Svrha i namjera genocida
Potvrđuje li genocid u Bosni tezu Zygmunda Baumana i većine znanstvenika koji istražuju nacistički genocid, da je genocid racionalan, proračunat čin u kojem se okrutnost vrši bez strasti, tj. da je genocid isključivo sredstvo, a ne cilj?
Ili, kako kaže Bauman:
Moderni genocid je genocidan sa svrhom. Oslobođenje od neprijatelja nije cilj sam po sebi. Ono je sredstvo za postignuće drugog cilja: nužnost koja proizlazi iz krajnjeg cilja, korak koji treba poduzeti ako se želi ikada stići na kraj puta. Sam je cilj ostvarenje velike vizije boljeg i radikalno drugačijeg društva. Moderni je genocid element društvenog inženjeringa, osmišljenog radi stvaranja društvenog poretka koji će se uklopiti u zamisao o savršenom društvu.
Srpski se genocidni pokret formirao, kao što smo pokazali, tijekom relativno dugog razdoblja od 1981. do 1991. godine. Njegovi vođe i sudionici na različite su načine definirali "svrhu" i "veliku viziju boljeg i radikalno drugačijeg društva."
Promatrano iz današnje, povijesne perspektive, mislimo da je konceptualno moguće razlikovati tri glavne vizije Srbije "poslije Tita": viziju srpske intelektualne elite, viziju Slobodana Miloševića te onu Jugoslavenske narodne armije. Svaka od tih vizija može se iščitati iz jednog jedinog pisanog dokumenta:
Vizija srpske intelektualne ( crkvene i svjetovne) elite. Taje vizija izložena u poznatom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), dokumentu koji izražava apokaliptičnu viziju srpske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kojoj se na Srbe gleda kao na vječne gubitnike i žrtve raznih zavjera. U Memorandumu su nabrojane i pojedinačno navedene sve navodne povijesne i današnje nepravde nanesene Srbima; sve navodne diskriminacije, izrabljivanja i tragedije koje su propatili; u cilju promjene ustavnog i svakog drugog statusa Srba i Srbije u bivšoj Jugoslavij i, zagovara se radikalna politička akcij a svim raspoloživim sredstvima.
Da bismo pravilno razumjeli pravu prirodu dokumenta, moramo imati na umu neke povijesne činjenice i analogije.
1. Memorandum ne sadrži nikakvu strategiju ili plan agresije, nitiima bilo kakvu operativnu svrhu, već naprotiv, samo nastoji pobuditi apokaliptične fantazije masa. Stoga je njegova funkcija bila pokrenuti društvenu mašineriju velikosrpskog pokreta: traganje za vođom, oblikovanje strategije, stvaranje apokaliptičnih saveza i tako dalje.
2. U formalnom je smislu dokument bio tajan i, zaista, "nepostojeći", i tako je simbolički naglasio svoju srodnost po svrsi i prirodi s "Načertanijama" Ilije Garašanina. U srpskoj političkoj povijesti takva tajanstvenost tradicionalno povećava važnost dokumenta i podaruje mu mistične, zavjereničke i subverzivne značajke.
Memorandum SANU-a, stoga, ima jasnu svrhu oživljavanja "uspavane" velikosrpske svijesti i njeno aktiviranje u političkoj djelatnosti. Za vrijeme pisanja Memoranduma (1985.-1986.), srpska je intelektualna scena postala laboratorijem za povijesni preporod i oživljavanje ozračja iz doba otomanske najezde i Kosovske bitke. Propovijedi svećenika u crkvama, pjesme guslara, nacionalne pjesme i književnost, slikarstvo i filmska industrija bile su opsjednute novom bitkom koja bi trebalo da donese preporod nove Srbije.
Taj se tip vizije uglavnom izražavao terminima teritorijalne ekspanzije i "čistoće" velike srpske duše.
Vizija Slobodana Miloševića. Kada je 1987. godine postao "voždom", tj. apsolutnim vladarom Srbije, Slobodan je Milošević sljedeće dvije godine u javnim nastupima postepeno stvarao svoju viziju nove Jugoslavije i konačno, je definirao u svojoj prvoj knjizi Godine raspleta. Njegova vizija utemeljena je u tri osnovna elementa: (1) srpski narod je biološki ugrožen u Srbiji (od Albanaca) i u Jugoslaviji (od drugih); (2) to je stanje tako nepodnošljivo da zahtijeva da se primijene sva sredstva, legalna ili nelegalna, kako bi se promijenila federalna struktura vlasti i "uništila kontrarevolucija"; i (3) komunizam je jedina šansa za Srbe, Srbiju i novu idealnu Jugoslaviju. Prevedeno na jezik dnevne političke prakse, taje vizija značila "kosovizaciju" ostalih država i naroda u bivšoj Jugoslaviji i sprečavanje demokratskih izbora i rušenja komunizma, kako bi se osigurala Miloševićeva osobna diktatura i dovelo do već najavljenog rata.
