina pusta čeka povratak osloboditelja. Voda je topla. Preplivavao sam Savu toliko puta još dok sam bio dijete. - Ali voda je još hladna za plivanje. - Ne znam, je li hladna ili nije. Moram provjeriti što rade četnici preko Save..."
Izuo je čizme i skinuo uniformu. Ostao je u dugim gaćama koje su, nekim slučajem, imale džepove sa strane. Da bi lakše plivao izvrnuo ih je naopako. Svezao je u čvor nekoliko vrbovih grančica i na njih pričvrstio škorpion. Spustio se u hladnu vodu s grmom vrbova pruća na glavi. Izvrnuti džepovi zadržali su zrak i kao baloni pomagali mu plutanje u tihoj vodi. Bez velikih kretnji i opiranja vodenoj struji klizio je prema drugoj obali. Ako bi netko izdaleka i zamijetio snop vrbova lišća ne bi mu se učinilo ništa neobično jer je Sava nosila mnogo toga, što su u nju ljudi bacili ili što je sama usput pokupila.
Neko silno zadovoljstvo preplavilo je Zmaja zbog približavanja bosanskoj obali. Taj ugodni val kretao se iz trbuha prema grlu i zapljuskivao mu misli i osjećaje. U transu se samo čudio kako se brzo približava drugoj obali, kao da ga voda sama nosi tamo gdje je želio doći. Stoga se prepustio vodi uživajući u skorom zagrljaju posavske obale. Ljepotu dodira s obalom pokvari mu misao da i nije baš odabrao najbolje mjesto za izlazak. Na obali nije bilo raslinja u koje se mogao neopaženo ušuljati. Stoga bi se ponovno morao vratiti u vodu i spustiti nizvodno još nekih tristo metara i još desetak minuta provesti u vodi. Odlučio se ipak ne vraćati. Uz strmu obalu popeo se do livade koja je dijelila obalu od naspe. Tek su dva tri grma ovoga proljeća izbila iz trave. Dopuza do najbližega i poče rasplitati grane kako bi oslobodio škorpion i najlonsku vrećicu sa streljivom. Zabavljen svojim poslom nije ni primijetio približavanje četničke patrole.
- O, ne...
Od Kadra prema Svilaju kretala se tročlana ophodnja. Mogao ih je vidjeti na tristo metara da je bio pažljiviji, ali je njihov razgovor čuo tek na stotinjak koraka. Škorpion je već bio u ruci, ali problem je bio njegov položaj na ravnoj livadi iza rijetkog grma. Bio je izložen kao riba na pladnju. Kada je bolje pogledao prema glasovima, doživio je drugu neugodnost. Između dva čovjeka išao je pas. Ideja da se još više zavuče u lišće i travu i pokuša ostati neopažen je otpala. Napokon, on nije niti došao djelovati, nego izviđati. Imao je dojam da ih ne smije gledati jer će ih njegov pogled, nekim čudnim zračenjem, upozoriti na njegovu blizinu.
"Morat ću pucati čim me uoče i pobiti ih prije nego što skoče u zaklon. Na ovakvoj čistini nemam šanse za popravni. - A kad dojure drugi četnici?- Dotle ću ja već biti u vodi. - U vodi? Bespomoćan kao riba u mreži. Prava meta za iživljavanje...- Pa neću valjda dopustiti da me ubiju ili da me zarobe ovako u dugim mokrim gaćama...- Što bi to bila zabava za četnike... - Ne smijem na to ni misliti."
Misli mu prekide neobičan zvuk. Bilo je to dahtanje snažnog vučjaka. Došli su već na pedesetak koraka od mjesta na kome se nasip najviše približavao Zmaju.
"Nemoguće da me neće namirisali ili vidjeti? - Vidjeti te neće ako si miran i ne krećeš se, a namirisati te ne može, jer nemaš nikakva mirisa. Voda je sprala sve tvoje mirise, da ne kažem smradove, i sada si bez mirisa i bez okusa... - Ali to je ipak dresirani pas...?"
Zmaj slinom navlaži prst i lagano ga podiže u zrak. Nevidljivi vjetar zahladi onu stranu prsta od naspe.
