Status Quo
Ivan LOVRENOVIĆ
Paradoksalni dejtonski mir, koji je Bosnu i Hercegovinu 1995. spasio od daljega rata, ali ne i od mučnih političkih kontradikcija i napetosti, zemlja je dočekala u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja nije se zaustavila, neovisno o prestanku rata. Fizička, organizacijska, funkcionalna razorenost bila je temeljita. Još veći je ljudski gubitak - stotinu tisuća ubijenih, na hiljade invalidiziranih, skoro milijun i po ljudi prognanih, izbjeglih, raseljenih, što u samoj Bosni i Hercegovini, što po svijetu. Doista: koliko je tisuća Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izagnano, mučeno, zaplašivano, premještana tamo-ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine - da bi bila ostvarena ta nova slika, taj zločinom stvoreni novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija toga rata - ideologija etnosa i teritorija - praćena zločinom (kao svojim sredstvom) i patnjom (kao svojom posljedicom), vjerna stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu - moralnu supstancu Bosne i Hercegovine i njezinih ljudi - sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će zadugo najteži problem moralne obnove društva.
Nemoguće je sa sigurnošću procjenjivati da li bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini stekao minimum unutarnje kohezivne snase, potreban da ju održi na okupu, ako bi međunarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom. Angažmanom Sjedinjenih Američkih Država - poslije mnogobrojnih pogrešnih i jalovih pokušaja evropskih vlada i diplomata - ovdje jest zaustavljen rat i izdiktiran Dejtonski mirovni sporazum, ali volje da se u rješenju krize ide dalje od političkoga provizorija nije bilo; zato se status Bosne i Hercegovine ni danas ne razlikuje mnogo od lokalizirane i privremeno smirene političke nepogode. Posljedica: opće prilike u Bosni i Hercegovini, petnaest godina od prekida rata, mogu se opisati kao permanentna politička kriza i društvena stagnacija. Sve godine od zaključivanja Dejtonskoga sporazuma do danas, i svi najavljivani reformski projekti i pokušaji međunarodne zajednice uvijek su na kraju rezultirali - vraćanjem na početke, na status quo, i izostajanjem dinamičkoga procesa promjena, takvoga procesa čija bi najveća vrijednost bila, makar u početku morao biti spor i slabo vidljiv, da bude strukturalan i da bude nepovratan. Deprimirajuće stajanje u mjestu, u zatvorenom krugu, odnosi se jednako na sve relevantne aspekte: politički, socijalno-ekonomski, razvojni, kulturni, obrazovni, na izostanak društveno-etičke rekoncilijacije, te općenito na kvalitetu međunacionalnih odnosa. Teško je dovoljno naglasiti dramatičnost činjenice da kriza i stagnacija traju predugo, te se već pretvaraju u životni modus, ali još gore od toga jest gotovo sigurno predviđanje da će ovakvo stanje biti produljeno u svakom narednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa qua i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligarhija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne "nove klase", potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološ kim ciljevima i orijentacijama. Nije mnogo drukčija ni strategija međunarodnih faktora uključenih u rješavanje bosanskohercegovačke krize. Decenij i po od mirovnoga sporazuma, opće je iskustvo da pokušaji promjena što su inicirani izvana (tzv. "aprilski paket" 2006. godine i pregovori u Butmiru 2009. godine) nisu imali za cilj ozbiljnije uklanjanje dejtonskih diskrepancija i nepravdi ni strukturalnu konsolidaciju države, već samo utvrđivanje jasnije adrese odgovornosti u Sarajevu za prihvaćanje međunarodnih obaveza. Drugim riječima, pokazuje se da, u krajnjoj liniji, ni kvintesencija mudrosti međunarodne zajednice u vezi s Bosnom i Hercegovinom nije ništa drugo nego održavanje statusa quo, u nedostatku ikakve naprednije vizije i plana.
.....................................................
Vrelo:“Bosna i Hercegovina - Budućnost nezavršenog rata“