Vizija Jugoslavenske narodne armije (JNA). Za povjesničare i druge analitičare važno je znati da je vodstvo bivše JNA (personificirano u trojici najznačajnijih generala: Veljku Kadijeviću, Branku Mamuli i Blagoju Adžiću) na Badnjak 1990. godine pripremilo dokument pod nazivom Informacija o situaciji u svetu i u Jugoslaviji i o neposrednim zadacima Jugoslavenske narodne armije. Taj je dokument pripremio središnji politički komitet JNA, ali je konačnu redakturu teksta napravio Veljko Kadijević, u to vrijeme jugoslavenski ministar obrane. Tekst se pojavio u javnosti početkom siječnja 1991. godine jer je bio namijenjen javnom čitanju vojnicima u Jugoslaviji kao neka vrsta vojne naredbe. Bio je zamišljen kao izlika za vojni udar planiran za 12.prosinca 1990. godine i 1. ili 24. siječnja 1991. godine, koji se, međutim, nije dogodio jer vojni vrh nije nikada dobio neophodnu većinu u kolektivnom predsjedništvu Jugoslavije, niti je Veljko Kadijević dobio očekivanu podršku ruskog generala Jazova. Hrvatski dnevni list Vjesnik je 31. siječnja 1991. godine u cijelosti objavio taj vojni dokument.
Ukratko, vizija idealnog društva koja proizlazi iz tog dokumenta je sljedeća:
" SAD su izgradile cijelu svoju civilizaciju na jeftinim izvorima energije (i to je) - najvažniji uzrok Zaljevskog rata ", "Zapadni manipulatori postigli su značajne rezultate u svom primarnom cilju - uništenju komunizma ".
"Mi moramo likvidirati snage koje su razbile liniju obrane našeg socijalističkog društva " i
"Jugoslavenska armija i njeni komandujući oficiri, kao institucija i kao građani, vodeći su politički faktori u našoj zemlji".
Sve u svemu, idealno društvo za vrhovništvo armije bila je komunistička Jugoslavija koju vode oni - generali, tj. komunistička vojna dikatarura.
Iako su se početkom 1990. godine vizije Srpske akademije nauka i umemosti (i Srpske pravoslavne crkve), Slobodana Miloševića i bivše jugoslavenske armije o "konačnom cilju" ili "svrsi" međusobno pomalo razlikovale, njihova je zajednička osnovica bila želja za konačnim rješenjem srpskog nacionalnog pitanja prema formuli "Svi Srbi imaju pravo da žive u jednoj državi".
Drugi zajednički nazivnik tih vizija je klasični teritorijalni instinkt svake imperijalne ideologije, tj. zahtjev za osvajanjem što većeg teritorija za buduću Veliku Srbiju u kojoj bi trebalo biti što više Srba i što manje "drugih".
U formalnom smislu prema međunarodnom pravu, skicirana svrha - kao teorijska konstrukcija - nije dovoljan uvjet za pravnu klasifikaciju srpskih zločina u Bosni kao genocidnih. Ono što će Tribunal UN-a morati dokazati Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, a moguće i Slobodanu Miloševiću jest namjera genocida. Kako kaže Leo Kuper:
Zločin genocida, prema Konvenciji, nije počinjen pukim uništenjem rasnih, nacionalnih, etničkih ili vjerskih grupa, u potpunosti ili djelomično. Mora postojati namjera da ih se uništi. Konvencija definira genocid kao tvorbu posebnih djela 'počinjenih s namjerom da se uništi, u potpunosti ili djelomično, nacionalnu, etničku ili vjersku skupinu kao takvu. 'Nehotično' uništavanje ljudskih skupina nije genocid.
Nije teško zamisliti dijaboličnu obranu Radovana Karadžića
u Haagu i cinične tvrdnje da su zločini koji su se dogodili u Bosni bili slučajni i nehotični. Ipak, vjerojatnost da se takva tvrdnja obrani pred Tribunalom sasvim je ništavna
jer je previše dokaza i svjedoka koji mogu potvrditi postojanje namjere.
Vrelo: Slaven Letica i Bartol Letica, "Postmoderna i genocid u Bosni", str.46-50