"Spašen sam! Vjetar puše s naspe prema dolje na Savu, a ne od mene prema psu... - To još ništa ne znači. Vidiš da su se čede ušutjele. Ni pas ne dahće na isti način... - Dobro, uvijek kad sam u strahu od pogibije tjeraš me da se sjetim svojih grijeha i da se barem tebi ispovidim,..-i da se pokaješ i obećaš da nećeš više griješiti... - Ako poginem, sigurno više neću... - Mogao bi se malo i uozbiljiti!- Dobro, što se tiče neumjerenosti u jelu i piću, ovo piće ne odnosi se na mene, ali što se tiče klope svečano izjavljujem da više neću... neću jesti tiramisu ili tortu... poslije ponoći. -To je zaista veliko odricanje u ovako strašnoj situaciji... - Ne može mene prokazati pas, kad sam ja veliki ljubitelj životinja, ustvari pasa. Evo, njemu bih mogao priznati da su mi sada njemački ovčari najdraža vrsta, iako sam do sada kao lokal patriota najviše volio posavske goniče."
Tročlana ophodnja lijeno je hodala nasipom između neka dva dogovorena mjesta. Zmaj je sačekao da oni odmaku nekih tristo koraka, pa je pužući krenuo preko livade. Uspuzao je na nasipu, zatim pretrčao stazicu i spustio se na drugu stranu. A tamo mir i prostrana tišina. Desetak dimnjaka na spaljenim kućama stršalo je u nebo. Najbliža kuća uz nasip potpuno se raspala. Zidovi su ležali na zemlji. U kuhinji je još bila peć s priključenim sulenarom na dimnjak koji je nadvisivao okolna stabla šljiva. Spaljeno i opljačkano selo, srušena crkva, ali novo proljeće donijelo je novi život i nadu za povratak izbjeglica. Bilo je očito da ga Srbi ne čuvaju s većim brojem ljudi. Uvjereni da su ostvarili granicu na Savi, postavili su graničare i otišli u pravcu Orašja i Domaljevca, da i taj mali posavski džep bace preko Save.
Požurio je nazad, prije nego što se ophodnja vrati ili naiđe neka druga. Odlučio je to sve ispričati Božiću i potaknuti ga da sa svojom brigadom krene u oslobađanje svoje, jedine i najljepše općine na svijetu.
U toplom automobilu presvukao se i zagrijao. Čak mu se počelo i spavati, ali odlučio je s Božićem razgovarati još prije večernjeg brifinga.
Iako je Zmaj nesmetano ulazio u zapovjedništvo svih šest brigada, ipak bi uvijek sačekao dok ga službujući ne bi najavio zapovjedniku. Izašao je nasmijani Božić i povikao:
- Znao sam da si to ti.
- Znao si da ću doći do tebe?
- A tko bi mogao drugi. Odmah su mi javili da je neki naš luđak preplivao Savu.
- Ne znam o čemu je riječ?
- Dobro ti znaš. Da su te oni četnici primijetili morali bi te moji dečki spašavati, a onda bi i njihovo izviđanje bilo završeno.
- Kažeš da me netko vidio u Svilaju?
Bariša je odmah rekao da bi to mogao biti ti. Prepoznao te po brkovima.
- Znači ti već sve znaš?
Desetak dana pripremam akciju i molim Đuku da krenemo, a on čeka naredbu za pokret. Sve sam već isplanirao. Ovaj pravac preko Šamca i preko Bosne otpada. Planirao sam se noću prebaciti preko Save čamcima, napraviti štit uz obalu i s glavninom preći u Odžak, a onda kom' obojci, kom' opanci.
- Večeras ću podržati tvoj prijedlog. Ne možemo tvoju brigadu držati ovdje u zatočeništvu.
- Molim te nemoj nikome reći ni riječi o svom izviđanju, niti o mom planu. Ništa ja tu ne znam tko je na našoj, a tko je na drugoj strani. Izveo sam svoje ljude iz Odžaka i tamo ih mislim i vratiti.
- Misliš da ti moja pomoć na brifingu ne bi pomogla.
- Niko meni neće i ne može pomoći. Zato me pusti da još ovo odradim sam, a ako te zatrebam, zvat ću te.
