Rekonstrukcija - treća slika

ova slika je jedna od najnejasnijih kojih se sjećam i jedva je mogu uobličiti. Ono što slijedi je više re­konstrukcija te slike: ovako napisano sve izgleda jasno i svježe kao na rekonstruiranim slikama starih majstora, ali opet, negdje u dubini duše nešto vam govori da to nije to. Kroz provaliju od preko dva i pol desetljeća pomalja­ju se nejasni obrisi udaljenih brda zavijenih u hladnu je­sensku sumaglicu, mutne lokve u kojima se zrcale tamni obrisi što ih studeni vjetar krivi i lomi. Voda se mreškala u koncentričnim krugovima. Zatim jata uznemirenih vrana što su doslovce zacrnila olovnosivo nebo, ples su­hog lišća podizana vjetrom, udaljena zvona stoke što su imala neki jasan i studen zvuk... I s te nepojmljive daljine dopiru do mene teški mirisi jeseni: opori miris suhog lišća, miris obranih jabuka spremljenih u sepete, teški mirisi uzavrelog koma od šljiva što prizivaju u sjećanje odsjaj vatre u noći, zatim onaj neponovljivi miris ustaja­lih senabija (jabuka) poredanih svuda po sobi, skupa s grančica­ma i lišćem koje je i osušeno sačuvalo zelenu boju (Miris senabija me uvijek asocirao na smrt: kad bi nas poslali u sobu s mrtvacem da izmolimo koji Očenaš bio sam siguran da ću u sobi osjetiti miris senabija pomiješan s užasnimzadahom tijela koje se počelo raspadati. A grančice sa sasušenim lišćem su bile neizostavan ukras svake smrti)...

Imao sam otprilike šest i pol godina i pet potpuno novih klikera: pravo jedno malo bogatstvo. Znam da je bilo jako hladno i da je Mirsad gledao klikere u mojoj ruci nekim tužnim i čeznutljivim pogledom: onim pogle­dom kakvim gladan čovjek gleda stol pretrpan hranom. On je imao samo dva, ne više tako nova klikera — izgu­bili su sjaj, a jedan je bio malo i okrnjen — tako da nisam htio igrati s njim u klikere. A uz to, bio je stariji od mene više od godinu dana i bolje je igrao. Ipak me uspio navu­ći. Ponudio mi je da on igra lijevom rukom i da daje dva klikera za jedan moj, i ja sam brzo pristao. Za tren sam ostao bez svih pet klikera. Nisam dobio nijednu igru. Od svega se, ipak, najjasnije sjećam — i to je onaj dio slike ko­ji uopće nije bilo potrebe rekonstruirati — gorčine što se penjala od grla, dok sam gledao kako Mirsad trpa moje klikere u džep, i topline suza što su mi navrle na oči. Mirso mi je dao ona svoja dva stara klikera i otišao.

Taj sam dan ostao vani sve dok se nije počelo mrači­ti. Ona dva klikera sam neprestano držao u ruci kao neku strašnu opomenu i od samog pogleda na njih bilo mi je muka. Ni vrane se više nisu mogle vidjeti. Jedino sam još mogao čuti njihovu kriku u visinama koja kao da je do­lazila iz nekog drugog svijeta.