Zmaj zbunjeno napusti zapovjedništvo 102. brigade i uputi se u zapovjedništvo bojišta. Brzo se pripremio za brifing, uzeo bilježnicu na očigled drugih časnika iz zapovjedništva, što je značilo da će on voditi zapisnik. Zapovjednici brigada ulazili su sporo i tiho. Svaki od njih na brifing je donosio svoje probleme. U više navrata bilo je tu oštre svađe, pa čak i potezanja za pištolj. Međusobna optuživanja za krivu vatrenu podršku, napuštanje bokova, kriva raspodjela naoružanja i streljiva, kada domaća oraška brigada uvijek uzima sebi najviše i najbolje... Đuka je na svaki prigovor uzvraćao:
Ti si u pravu, zaista su pogriješili koordinate i tukli po tvojim ljudima Božiću. I ti si Željo u pravu, Dervenćani su se povukli s boka prije nego što su vas obavijestili. I ti si Perija u pravu...Elem, bit će bolje drugi put.
Zmaj se samo čudio kako je Đuka svima davao za pravo, a nitko nije odgovarao za propuste u kojima je izginulo mnogo dobrih boraca.
-...Svi ste vi u pravu, ali nemojte biti djeca, Isusati! Nemojte se svađati. Bilo pa prošlo, neće se ponoviti, Vodićemo drugi put više računa o tome i dobro... Manite se ćorava posla. Sve će biti dobro i mirna Bosna!
- Imam jednu molbu zapovjedniče.
- Reci Božiću, reci, pa ćemo vidjeti.
- Molio bih vas za dozvolu da jednu bojnu ovoga tjedna povedem na trodnevni odmor.
- Može Božiću. Vašu crtu preuzet će borci iz domaće brigade, a vi se malo odmorite.
- Ali ja želim ljude odmarati preko Save u Vrpolju.
- Jok! To neće ići. Preko Save nikako!
- Tamo su im obitelji, pa bi se borci najbolje odmorili uz svoje...
- Jok! Imamo strogu zabranu prelaska u Hrvatsku u uniformi.
- Zato ćemo mi krenuti s oružjem, pa neka netko stane pred nas! - viknu ljutito Božić.
Zapovjednici modričke, derventske i brodske brigade šuteći su podržali Božića, dok su zapovjednici oraške i šamačke brigade nijemo promatrali razvoj događaja. Oni su bili uvjereni da su toliko ojačali da i sami mogu preuzeti tih trideset i pet kilometara crte, a gostujuće brigade već bi mogle krenuti u oslobađanje svoga teritorija. Zapravo im je bilo dosadilo da oni stalno prigovaraju da se ovdje ne ratuje, samo se ljenčari, dok narod trpi u izbjeglištvu. Drugačije je bilo na početku kad su ove četiri brigade izgubile svoj teritorij i došle spasiti polovinu šamačke i orašku općinu. Sada kad su četnički zubi otupili, tako veliki broj vojnika na malom terenu bio je samo opterećenje.
- Nemojte biti ludi. Kad ste toliko čekali, sačekajte još malo. Svakoga dana očekujem naredbu za pokret, pa ćemo osloboditi i vaše općine.
- Ništa ja više neću čekati. Danas ću poslati deset izviđača u Vrpolje da nam prirede smještaj za tri
dana, a sutra vodim na odmor jednu bojnu. Za desetak dana tako ću odmoriti sve tri bojne i spremno dočekati dopuštenje za oslobađanje
Odžaka.
- To je u redu, ali nađite mjesta tu negdje pa se odmorite jer ne možete s oružjem preko Save. Znate da se oni boje Bosanaca. Još da vas vide s oružjem, odmah bi pomi slili da ste krenuli na Banske dvore.
- Tamo bi trebalo i krenuti, ako želimo dobiti dopuštenje da oslobodimo ono što je prodano!
- Nećemo tako razgovarati - ljutito će Đuro - što se tiče odmora to može, ali bez oružja. Zamolit ću one preko da vas u uniformama puste i proprate do Vrpolja.
- U redu - složi se zapovjednik odžačke brigade.
Brifing je bio pri kraju. Svi su se razišli, kao da je svima sve jasno,
ali nikome ništa nije bilo jasno. Zmaj je pretpostavio o kakvom se odmoru radi, ali nije mu bilo jasno
kako će Božić doći do naoružanja ako odluči iz Vrpolja krenuti prema Svilaju, a ne prema Orašju. Na kraju ga je Zmaj upozorio:
- Nemoj da to prođe bez mene!
- Obećao sam ti da ću te pozvati kad krenemo.